Smatram da je Scalia bio utemeljitelj Amerike jer je – gotovo samostalno – ponovno uspostavio ispravno razumijevanje tih temeljnih dokumenata i cijeloj generaciji Amerikanaca (od pravnika i sudaca do laika) približio pravo značenje Ustava te način na koji su ga promatrali izvorni utemeljitelji, pokazujući pritom da on ne znači ono što u određenom trenutku nalažu prolazni trendovi
Osvrt na knjigu Jamesa Rosena *Scalia: Supreme Court Years, 1986 to 2001* – središnji dio trodijelne biografije pokojnog suca Vrhovnog suda.
Sudac Vrhovnog suda SAD-a Antonin Scalia održava prvo memorijalno predavanje „Robert H. Bork” na Pravnom fakultetu Sveučilišta Georgetown u Washingtonu u rujnu 2013.
Nastanak Amerike nije bio jednokratan događaj. Bio je to proces koji je započeo mnogo prije dokumenata kojima smo se odvojili od Velike Britanije i onih kojima smo uspostavili svoju vlast. Mnogo prije nego što smo dobili tu novu i izvanrednu vlast, već smo bili narod, nacija.
Nacije nastaju od obitelji koje se udružuju u klanove, a ovi u pleme koje s vremenom prerasta u naciju. Riječ je o zajedničkom razumijevanju, zajedničkoj zaštiti i zajedničkom identitetu. Postajemo narod različit od onoga iz kojeg smo potekli. U tom procesu dolazi trenutak kada pleme uspostavlja službenu vlast, što predstavlja sljedeći korak u razvoju nacije. No, proces nastanka nastavlja se kroz sjećanja, tradicije, norme i zakone. Ponekad se taj temeljni čin zloupotrebljava, zaboravlja ili zanemaruje, pa ga se treba ponovno osvijestiti kako bi se proces nastanka nastavio.
Djelo utemeljenja
Govorimo o utemeljiteljima – Washingtonu, Jeffersonu, Adamsu i svima ostalima – no djelo utemeljenja nije započelo s njima niti s njima završava. Pritom ne zagovaram koncept „živog” ustava ili nešto slično, već ističem spoznaju da to „utemeljenje” nije okončano Deklaracijom iz 1776., Člancima o konfederaciji iz 1781. ili Ustavom SAD-a iz 1788. godine. Ono se nastavlja kroz naše prihvaćanje Amerike i djelovanje pojedinaca koji su ravni onim ljudima iz 1776., 1781. i 1788. godine.
Jedan od njih je sudac Vrhovnog suda Antonin Scalia, čiju životnu priču nastavlja James Rosen u maestralnom drugom svesku njegove biografije, nedavno objavljenom u nakladi kuće Regnery/Skyhorse.
Smatram da je Scalia bio utemeljitelj Amerike jer je – gotovo samostalno – ponovno uspostavio ispravno razumijevanje tih temeljnih dokumenata i cijeloj generaciji Amerikanaca (od pravnika i sudaca do laika) približio pravo značenje Ustava te način na koji su ga promatrali izvorni utemeljitelji, pokazujući pritom da on ne znači ono što u određenom trenutku nalažu prolazni trendovi.
Obuhvatiti život i djelo Antonina Scalije – čovjeka divovske snage duha, tog golemog intelekta, žestokog polemičara i istinskog ljubitelja života – predstavlja monumentalan pothvat. Stoga je razumljivo zašto se Rosenov prvotni plan o pisanju jedne knjige pretvorio u projekt od tri sveska. Nikoga ne bi iznenadilo, a mnoge bi i razveselilo, kada bi se treći svezak proširio na četvrti. No, sada smo na drugom svesku koji prati razdoblje Scalijina uspona prema Vrhovnom sudu te njegovih trideset godina službe na tom sudu, započetih svečanom prisegom 26. rujna 1986. godine.
I gotovo je odmah započela bitka. Kako i ne bi? Scalia je bio ponosan, katkad nagao čovjek čvrstih i beskompromisnih uvjerenja o tome kako treba tumačiti zakone – prvenstveno iščitavanjem samoga teksta – te kako treba tumačiti Ustav, uz razumijevanje njegova izvornog značenja.
