Osnovne smjernice političke povijesti
Kao posljedica dugotrajnih protuturskih ratova od 15. do 18. stoljeća Austrija i Habsburgovci pojavili su se kao glavna kršćanska politička snaga u središnjoj i jugoistočnoj Europi. Različitim mjerama nastojali su u 17. i 18. stoljeću ojačati ustanove središnje vlasti i svoju heterogenu državu, sastavljenu od mnogo pokrajina s različitim povijesnim nasljeđem, pretvoriti u modernu centraliziranu monarhiju po uzoru na tadašnju Francusku. U zapadnim pokrajinama svoju su centralističku politiku Habsburgovci mogli provoditi relativno nesmetano, ali na veliki su otpor naišli u istočnim područjima, posebno Ugarskoj, Erdelju te Hrvatskoj i Slavoniji.
Sve češća centralizacijska nastojanja iz Beča, praćena nametanjem njemačkog jezika, dovela su krajem 18. stoljeća do reakcije privilegiranih staleža u Hrvatskoj i Ugarskoj.
Tradicionalno, Hrvatska i Slavonija bile su posebno političko područje s ograničenom autonomijom unutar Ugarske.
Banska Hrvatska sastojala se od triju hrvatskih županija: Zagrebačke, Križevačke i Varaždinske županije, te triju slavonskih županija: Virovitičke, Požeške i Srijemske županije.
Tri hrvatske županije slale su zastupnike isključivo u Hrvatski sabor,1 koji se od sredine 18. stoljeća sastajao redovito u Zagrebu, a tri slavonske županije slale su zastupnike i u Hrvatski i u Ugarski sabor.
I po nekim drugim pojavama, poput plaćanja poreza, Slavonija je bila tješnje povezana s Ugarskom, dok je Hrvatska bila u odnosu personalne unije.
U hrvatskom plemstvu postojala je svijest o pripadnosti uže Hrvatske, Slavonije, Vojne krajine i Dalmacije jedinstvenom političkom teritoriju.
Od kraja 18. stoljeća Hrvatski je sabor redovito – i bezuspješno – tražio priključenje Dalmacije Hrvatskoj.
Hrvatski je sabor krajem 18. stoljeća, nakon centralizatorskih reformi cara Josipa II., donio odluke o čvršćem povezivanju s Ugarskom kao jačom državom, u suradnji s kojom bi se lakše provodio otpor protiv bečke centralizacije.
Prihvatio je da odluke Ugarskog namjesničkog vijeća vrijede i za Hrvatsku – tj. hrvatsko plemstvo privremeno se odreklo upravne autonomije – ali samo dok se ne povrati njezina teritorijalna cjelovitost priključenjem krajeva koje su zauzeli Turci i Mlečani kako bi Hrvatska mogla imati zasebnu vladu.
Hrvatski se sabor i u financijskim pitanjima odrekao financijske autonomije, i to tako da se o pitanju poreza i financijske pomoći vladaru odlučuje u Zajedničkom saboru, ali odvojeno od raspisivanja poreza za Ugarsku. No, prihvaćajući te odluke, ugarski su ih staleži tako formulirali da su mogle poslužiti i poslužile su kao osnova za kasnija nastojanja oko daljnjeg sužavanja hrvatske autonomije od strane ugarskih političkih čimbenika. Već tada se jasno mogla primijetiti osnovna dilema hrvatske državne politike koja će ostati aktualna do 1918. i koja je bila posljedica ukliještenosti između dvaju moćnih političkih središta: Beča i Pešte. Nakon bečke centralizacije hrvatski su političari – do 1848. uglavnom plemićkog podrijetla, a nakon toga građanskog podrijetla – oslonac tražili u Pešti, a pod mađarskim pritiskom tražili su podršku u Beču.
Hrvatske zemlje početkom 19. stoljeća
Peštanski mađarski hegemonizam bio je uglavnom manje zlo od bečkog centralizma, koji je, u nekoliko navrata, uspio potpuno poništiti hrvatsku autonomiju.
