Hrvatski borac bio je tjednik koji je izlazio u Vukovara nakon proglašenja NDH od prosinca 1941. do lipnja 1942. godine
Na osnovi sadržaja vukovarskog tjednika “Hrvatski borac” i literature, rekonstruira! će se odnos katoličkih svećenika i lokalnih crkvenih zajednica prema NDH i njezinoj unutrašnjoj i vanjskoj politici. U ovom slučaju radi se o gradu Vukovaru u razdoblju od prosinca 1941. do sredine 1942. godine. Osim toga, komparativnom analizom sadržaja “Hrvatskog borca” s ostalim katoličkim tiskom dobit će se uvid u sadržajne sličnosti i razlike iz kojih će se moći zaključiti u kojoj mjeri je ovaj tjednik bio u skladu s ostalom značajnom katoličkom periodikom. Na kraju se donosi cjelokupna bibliografija članaka koji su objavljeni u ovom tjedniku.
UVOD
Hrvatski borac bio je tjednik koji je izlazio u Vukovara nakon proglašenja NDH od prosinca 1941. do lipnja 1942. godine. Pokrenuo ga je Vilko Anderlić,1 župnik župe Sotin. Tjednik je bio općeg informativnog smjera, ali s jasnom političkom tendencijom. Donosio je sve relevantne informacije i vijesti koje su se ticale grada Vukovara i neposredne okolice. Imao je nekoliko stalnih rubrika, a uglavnom je izlazio na četiri stranice.
1 – Vilko Anderlić (1882.-1957.), svećenik Đakovačke i Srijemske biskupije. Službovao kao profesor sociologije na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu od 1911. do 1914. Nakon 1914. Anderlić postaje župnik župe Berak (1914.-1930.), nakon koje prelazi u Sotin, gdje je župnik od 1930. pa do smrti 1957. godine. Više o njegovom životu i djelu vidjeti u: Marin Srakić, “Život i djelo dr. Vilka Anderlića”, Diacovensia XII/2 (2004), 201-226. O nekim aspektima Anderlićeva života i djela govorilo se na simpoziju održanom njemu u čast 2002. godine. Više o Anderlićevom socijalnom djelovanju vidjeti u: Stjepan Baloban. “Socijalno djelovanje svećenika. Poticaj dr. Vilka Anderlića (1882-1857)”, Diacovensia XII/2 (2004), 227-239.
Osim što ga je pokrenuo, župnik Anderlić tjednik je sam i uređivao, te napisao većinu tekstova. S njim su surađivali i Ivan Salaj i Stjepan Tomić.2 Vilko Anderlić bio je istaknuti katolički intelektualac. Više desetljeća bavio se socijalnim temama i o tome pisao članke, pratio literaturu te tiskao mnogobrojne brošure.3 Po svemu sudeći, radi se o osobi koja je svoju veliku radnu energiju pretvarala u sasvim konkretne projekte, kao što je pokretanje, uređivanje i izdavanje tjednika “Hrvatski borac”.
Anderlićevo pokretanje katoličkog tjednika u vrijeme NDH svojevrsni je kuriozitet. Naime, s osnutkom nove države nakon travanjskog prevrata, ustaše su brzom i obuhvatnom akcijom stavili pod učinkovitu kontrolu sav tisak na teritoriju NDH.4 Kontrolu i cenzuru nad cjelokupnim tiskom na teritoriju NDH vodio je Državni izvještajni i promičbeni ured (DIPU), koji će se kasnije preimenovati u Glavno ravnateljstvo za promičbu (GRP).5 Jedan od učinaka te kontrole bilo je ukidanje, odnosno gašenje i zabrana nepoćudnog tiska.
2 – “U našem uredništvu je ne samo odgovorni nego i faktični urednik dr. Vilko Anderlić, dok su unutarnji suradnici gg. Ivan Salaj i Stjepan Tomić, te nitko drugi.” “Iz našeg uredništva”, Hrvatski borac (dalje: HE), br. 5, 30.1.1942, str. 3. Isticanja kao u originalu.
3 – Npr. Bezumlje bezboštva (Vukovar, 1930); Kriza privatnog vlasništva (Vukovar, 1931); Kršćanstvo kao socijalni faktor (Vukovar, 1927); Socijalizam: kritika socijalizma (Đakovo, 1929); Socijalna demokracija (Vukovar, 1931) itd.
4 – Usp. Božidar Novak, Hrvatsko novinstvo u 20. stoljeću (Zagreb, 2005), 265. i dalje.
5 – Neposredno nakon proglašenja NDH uspostavljenje Hrvatski državni novinski ured (HDNU), koji je sredinom svibnja 1941. godine preimenovan u Hrvatsku izvještajnu službu (HIS), a tek potom u DIPU i konačno GRP. Detaljnije vidjeti u: Višeslav Aralica, Matica hrvatska u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (Zagreb, 2009), 109-119.