U vrijeme kada je stupio na dužnost u Vrhovnom sudu, samo su dvojica sudaca – Thurgood Marshall i Byron White – bili imenovani od strane demokrata (Kennedyja, odnosno Johnsona). Sve ostale imenovali su Eisenhower, Nixon, Ford ili Reagan. Pa ipak, nijednog od njih nije se moglo smatrati originalistom – u smislu u kojem smo to poimanje vezali uz Scaliju – niti tekstualistom. Ti su suci bili skloni političkom cjenkanju i složenim pravnim testovima s više razina koji su ostavljali mnogo prostora za manevriranje. Postojala je sklonost usmjeravanju na ishode javnih politika i na ono što je, zahvaljujući Scaliji i njegovim nasljednicima, postalo anatemom: koncept „živog ustava”.
Za razliku od prvog sveska, ovaj se više bavi pravom nego Scalijinim životom, iako i njega ovdje ima napretek. Ovaj svezak obrađuje ključne sudske predmete koji pojašnjavaju Scalijina stajališta i njegove bitke – kako one javne, tako i one vođene putem dopisa razmjenjivanih između ureda u zgradi koju neki nazivaju „Mramornom palačom”.
Scalia i originalizam
Jedna od Scalijinih najčvršćih crvenih linija bilo je oslanjanje Suda na tzv. zakonodavnu povijest – ili pozivanje na nju – kao način da suci shvate što su autori propisa zapravo htjeli reći. Znao je da je to uzaludan posao, svojevrsna ulična prevara s kartama kakve su se igrale na Times Squareu još pedesetih godina. Ideja je da se namjera teksta može pronaći skrivena u bilješci koju je službenik Senata srednje razine dodao u zakonodavnu povijest, samo kako biste je vi mogli pronaći i uvrstiti u svoju današnju odluku. Postoji anegdota iz prvog sveska u kojoj Scalia ruča s prijateljem Michaelom Uhlmannom, a Uhlmann kaže da je zakasnio jer je u svom uredu u Senatu pisao zakonodavnu povijest. Svi prasnu u smijeh. U obrazloženju odluke većine u predmetu *Olson*, kojom je potvrđena institucija neovisnog istražitelja, zakonodavna se povijest spominjala dvaput.
Rosen navodi da je Scalia svoje izdvojeno mišljenje zaključio „uz dozu sarkazma i tekstualističkog žara”.
„Pristup odlučivanju o ustavnim pitanjima od slučaja do slučaja (ad hoc pristup) doista je privlačan, čak i neovisno o tome što štedi trud”, odbrusio je. „Jamči postizanje rezultata koji će – u svakom pojedinom slučaju – većinu sudaca učiniti zadovoljnima zakonom. Zakon je, po definiciji, upravo ono što većina smatra da bi zakon trebao biti, uzimajući u obzir sve okolnosti. Ja se radije oslanjam na sud mudrih ljudi koji su osmislili naš sustav, na sud ljudi koji su ga prihvatili te na dva stoljeća povijesti koja su potvrdila njegovu valjanost. Sviđalo se to nekome ili ne, taj sud sasvim jasno kaže: ‘Izvršna vlast povjerava se predsjedniku Sjedinjenih Država’.”
Tekstualizam i rječnici
Zbog svoje sklonosti tekstualizmu – pristupu koji je povezan s originalizmom, ali se od njega razlikuje – Scalia je čvrsto vjerovao u doslovno značenje riječi, onako kako su ga razumjeli oni koji su ih doista koristili u zakonskim propisima. Scalia je obožavao rječnike.
U jednom slučaju vezanom uz pretragu i oduzimanje (uhićenje ili zapljenu), vidimo Scaliju kako raspravlja o značenju riječi „seize” (oduzeti, uhititi, zaplijeniti). Je li osoba „oduzeta” (podvrgnuta prisilnom zadržavanju) kada policajac vikne „stoj” ili tek kada policajci fizički nasrnu na nju? U drugom slučaju, sporu između tvrtki Kmart i Cartier, postavilo se pitanje značenja riječi „foreign” (strani). U slučaju koji se ticao proširenja pravila pod nadležnošću FCC-a i telefonskih operatera, suci su raspravljali o značenju riječi „modify” (izmijeniti). To je potaknulo Scaliju da posegne za rječnicima – *Random House Dictionary of the English Language* (1987.), *Webster’s Third New International* (1981.), *Oxford English* (1989.), *Black’s Law* (1990.) – kako bi pronašao opću suglasnost da „izmijeniti” znači provesti promjene ograničene prirode. Taj je slučaj postao poznat kao „slučaj rječnika”. Scalia je čak kritizirao *Webster’s* zbog njihove „neupućene uporabe” riječi „modify”. Nije se ustručavao sukobiti s rječnicima, svojim protivnicima, pa čak ni s prijateljima.