Od manjih naroda u Monarhiji Hrvati su, ipak, bili u najpovoljnijem položaju, jer su, za razliku od Srba, Slovenaca, Slovaka i Rumunja, imali status povijesnog naroda, a za razliku od Čeha i Poljaka, imali su, barem na užem području Banske Hrvatske, izvjesnu realnu autonomiju u obliku tzv. municipalnih prava (tura municipalia). Od tih su prava najznačajnija bila:
ban, kojeg je na prijedlog hrvatskih staleža imenovao vladar (doduše, tijekom 19. stoljeća to pravo vladar uglavnom nije poštivao i imenovao je bana bez uzimanja u obzir mišljenja hrvatskih staleža),
Sabor koji je donosio zakonske prijedloge (koje je kralj trebao potvrditi) i usvajao ili odbijao zaključke Ugarskog sabora, posebni zemaljski jezik (do 1847. latinski, kasnije hrvatski).
Municipalna prava Hrvatske i Slavonije bila su specifičan oblik pokrajinske autonomije, ne prava državnost u modernom smislu, ali i takva bila su cilj kojemu su težili kasniji nacionalni pokreti malih naroda u Habsburškoj Monarhiji u 19. stoljeću. Do 1848. ona su bila izraz staleške državnosti, ali kasnije su postala osnovicom izgradnje hrvatske nacionalne (političke) autonomije u okviru Monarhije.
Banska Hrvatska i Slavonija bile su povezane mnogim ekonomskim i kulturnim vezama s obližnjim područjima, koja su virtualno spadala u teritorij Trojedne Kraljevine, ali administrativna je odvojenost bila potpuna. Dalmacija i veći dio Istre do 1797. bile su pod vlašću Venecije, a kasnije pod vlašću Beča. Hrvatski su staleži često tražili priključenje Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji na temelju povijesnog prava, ali vladajući krugovi u Beču to su odbijali.
Dalmacija će do 1918. ostati pod neposrednom vlašću Beča, kao i Istra, čija se povijesna pripadnost Hrvatskoj, i to samo njezinih zapadnih kotareva, vrlo rijetko spominjala u zahtjevima Sabora i drugih službenih organa.
Hrvatska i Slavonska vojna krajina bila je posebno područje, također pod neposrednom vlašću Beča, koje se protezalo od sjeverne Dalmacije do Zemuna, te dalje u južnu Ugarsku.
U Krajini kao golemoj vojarni pod strogim vojnim režimom seljaci-vojnici činili su jeftin izvor za popunjavanje vojnih postrojbi za brojne ratove koji su Habsburgovci vodili u 18. i 19. stoljeću širom Europe.
Bečki je dvor sustavno odbijao zahtjeve Ugarskog i Hrvatskog sabora od 1820-ih do 1860-ih godina da se Vojna krajina razvojači i pridruži Hrvatskoj, odnosno Ugarskoj. Vojna će krajina biti razvojačena tek 1870-ih godina, a početkom 1880-ih godina konačno i potpuno priključena Hrvatskoj.
Hrvatski ustupci ugarskoj strani poklopili su se s početkom mađarskog nacionalizma. Modernu nacionalnu ideju i postupnu preobrazbu staleškog u građansko društvo u Ugarskoj su zagovarali intelektualci plemićkog, ali i neplemićkog podrijetla.
Iako su u Ugarskoj činili manjinu stanovništva – tek nešto više od trećine – Mađari su imali dominantan položaj, jer su ogromna većina plemića i svi aristokrati, glavni nositelji političkog života, bili Mađari ili mađarizirani pripadnici slovačke ili srpske narodnosti.
To im je u startu davalo velike prednosti pred drugim etničkim grupama.
Odbacujući nametanje njemačkog jezika mađarska je feudalna elita, posebno ona u zastupničkoj kući Ugarskog sabora, nastojala mrtvi latinski jezik postupno zamijeniti mađarskim i učiniti ga jedinim službenim jezikom u Ugarskoj, što im je do 1844. i uspjelo.
To je značilo tendenciju pretvaranja tradicionalne Ugarske u Mađarsku u kojoj svi stanovnici postaju politički Mađari i moraju se službeno koristiti mađarskim jezikom.
