Iz knjige Rudolfa Strohala iz 1906. “Grad Karlovac opisan i orisan”
“Grad Karlovac opisan i orisan” od autora Rudolfa Strohala objavljen je u Karlovcu 1906. godine i pretiskan od Matice hrvatske iz Karlovca 2006. godine! Ta je knjiga vrlo korisna za povjesničara kao vrelo informacija o svim aspektima ondanjega života, tj. kulture, gospodarstva, politike, svakodnevnoga života. Autor, kao pravi Austrougar, točan je, metodičan i detaljan tako da se bavi i vlasnicima hotela, kavana, tvornica, pjevačkim, kazališnim i inim društvima, školama, crkvama, grobljima, građevinama, kupalištima, vatrogascima itd. te naravno poviješću Karlovca i okolnih naselja.
Pritom Rudolf Strohal (1856. – 1936.) zna biti i dosadan, pa i beživotan.
Izuzetak čine biografije značajnih i manje značajnih osoba, gdje se unosi srcem i daje dosta psiholoških karakteristika likova. I kao ravnatelj gimnazija (Bjelovar, Karlovac, Osijek, Zagreb) bio je dosta angažiran i osjetljiv za probleme učenika. Odgojio naraštaje, osobito u Karlovcu.
Po struci filolog, dobro je poznavao i opisao narječja jer se rodio od roditelja iz Moravske u mjestu Lokve usred Gorskoga kotara. Otac je kod cestogradnje mijenjao mjesta boravka, a poznato je da se tu, osobito oko Karlovca miješaju čakavski, kajkavski i štokavski elementi.
Kao filolog obradio je rodne Lokve, ali i Stative (karlovačke), glagoljaše, Gradišćanske Hrvate, povijesne teme, narodne pripovijesti.
Bio je i pisac nekoliko književnih djela.
Prometno čvorište
Pitom i prometan položaj Karlovca idealan za trgovinu, njegova slikovita okolica (šume, rijeke, gore, slapovi, bregovi vinorodni) i stanovništvo koje je raznorodno od kajkavaca do čakavaca glagoljaša koji dolaze kao izbjeglice do dinarskih štokavaca. Na to dodajte časnike i poduzetnike (Nijemci, Česi, Židovi, Talijani…); vjerojatno su kolonisti zarobljenici u ratu Tridesetogodišnjem naseljeni u Karlovcu, zvani od naroda Švedi, prije bili Nijemci i pokoji Danac?
Karlovačka obrtničko gospodarska izložba mi je zanimljiva, osobito jer se navode nagrade i nagrađeni. Tako je prvu nagradu za najljepše povrće, žitarice i sjemenje dobio Davorin Trstenjak za školski vrt.
Josip Volf iz Draganića je nagrađen za jabuke. Prvonagrađena za pčelarenje Viša djevojačka škola u Karlovcu. Nažalost su u istoj utakmici slastice i vina; prvu nagradu dobio Nikola Družak za graševinu iz 1883.
Za najbolju željeznu robu i kotlove Josip Šašel, Vilim Brajković za prekrasne torbe i kovčege, Rozalija Plavetić za krojačku robu, učiteljica Više djevojačke škole Dragojla Lopašić za ručni vez.
Toma Horvatinčić je nagrađen za uru sa slikom “Dolazak Hrvata na jug”, uz koju je išla i glazba “Frankopanka”.
Nagrađeni su kolar Nikola Brajković, vlasuljar Slavoljub Maretić.
Za glinene peći Vjenceslav Turković, za slikarije na drvu Ruža Schönwald, za nadjevene (preparirane) ptice Davorin Trstenjak (ravnatelj Više djevojačke škole), za rezbarije Josip Adžija, za sapun Antun Bunjat.
Pučka štedionica u Karlovcu dokazuje fini poslovni talent mojsijevaca, kako nazivaju tada izraelitske vjernike.
Poznati Karlovčani
Predsjednik štedionice je Vilim Reiner; članovi su Josip Jeruzalem, Alfred Kappner (Hrvat njemačkoga podrijetla, urbanist), Edmund Kolmar (izvorno Kohn, op. T.T.), dr. Gustav Kornitzer, dr. Stjepan pl. Miletić, Gustav Modrušan, Nikola Šimecki, Josip Vrbanić, Julije Weiss (iz Karlovca), opet Julije Weiss (ali iz Zagreba). Ravnatelj činovnika je Mirko Steiner.
