Oni kojima je palijativna skrb prijeko potrebna nisu oni koji leže u bolničkim krevetima. Oni sjede u administrativnim vijećima, u briselskim uredima, oni su na ljetovanjima, u športskim centrima
Fabrice Hadjadj (1971.), izraziti je protivnik pobačaja i eutanazije, ali i drugih zala sadašnjice. Uz to, mora mu se priznati da je pametan, duhovit, human, erudit i čovjek koji postavlja najdublja pitanja. Od čitanja njegovih knjiga imate koristi i ako ste ateist, teolog, pripadnik druge vjere. Ukoliko ste čovjek. On je Francuz, roditelji su tuniški Židovi. Predaje teoriju književnosti i filozofiju na sveučilištu u Toulonu. Od njegovih knjiga čitao sam “Vjera zlih duhova: ili ateizam koji je premašen”, te “Kako uspjeti u smrti – antimetoda za življenje”. Naravno da čovjek koji ima desetoro djece i koji je katolik ironizira s nihilizmom, eutanazijom, i egoizmom našega doba.
Zgodno bi bilo usporediti sjajni esej o životu i (kako uspjeti u) smrti Hadjadja s “Bijesovima” (zlodusima, demonima) Dostojevskoga.
Zadovoljit ću se, dijelom i radi dopuštanja čitatelju da sam otkrije slojeve
književnog djela i misli autora, s navođenjem perifernoga citata koji odgovara mojim političkim stavovima, a nije bitan za samo djelo.
“Jonathan Swift (1667.-1745.) napisao je Zanimljivu i praktičnu shemu za vođenje bolnice za neizlječivo bolesne… Neizlječivi u duhu u kritičnijem su stanju od neizlječivih u tijelu. Swift među njima razlikuje nekoliko kategorija: neizlječive budale, neizlječive nitkove, neizlječive guje, neizlječiva piskarala, neizlječive vjetropire, neizlječive bezbožnike, neizlječive lažljivce itd. Pod denominacijom neizlječivih budala, precizira on, opravdano se možemo nadati kako bi ovakva bolnica mogla primiti značajan broj proizvoda naših sveučilišta…”
Bloody Mary
“Oni kojima je palijativna skrb prijeko potrebna nisu oni koji leže u bolničkim krevetima. Oni sjede u administrativnim vijećima, u briselskim uredima, oni su na ljetovanjima, u športskim centrima. Oni paradiraju kao bonvivani ili su suhoparni ideolozi. Njihov blistavi ten i sjajna probava skrivaju komu u kojoj im je duša. Ne bismo li im trebali pomoći? Ne bi li zbog njih naši parlamenti trebali ozbiljno promisliti o zakonu za utvrđivanje kraja duhovnog života? Istina je da dobar dio naših parlamentarnih zastupnika pripada baš toj skupini. Nezgodno je, međutim, to što, za razliku od oboljelih od neizlječivih tjelesnih bolesti, neizlječivo bolesni u duhu posljednji primijete da su uopće bolesni. Što učiniti da bismo im usprkos njima samima vratili zdravlje? Ili kako se barem više ne bi neprestano mučili? Pravedno milosrđe nalaže kako bismo im trebali dati najmoćniji mogući smrtonosni koktel. Što to velim: koktel? Istinski Bloody Mary (asocijacija na koktel od rajčice, ali i na kratkotrajnu vladavinu Marije Tudor koja je suzbijala protestante u Engleskoj 1553.-1558. Kao i na Mariju, majku Isusovu, op. T.T.).
Ili pak apoteozu onoga oživljava mrtve za koji nam kapetan Cap (lik Alphoncea Allaisa koji daje apsurdne ideje tipa isušiti ocean da se spriječi morska bolest, op. T.T.) daje recept: sastoji se od 12 slatkih rakija i pije se isključivo naiskap. No bolje bi bilo pronaći čist i jednostavan osvježavajući napitak zahvaljujući kojemu će bez odgađanja umrijeti sami sebi. Nešto poput izvorske vode koja na Mojsijev nalog počinje izvirati iz stijene. Krsna voda, možda, ili Mesijina krv. Makar taj pehar opojni koji ne mogu maknuti od svojih usana. Bili bi to za njih napitci izbavljenja. Ne zanosimo se. Naše riječi nemaju nad njima nikakvu moć. Samo stvarnost može providonosno rasvijetliti njihovo stanje. Može to biti neočekivana i silovita radost koja ih sasvim prožme, poput rođenja djeteta, i očituje poroznost njihove ljestvice vrijednosti. Ponekad zrnce pijeska zaustavi njihov stroj. No često su potrebni veći šokovi: smrt koju su za dlaku izbjegli, teška nesreća, smrt dragog im bića. Ima tako tvrdokornih glava da je nebeskoj dobronamjernosti ponekad nužno posegnuti za maljem. Njihova kula od karata se ruši, baš kao i kula od bjelokosti, iznenada se ispred njih ukazuje duboki ponor kao jedina čvrsta točka. No ta provalija zahtijeva da kopaju po sebi samima, da kopaju po sebi sve do vriska koji želi razderati nebesa, kako bi Duh otvorio naše grobove i udahnuo život u naše suhe kosti.”
Korzikanski kaplar
“Francuska revolucija … u povijesti pobuđuje divljenje. Usprkos genocidu
u Vendeeu, usprkos sustavnim naporima da se uspomoć giljotine uzdigne čovjek, premda je u zemlju uvela potpuni kaos tako da se u pomoć moralo pozvati carstvo korzikanskog kaplara, tu revoluciju i dalje predstavljamo kao jednu od francuskih slavnih epizoda…
Što je zločin veći to je teže izbrisiv. No ako je uspješno proveden onda je još savršeniji … Genijalnost se sastoji u tome da svi postaju sudionici, ali i da se istodobno birokratski posao tako podijeli da se nikoga ne može smatrati krivcem. Od predsjednika države do najsitnijeg poreznog obveznika, svi sudjeluju u eksterminaciji (iskorjenjivanje, istrjebljenje), a svi pritom imaju dojam da su im ruke čiste. Ukoliko ga reklamiramo, te tako dobije gotovo jednoglasnu podršku sa svih instancija, zločin se više ne doima poput zločina.”