Mađarska je aristokracija bila društveno konzervativna i manje angažirana u mađarizacijskim nastojanjima, ali i ona je postupno prihvaćala
korištenje mađarskog jezika koji je 1840-ih godina poslao službenim u svim ugarskim županijama.
Sukobi zbog jezika osobito su se intenzivirali 1830-ih i 1840-ih godina, u vrijeme koje mađarska historiografija naziva dobom reformi usmjerenih prema izgradnji modernoga građanskog društva. U to su vrijeme od hrvatskih zastupnika Mađari tražili da se u Ugarskom saboru više ne koriste latinskim, već mađarskim jezikom. Također su nastojali da se ukine odredba po kojoj se u Hrvatskoj ne smiju naseljavati protestanti (budući da je velik dio Mađara pripadao protestantskoj vjeroispovijesti, to im je onemogućavalo doseljavanje u Hrvatsku).
Ugarski je sabor prije 1848. nastojao ostvariti priključenje tri slavonske županije Mađarskoj i donio je odluku po kojoj za šest godina svi državni činovnici moraju govoriti mađarski jezik.
Hrvatski su zastupnici pružali otpor mađarskim nastojanjima i branili autonomna hrvatska prava. U tome su imali podršku Bečkog dvora koji je davao poneke formalne ustupke Mađarima, poput zabrane ilirskog imena 1843.
No vladar je uglavnom podupirao hrvatsku autonomiju kao sredstvo protuteže prema znatno jačoj mađarskoj eliti i do revolucije 1848. godine odbijao sankcionirati zaključke Ugarskog sabora koji su bili protivni hrvatskoj autonomiji.
Već tada, od 1790-ih do 1830-ih godina, hrvatski su zastupnici u zajedničkom Ugarskom saboru isticali da se širenje mađarskog jezika u višejezičnoj državi ne može ostvarivati bez nasilja nad pripadnicima drugih naroda. No njihov staleški elitizam i zatvorenost prema drugim društvenim skupinama nisu tu primjedbu činili posebno uvjerljivom. Tradicionalno staleško plemstvo nije moglo govoriti uime modernog demokratskog nacionalizma i zahtjeva za nacionalnom ravnopravnošću i nije moglo osigurati transformaciju staleško-feudalnog nacionalizma u moderni građanski nacionalizam.
Hrvatski je sabor do 1848. ostao staleška plemićka ustanova, zatvorena za građanske društvene slojeve.
Seljaštvo je bilo vezano za stare feudalne odnose s kmetskim podavanjima. Većinu plemstva u užoj Hrvatskoj činili su sitni plemići-jednoselci (šljivari), čiji se svakodnevni život nije bitno razlikovao od života kmetova. Zbog toga je otporna snaga hrvatskog plemstva bila ograničena i očitovala se u postupnom popuštanju mađarskom pritisku. No pojava novih nacionalnih snaga, okupljenih oko građanstva, trgovaca, obrtnika i pojedinih moderno orijentiranih plemića i svećenika, 1830-ih i 1840-ih godina dovela je do jačanja hrvatskog otpora.
One su odigrale ključnu ulogu u pretvaranju tradicionalne staleške natio croatica u modernu hrvatsku naciju, u početku, nužno, elitističkog tipa bez kontakta sa širim slojevima. Ako nisu bili plemići, pripadnici nacionalnih snaga nisu mogli sudjelovati u radu Sabora i županijskih skupština, ali mogli su na različite načine – od ustanova kulturnih i privrednih društava do spisateljske djelatnosti – podupirati otpor mađarskim pretenzijama.
Ističući hrvatska autonomna prava hrvatski su nacionalisti također isticali višeetnički i višejezični karakter Ugarske i potrebu narodne ravnopravnosti.
Širenje mađarskog jezika potaknulo je druge narode koji su živjeli u Ugarskoj – Hrvate, Srbe, Slovake i Rumunje – da se angažiraju na razvijanju svojeg narodnog jezika i, što je posebno vrijedilo za Hrvate, da ustraju na tome da se vlastiti narodni jezik uvede kao službeni jezik na vlastitom području.