Ističem zanimljive biografije, Vjenceslav Turković (1826. – 1902.) rodom iz Kraljevice u riječkom primorju obogatio se trgujući drvom. Pomagao je prosvjetu i kulturu, bio predsjednik čitaonice, ugošćivao narodnjake i velikane naše kulture i politike, narodni zastupnik (prepustio svoje mjesto M. Makancu). Gradio je brodove, bavio se vlastelinstvom Kutjevo, bio pokrovitelj vojske (dao novac za njegovanje ranjenih) i sinovi mu bili aktivni vojaci. Supruga sa kojom je živio 44 godine bila predsjednica društva sv. Vjekoslava koje ej pomagalo školsku djecu i siročad. Imali su Turkovići petero djece odrasle.
Dane Banjanin
Dane Banjanin (1817.), hrvatski pravoslavac iz Jošana ličkih imao je sreću da se kao 17 godina star pisarski vježbenik namjeri na kapetana Leopolda Filipovića (otac generala Franje i Josipa). Pomogli su momčiću prvo Rade Perić u Karlovcu, zatim Stevan Krestić u Zagrebu koji ga zaposli kod bravara Gerstiera. Ipak mu se sreća osmjehnula kada ga je pod svoje uzeo trgovac Vaso Barako. Obitelj Barako je došla iz Makedonije (Cincari?), u Karlovcu su postali ugledni i bogati građani (milijunaši) i podigli lijepu palaču. Banjanin se obogatio i što je lijepo (i nažalost rijetko) zahvalio se svojim dobrotvorima. Osiromašenog Radu Perića je primio u svoju kuću i pomogao mu djeci. Za kašetana Filipovića je ostavio zakladu od 500 forinti da se drže mise. Velikim novcem je pomogao Liku i Krbavu, posebno Udbinu, kad je bila loša godina za poljoprivredu. Karlovačkoj sirotinji poklonio je 500 kruna kada ga je car Franjo Josip odlikovao 1881. viteškim redom. Crkvi pravoslavnoj dao je 4.000 forinti, te 1.000 forinti za crkveno pjevanje, te još poklonio kuću župniku, (parohu).
Već 1869. ga je car prvi put odlikovao (zlatnim križem) za zasluge humanitarne. Njegove zaklade su išle za siromašne učenike. Posmrtna zaklada od 10.000 forinti trebala se dijeliti popola, polovica pravoslavnim siromasima, polovica onima drugih vjera. Naravno najviše je pomagao svoje iz Jošana, te druge hrvatske pravoslavce.
Tu su još znameniti biskup Maksimilijan Vrhovac, poduzetnik Franjo Türk, Filip Reiner, kanonik dr. Ivan Krapac, Milivoj Šrepel, Dragojla Jarnević i dr.
Križanića, Petra Zrinskog, Frankopana, poznati su i školskoj djeci, ali vrlo su mi zanimljivi ljudi na margini poput Abela Lukšića (1826.-1901).
Mlad ide u rat 1848., postaje tiskar, svjetski putnik, prijatelj bugarskoga kralja Aleksandra Battenberga. Devet jezika je govorio.
Veletrgovac Đuro Klarić (1838. – 1909.) je uređivao monopol državni u Rumunjskoj i Osmanskom Carstvu.
Karlovčani
Uz povjesnika Radoslava Lopašića koji je dosta pisao solidno i o Vlasima, vrijedi se pozabaviti i biografijama pustolova Abela Lukšića, Napoleona, Lukšića, Janka Mikića, Mirka i Stjepana (Stevana) Seljana, te Dragutina Tadića. I o Vjekoslavu Karasu, darovitom slikaru tragičnoga završetka dao bi se napisati roman. Dok je on sredinom stoljeća u Karlovcu životario, Vlaho Bukovac je upao u pravi trenutak fin de sieclea i napravio biznis.
Da ne budemo zamorni dodajmo još samo Jurja Šporera (1795.- 1884.) koji je prethodio Gaju i ilircima. Čak ih i nadahnuo. Ugledni liječnik, “otac” opatijskoga turizma pokretao je “ilirske” časopise 1818. i 1823. Sprva je smatrao da treba naš jezik biti miks kajkavštine, štokavštine i čakavštine da bi naposljetku ipak popustio. Ali u ortografiji je ostao nepraktičan i tvrdoglav, što mu je omelo izvedbu njegovih djela na pozornici.
“Liek za obiestnu ženu” bio bi dobra terapija za feministice, a njegova djela Kastriota Škenderbeg (o Skenderbegu) iz 1849., te “Car Murat II. i Republika dubrovačka” iz 1861.
Dimitrije Demetar (1811.-1872.) je Teutu napisao 1844. u posve panslavenskoj namjeri smatrajući južne Slavene potomcima Ilira. Jezik i rima je njegoševska. Ali tri godine prije Njegoševa “Gorskog vijenca”. Teutu treba usporediti sa Skenderbegom. Kao i veze Gaja, Demetra i Njegoša koji je izgleda bio zanesen ilirizmom.