Što se tiče strategije ovladavanja medijskim prostorom nove države, osobito se ovo tiče novina i časopisa, ustaše su imale trojak pristup:
manji dio novina i časopisa nastavio je neometano izlaziti jer su od početka bili prepoznati kao onaj medijski prostor koji će lojalno surađivati s novim vlastima;6
drugom dijelu nametnuto je novo uredništvo, koje je od tada radilo i pisalo u skladu s potrebama novoga režima;7
treći pristup bilo je pokretanje velikog broja novih novina i časopisa.8
6 – To je slučaj, gotovo u cijelosti, s katoličkom periodikom i novinstvom. Jedine dvoje dnevne novine koje su nastavile nesmetano izlaziti i nakon travnja 1941. godine bile su osječki “Hrvatski list” i katolički “Hrvatski glas”. “Hrvatski glas” će tiho i nečujno nestati s medijske pozornice NDH posljednjeg dana kolovoza 1941. godine.
7 – Ovaj pristup nije zabilježen, prema dostupnim podatcima, u katoličkoj periodici. Od ostalih časopisa i novina na teritoriju NDH, ustaše su ili smijenili urednika, ili su postavili nove članove uredništava, tzv. povjerenike, čiji bi zadatak bio nadzor nad pisanjem časopisa u novome duhu. Nakon nekoga vremena ti bi časopisi ili bili u potpunosti preuzeti ili pak ugašeni i preimenovani u nove časopise. Npr. u požeškom dvotjedniku “Vihor”, koji je počeo izlaziti u Banovini Hrvatskoj, stoji: “S ovim brojem ušli su kao članovi uredništva u ime ustaškoga stana gg. Dragutin Đurić sudbeni pristav i Ante Starčević stud. prava, koji će uređivanje lista uskladiti prema načelima istaknutim u uvodniku.” “Iz uredništva i uprave”, Vihor. Hrvatska riječ Požeške kotline, 9 (1941), 4.
8 – Na području NDH izlazilo je oko tri stotine raznih novina, časopisa i godišnjaka. Egzaktan broj bit će teško utvrditi jer se dio novina i časopisa nije sačuvao. Suvereni izdavački centar u NDH je svakako Zagreb, a iza njega slijede Sarajevo, Osijek, Dubrovnik, Banja Luka itd. Od novopokrenutih novina možemo istaknuti Hrvatski narod (u Banovini Hrvatskoj bio je tjednik), Novi list, Sarajevski Novi list; od tjednika Nezavisnu Državu Hrvatsku (kasnije Seljačko ognjište), Spremnost, bjelovarsku Nezavisnu Hrvatsku itd.
Nove vlasti su bile sasvim svjesne važnosti i uloge tiska u (in)formiranju javnosti te su, u skladu s prirodom svojega režima, u cijeloj državi uvele dirigirani i uniformirani tisak koji je podlijegao cenzuri.9
Osim slučaja da su neki ugašeni katolički časopisi ponovno pokrenuti,10 tek je jedan slučaj pokretanja potpuno novog časopisa, i to sarajevskog mjesečnika “Glasnik sv. Nikole Tavelića”.11 Stoga, Anderlićevo pokretanje katoličkog tjednika potrebno je promatrati kao važan pothvat. Taj pothvat trajao je šest mjeseci, od prosinca 1941. do lipnja 1942. godine.
9 – O medijima u NDH publicirano je do sada nekoliko knjiga i radova različite kvalitete. Osim ovdje već korištene literature, vrijedno je navesti i: Alan Labus, Politiku i novine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (Zagreb, 2011); Alan Labus, “Upravljanje medijima, cenzura te položaj i uloga novinara u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”, Studia leksicographica III/4-5 (2010), 99-126; Fadil Ademović, Novinstvo i ustaška propaganda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (Sarajevo, 2000); Boško Zukermann, Psihologija holokausta. Protužidovska propaganda u NDH i Srbiji 1941-1945. (Zagreb, 2011); Mario Jareb, “Mediji i promidžba Nezavisne Države Hrvatske”, u: Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., ur. Sabrina Ramet (Zagreb, 2009), 87-116.
10 – Tu se mogu istaknuti kao primjeri “Križarska straža” (Zagreb) i “Naše svetište” (Osijek).
11 – Ovaj sarajevski mjesečnik pokrenut je u studenom 1943. i izlazio je do prosinca 1944. godine. Moguće je daje pokrenut još koji katolički časopis lokalnoga karaktera o kojemu za sada nemamo podataka.Petar Macut
