Zoki svojim nastupima ne sramoti samo sebe, već i hrvatsku državu
Hrvatska je zaista država apsurda u kojoj na jednoj strani imate Plenkovića, jednog prozapadnog i eurounijskog političara, dok na drugoj strani imate Milanovića tobože predsjednika Hrvatske koji podmeće klipove Plenkoviću i aktualnoj hrvatskoj politici, pa onda nije ništa čudno da se u našim medijima susrećemo s naslovom: “Predsjednik sramoti Hrvatsku, toliko da ga ruski mediji hvale”. (Vidi: “Jutarnji list” od 16. veljače 2026. godine, autor teksta Robert Bajruši.) Bajruši između ostalog u tom tekstu za Milanovića kaže da “omalovažava Ukrajinu, optužuje Šveđane i Fince… Srećom, nevažan je izvan Hrvatske”. Nadalje, Bajruši Milanovića doživljava na međunarodnoj razini kao potpuno marginalnog političara, koji je izoliran zbog podrške koju daje diktatorima, od Vladimira Putina i Viktora Orbana do Roberta Fica i Milorada Dodika”, a najtragičnije od svega je, što to “naš” Zoki čini u ime Republike Hrvatske, što znači da svojim nastupima ne sramoti samo sebe, već i državu”.
Naš vrli predsjednik Milanović odlazi u Gruziju “u trenutku kada se pokazalo da ta država u tajnosti pomaže Rusiji, i ondje optužio EU za cinizam”. Kako Milanović doživljava i što misli o Europskoj uniji, Bajruši o tome kaže sljedeće: “O EU govori s indignacijom i rječnikom konjokradice, opisujući je kao bankomat. Tako, zapravo, on dezavuira Hrvatsku, predstavljajući je kao državu-parazita koja siše novac iz Bruxellesa, a kada toga više ne bude, treba se povući u sebe. Ali, svatko je kovač vlastite sreće. Zbog ovakvih stavova Milanović je posve nevažan, čim se makne izvan Hrvatske. Ovdje ima sljedbu koja ga podržava jer je protuteža Plenkoviću i HDZ-u, kakvu god izgovorio laž, oni će mu aplaudirati”.
U Gruziji po nalogu Moskve
Svoje mišljenje o Milanovićevom posjetu Gruziji, u istom listu dali su u svom članku: “Milanović dao legalitet proruskom režimu”, kolumnisti Vlado Vurušić i Goran Penić. Oni se opravdano pitaju: “Zašto Milanović posjećuje samo države koje se vezuju uz Rusiju i Vladimira Putina – Slovačku, Mađarsku, Gruziju, srpski entitet u BiH, a recimo, ne ide u Moldaviju kod Maie Sandu, koja vodi proeuropsku politiku boreći se protiv izravnih prijetnji Rusije, odakle poručuju da su “nakon Ukrajine oni sljedeći”. Ili u Armeniju, koja se svojski želi približiti Europi”.
Stoga autori zaključuju da to “ne može biti slučajno”, već da je to “svjesna programatska politika”. Svaki politički potez Milanovića pokazuje da je on zaista ruski igrač, a njegova “vanjskopolitička agenda neodoljivo podsjeća na stvaranje “proputinovske antibruxelleske koalicije”, koju iz Moskve stalno nastoje stvoriti i učvrstiti”. A kada vas na sva usta i zvona hvali ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, tada je više nego očito da je politika Milanovića u službi Moskve, a ponajmanje Zagreba i Hrvatske. Odlazak Milanovića u Gruziju kako bi dao podršku tamošnjem predsjedniku Mikheilu Kavalashviliju samo je još jedan dokaz više da je “naš” predsjednik u službi politike Kremlja. Što se Milanovića i njegove politike tiče, ona će i dalje biti u službi ruskih interesa, a na štetu hrvatske države i hrvatske vlade. Milanovićeva politika je tragična i pogubna kako za Hrvatsku tako i za čitavu Europu. No, Milanović treba znati da svemu dođe kraj, a što se Hrvatske tiče jedva čekamo taj trenutak, trenutak kada će Zoran Milanović i njegova retrogradna politika završiti na smetlištu historijskog zaborava.