Od početka 1840-ih godina u Banskoj se Hrvatskoj pojavljuju prve političke stranke, tada još u smislu labavo povezanih struja oko određenog programa. Narodna ili Ilirska stranka, kojoj su pripadali svi preporoditelji, mnogi katolički svećenici i većina građanske inteligencije, branila je municipalna prava protiv Mađara, oslanjala se na Bečki dvor i povremeno surađivala s konzervativnim mađarskim velikašima, koji nisu toliko ustrajali u pokušajima nametanja mađarskog jezika i u Hrvatskoj.
Horvatsko-vugerska stranka, sastavljena od većeg dijela sitnih plemića-jednoselaca – koji su se plašili ukinuća poreznih privilegija – nekih trgovaca i svećenika te dijela aristokracije, zalagala se za čvršće veze s Ugarskom i bila je spremna na veće ustupke Mađarima, a u nekim slučajevima i na potpuno odreknuće od municipalnih prava i na stapanje s Mađarskom.
Narodna stranaka ubrzo je stekla prevlast u županijskim skupštinama, osim u Zagrebačkoj županiji, gdje su tzv. mađaroni imali prevlast od 1845. do 1848.
No u većini županija, posebno u Varaždinskoj, Virovitičkoj i Srijemskoj, postojale su jake promađarske snage među plemstvom i dijelom građanstva. Kraljevim dekretom iz 1845., kojim je zabranjeno osobno sudjelovanje plemića-jednoselaca u radu Hrvatskog sabora, osigurana je prevlast narodnjaka u središnjoj zakonodavnoj ustanovi. Premoć Narodne stranke u javnom životu vidjela se i u tome što su narodnjaci razvili znatno obimniju publicističku djelatnost. U tom kontekstu glasilo stranke postao je list koji je 1835. pokrenuo Ljudevit Gaj i koji je izlazio najprije na kajkavskom, a zatim od 1836. na štokavskom narječju pod različitim imenima (Novine horvatzke, Ilirske narodne novine, Novine dalmatinsko-horvatsko-slavonske itd.).
Prije 1848. nije se moglo nastojati oko proširenja političke autonomije, već se uglavnom ostajalo na defanzivnim pozicijama.
No posljednji staleški Hrvatski sabor ujesen 1847. donio je odluku da se latinski jezik zamijeni hrvatskim (štokavskim) kao službenim.
Iako vladar tu odluku nije potvrdio, hrvatske su je oblasti od kraja 1847. same počele provoditi u život. Do revolucije 1848. domaća se elita iscrpljivala u obrani municipalnih prava protiv mađarskog pritiska i vrlo je malo mogla nastojati – osim nepotvrđenih odluka Hrvatskog sabora iz 1845. o osnivanju sveučilišta i kazališta – oko modernizacije hrvatskog društva.
Bilješke:
1 – U knjizi će se koristiti uvriježeni naziv „Hrvatski sabor“, jer naziv Sabora nije bio strogo unificiran i nije se dosljedno koristio ni u službenim dokumentima i saborskim spisima. Od 1558. godine manje-više redovito se upotrebljavao naziv Congregatio Regnorum Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae i „Sabor Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije“. U 19. stoljeću mijenjao se redoslijed kraljevina u nazivu Sabora, katkad uz korištenje termina „Trojedna Kraljevina“, a neki put bez njega. Rabio se i naziv „Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor“. U zapisniku Sabora iz 1848. uporabljen je naziv: „Sabor trojedne kraljevine Dalmatinske, Hervatske i Slavonske“. O nazivima Hrvatskog sabora usp. Josip Kolanović, Hrvatski sabor od narodnih zborovanja do građanskog sabora 1848., Hrvatski sabor, ur. Željko Sabol, Zagreb 1994., 9-59.; Hodimir Sirotković, Ustavni položaj i organizacija rada Sabora kraljevina Hrvatske i Slavonije u građanskom razdoblju njegova djelovanja (1848-1918), Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 393, Zagreb 1981., 39-86.
(Tomislav Markus)
(Nastavak slijedi)