Ova knjiga nudi pravu gozbu za ljubitelje Borkovih ideja, prepunu detalja o sudskim predmetima i međuljudskim odnosima. Možemo vidjeti kako se Scalia svim silama trudio uspostaviti dobar odnos s Harryjem Blackmunom, sucem koji je napisao presudu u slučaju *Roe* i koji je gajio odbojnost prema Scaliji i svemu što je on predstavljao još i prije nego što je Scalia stigao na Vrhovni sud. Blackmun, koji je sebe smatrao nositeljem svjetla, doživljavao je Scalijin dolazak kao svojevrsno nadiranje tame. Iako je to izjavio u kontekstu prava na pobačaj, te se riječi mogu tumačiti i kao njegov doživljaj sveopćeg Scalijina utjecaja na Sudu. Rosen donosi i one neugodne bilješke i zajedljive komentare; Blackmun i njegovi pravni suradnici iskreno su prezirali ekipu iz *Federalist Societyja* koja je stigla zajedno sa Scalijom.
Odnos Scalije i Sandre Day O’Connor fascinantan je. Odbacivao je njezinu argumentaciju u određenim predmetima, pisao oštra izdvojena mišljenja u kojima se protivio njezinim stajalištima, a vjerojatno mu nisu odgovarale ni određene crte njezine osobnosti. Možda je čak smatrao da ona intelektualno ne pripada Vrhovnom sudu – ili je barem, riječima gospođe Scalije, smatrao da ustavno pravo nije njezino područje stručnosti.
Što se tiče sudskih predmeta, Rosen donosi opširne i detaljne analize onih najvažnijih, uključujući slučaj *Planned Parenthood protiv Caseyja*. U tom predmetu vidimo Scaliju zgroženog mišljenjem većine – kojem su se pridružili suci koje Rosen naziva „tri prijatelja” (eng. *three amigos*), a koji su u Sud ušli kao „konzervativci” – pozivanjem na odlomak koji je Scalia kasnije nazvao „slatkom tajnom života”: „U samoj srži slobode leži pravo pojedinca da sam definira vlastiti pojam postojanja, smisla, svemira i tajne ljudskog života.” U svom izdvojenom mišljenju ustvrdio je da se većina oslanja na „…novi način ustavnog odlučivanja koji se pri utvrđivanju prava ne oslanja na tekst i tradicionalnu praksu, već na ono što Sud naziva ’obrazloženom prosudbom’, a što se zapravo svodi na puku filozofsku sklonost i moralnu intuiciju.”
Tu je i priča o presudi u slučaju *Romer* iz Colorada, koja se bavila pitanjem mogu li homoseksualci uživati posebna prava i zaštitu prema lokalnim zakonima te može li savezna država poništiti lokalne propise kojima se takva posebna prava dodjeljuju. Scalia je ponovno bio zgrožen nedostatkom logičke dosljednosti većine sudaca; naime, ista ta većina nekoliko je godina ranije, u predmetu *Bowers protiv Hardwicka*, podržala zakone koji su zabranjivali homoseksualnu sodomiju, a sada je tvrdila – pozivajući se na rezultate referenduma – da građani Colorada ne mogu ograničiti posebnu zaštitu homoseksualaca u gradu Aspenu.
Knjiga nudi ponešto za svakoga, bilo da je riječ o laiku ili pravniku. Sadrži divne priče o Scalijinom obiteljskom životu i Crkvi, a pravnicima pruža dubok uvid u sudske predmete koji su promijenili Ameriku.
Rosen je izvanredan povjesničar, izvjestitelj, pisac, stilist i mislilac. Podsjeća na povjesničara Roberta Cara, kojeg su još na početku novinarske karijere učili da „okrene svaku stranicu” – što doslovno znači prvo pronaći, a zatim i okrenuti svaku prašnjavu stranicu. Ne treba ništa pretpostavljati, već valja proučiti svaki dokument jer se ključne činjenice često skrivaju upravo ondje; istina se može pronaći na tim prašnjavim stranicama.
Rosen je okrenuo svaku prašnjavu stranicu u izvanrednoj priči o Antoninu Scaliji.
