Kao kad ljevičar intelektualac kaže da Ratko Mladić nije antifašist!
Znaju li oni što rade i govore? Podrazumijeva se da se to pitanje odnosi na predstavnike neobrazovanog puka. Nu, imali li smisla to pitanje postaviti intelektualcima ljevice? Što onda ako ima? Što ako se to pitanje može postaviti književniku, filmskom redatelju, umjetniku i ostalim intelektualcima koji oblikuju svijest, u ovom slučaju Hrvata? Pogledajmo!
“Srpsko Narodno Vijeće na pravoslavni Badnjak na kojem su se, osim vodećih ljudi srpske nacionalne manjine, okupili i izaslanici Vlade RH te mnogi iz javnog života. Na domjenku su se dijelile i tradicionalne nagrade, a onu za antifašizam koja nosi naziv “dr. Gojko Nikoliš” dobili su povjesničar Ivo Goldstein i autor Mario Šimunković.
Pomalo neočekivano nagrada Goldsteinu, istinitom ljevičaru, podigla je mnogo prašine i to baš u lijevim krugovima. Za neke ljevičare sporna je ocjena Ive Goldsteina rata Izraela i Palestine. Koja odudara od prevladavajućeg narativa lijevog spektra. Za razliku od velike većine ljevičara Ivo Goldstein nikada nije javno izjavio da je Izrael počinio genocid u Pojasu Gaze”.
Hrvatima ne treba „hrvatsko-srpski film“
Očito, “istinski ljevičar” (Židov) bi morao reći za rat u Gazi, isto ono što ljevičari govore za Bleiburg i Jasenovac: “Ustaše je na Bleiburgu trebalo ubijati” i “Jasenovac je bio logor smrti”. Tako bi i Ivo Goldstein trebao podupirati program “bacanja Židova u more” iz Gaze. Kao što ljevičari govore za Bleiburg. A što, koliko je toga trebalo na Bleiburgu ubiti? Hrvatsku inteligenciju i 250.000 mladih ljudi koji su trebali ostaviti potomstvo. Baš ono što muslimani rade Židovima iz Gaze?
“Istinski ljevičar” Židov bi morao sudjelovati u zatiranju Židova, kao što to rade ljevičari u zatiranju Hrvata. Isto kao kad ljevičar intelektualac kaže da Ratko Mladić nije antifašist (“nisu antifašisti ubijali Hrvate u Škabrnji”).
Pa hrvatski redatelj ili glumac po nacionalnosti Hrvat iz hrvatsko-srpskog filma? Na televiziji veseo i ponosan zbog uspjeha tog zajedničkog hrvatsko-srpskog filma? Što zahtijeva posebnu znanstvenu analizu.
Polazeći od one što kaže kolumnist L. Šarić. A Šarić kaže da u Hrvatskoj na izborima postoje samo dvije stranke. Ona Thompsonova i ona Mile Kekina.
Pa kad hrvatski redatelj ili glumac iz hrvatsko-srpskog filma na televiziji nastupa tako veselo i ponosno zbog “uspjeha hrvatsko-srpskog filma”, misli li on što Thompsonov obožavatelj misli o njemu? Misli li on da se Thompsonovu obožavatelju “okreće želudac” na samo spominjanje hrvatsko-srpskog filma? Da Thompsonov obožavatelj to povezuje s Ovčarom i Škabrnjom? Vidi li on to ili ne? Ako ne vidi, onda slabo vidi. Još gore ako vidi. “Što nas briga za Thompsona, Škabrnju i Ovčaru, naši su Kekin i Dežulović”!
I na koncu, intelektualci koji su predali oružje Teritorijalne obrane (nije samo Račan)? Predavanje oružja Teritorijalne obrane i zajednički hrvatsko-srpski igrani film? Postoji li tu kontekst i kontinuitet? Kako ne. Sigurno su, i Bata Živojinović i Ljubiša Samardžić bili za predavanje oružja teritorijalne obrane. Kao i ovi hrvatski glumci i redatelji, njihovi roditelji?
1 komentar
Odličan osvrt.
Komentari nisu aktivni.