Puhovski – istom onom vještinom koju je kao svjedok optužbe pokazao 1972. na zagrebačkom Okružnom sudu, a ponovio nekoliko desetljeća kasnije na haaškome Churchillpleinu – jednostavno izmišlja
Jučer nam znameniti Žarko Puhovski u ‘Jutarnjem listu’ objašnjava pravno-političko značenje referenduma od 19. svibnja 1991., pa – ni ne skrivajući žalost što Jugoslavije nije opstala u ovome ili u onom obliku, nastavlja: „Međutim, ozbiljan ustavnopravni problem stvoren je 2001. godine unošenjem članka 135. u Ustav, koji u stavku 2. glasi: ‘Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama koje bi dovelo ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku‘“.
Puhovski, prema ‘Jutarnjem listu’, tumači: „Tekst ovog stavka tehnički je traljav jer ne zabranjuje samo udruživanje nego i pokretanje postupka za udruživanje, jer govori o savezu koji bi doveo ili mogao dovesti. Dakle, bavi se nečime što nisu striktno pravna, nego političko-interpretativna pitanja” (…) Drugim riječima, zabranjuje se, pojašnjava (Puhovski), da netko u javnosti predloži takav savez, a kamoli da do njega dođe“.
Ne ćemo ovdje raspravljati o tome jesu li izvorišne osnove Ustava „striktno pravna“ ili tek „političko interpretativna pitanja“, jer ćemo se na to vratiti kasnije. Ovdje tek treba upozoriti na to da Puhovski – istom onom vještinom koju je kao svjedok optužbe pokazao 1972. na zagrebačkom Okružnom sudu, a ponovio nekoliko desetljeća kasnije na haaškome Churchillpleinu – jednostavno izmišlja, s nakanom da protujugoslavenske i protukomunističke intencije smjesti u 2001. te ih pripiše Mesiću, Račanu i njihovim posilnima.
Pravu svrhu te tvrdnje on ni ne skriva, dodajući: „Ovaj dopunak Ustava je, međutim, prije svega ustavnopravno sumnjiv jer označava odluku Sabora koja poništava eksplicitno izraženu volju naroda ili puka, jer direktno protuslovi odluci referenduma iz 1991. godine. Zabranjuje, naime, neku državnu svezu i to, da bude veselije, u bilo kojem obliku. Očito je da je ovaj politički stav trebao u trenucima krize pokazati da posttuđmanovska Račanova većina gaji domoljubne osjećaje, ali je time zapravo u ustavni poredak unešena ozbiljna konfuzija”.
Laž do laži
Laž do laži, laž su stope moje, moglo bi se kazati po uzoru na jednog pjesnika. Da se radi o laži, može provjeriti svatko tko na internetu otvori ‘Narodne novine’ br. 135 iz 1997. te pogleda tamošnji Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske. U članku 1. tog Ustavnog zakona navodi se kako se mijenja stavak 2. Izvorišnih osnova, koji odsad glasi: „Na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod, na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost. Novim Ustavom Republike Hrvatske (1990.) i pobjedom u Domovinskom ratu (1991.-1995.) hrvatski je narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.“.
Potom se u članku 17. stavku 2. te ustavne novele navodi „Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.“ Dakle, protivno lažima Žarka Puhovskog, potpunu osudu komunizma i zabranu čak i pokretanja bilo kojeg postupka koji bi doveo ili mogao dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva ili balkanske državne sveze u bilo kojem obliku“ Sabor je donio 1997., u vrijeme Tuđmanove, a ne 2001., u vrijeme Mesić-Račanove dominacije.
A uzgred budi kazano da sam 3. svibnja 2007., tj. prije 19 godina, Ustavnom sudu osloncem na članak 104. st. 1. Ustava, podnio zahtjev za ocjenu ostvarivanja ustavnosti i zakonitosti, tvrdeći da iz mnoštva postupaka najviših državnih dužnosnika – uključujući postupke tadašnjega predsjednika Republike i vlade Republike Hrvatske – proizlazi da se spomenuta ustavna norma sustavno krši odnosno da se poduzimaju koraci koji mogu dovesti do obnove Jugoslavije ili slične balkanske državne sveze.
Zahtjev je potkrijepljen mnoštvom primjera (njih šezdesetak), a objavljen je u mojoj knjizi „Hrvatski nacionalizam i europske integracije“ (Zagreb, 2008., str. 191.-201.). Treba li posebno isticati – Ustavni sud se na nj jednostavno oglušio. Baš u skladu s Ustavom, svjetlajući valjda svoj obraz.
