“Plešivica usnula djevojka kuštravih plavih uvojaka, s glavom u kamenom krilu Okić grada, obilato je rodila…”
Sjeverozapadna Hrvatska nas sjeća na Ilirce, vinorodne brege, listopadne šume, žive vode, čarobne Matoševe opise hrvatske duše. I na “liepe plavke” Mariju Oršić (1895. – ?), zagonetnu i snovitu Slavu Raškaj (1877.-1906.).
Književnik Nino Škrabe (1947.) nam je u ugodnoj i čitkoj (pitkoj) knjizi “Pisci jaskanskoga kraja” približio Jastrebarsko, njegove ljude i prirodu,
kao i povijest. Pa i značajnike i uglednike koji su u Jastrebarskom povremeno živjeli i stvarali.
Sretno je to kada književnik piše o književnicima, osobito kada piše sa dobrom namjerom, otvoreno, široko i bratski. Od obilja povijesnih knjiga nažalost moram istaknuti dobro djelo potkrijepljeno obilno povijesnim izvorima Ćirila Petešića (1923.-2012.) “Dječji dom u Jastrebarskom” “Dokumenti 1939.-1947. (izdanje 1990.). Jedna humana epizoda u užasnom svjetskom ratu ružnom propagandom neprijatelja Hrvatske nastojala se izokrenuti, što je Petešić argumentirano pobio.
Prezaslužni svećenik, povjesničar i diplomat Rafael Levaković (Jastrebarsko, 1597. – Zadar, 1. XII. 1649.) zaslužuje poseban članak. Kao i Juraj Vuković, župnik u Gradišću, Austrija.
Benedikt Vinković (1581.-1642.) bio je povjesničar, biskup pečuški, pa zagrebački. Na saboru u Bratislavi Mađari mu počupali bradu jer je branio pripadnost Međimurja Hrvatskoj.
Tomaš Mikloušić (1767.-1833.) bio je plebanuš, kajkavski pisac, nakladnik, enciklopedist, prosvjetitelj. Njegov katolički kalendar je koristio Krleža u obogaćenju leksika, rekonstrukciji stare kajkavštine, ali i stilski u djelima.
Kako zvuči taj jezik prikažimo u detalju.
“Nut! Slaviček, ptičica ljubljena, Koju sledi zorica rumena, Žedno speva, spevat ne prestane, Dok mu s kljuna kervčica ne kane,
Nit se želi gda naspati, niti jela si iskati, Kak berž (kak berž znači istoga trenutka) počne vugodno spevati.” (Škerlec je ševa!)
Lirska duša bio je i hrvatski politički vođa Vladko Maček (1879.-1964.) rođen u Jastrebarskom. S njegovim sinom dr. Andrejom napisao je Nino Škrabe knjigu “Maček izbliza”. Pjesme otkrivaju ono što znamo, da je humanist, kršćanin, pacifist, realist, osjećajan obiteljski čovjek.
Maček je u jednom imao pravo: “Isusek je visil u sredini a desno i levo su visili razbojniki… Najsigurnije je na sredini ceste jer ak ideš previše levo ili desno, završil buš u grabi.”
Znameniti Jaskanci i Žumberčani
U Jastrebarskom je rođen znameniti hrvatski slikar Ljubo Babić (1890.-1974.).
O Žumberčanima, posebno grkokatolicima treba više pisati. Veliki je pjesnik Jovan Hranilović (1855.-1924.) kojemu posvećujem poseban članak. Krleži nije bio po gustu (guštu), a nekako je u sredini razvoja međ Preradovićem i Kranjčevićem.
Povjesnik Tadija Smičiklas (1843.-1914.) je klasik.
Ivan pl. Radić (1863.-1948.) prvi je počeo cijepiti domaću lozu na američku radi otpornosti na bolesti.
Petar Skok (1881,-1956.) stručni je jezikoslovac.
Pokretač nadrealističkog i modernističkog časopisa “Zenit”, inače srbijanski šovinist Ljubomir Micić (1895.-1971.) zapraf je naš dečec.
Pa i vumrl je naše 1971. godine. Lijepa je pjesma o Žumberku Marka Radelja (1923.-2006.).
Stjepan Jurinić (1855.-1947.) zaslužuje poseban članak. Živio je i radio u Bugarskoj 1881. – 1916., gdje je prvenstveno unaprijedio zoologiju.
Iako je bio slavenofil blizak Strossmayeru kada je njegova druga domovina Bugarska mučki napadnuta od Srbije, javlja se u bugarsku vojsku kao dragovoljac. Bio je 1911. predsjednik Bugarskog prirodoslovnog društva. Borio se i protiv srpskog prisvajanja Makedonije (kritika Spiridona Gopčevića). Bilo bi zgodno vidjeti njegove članke, osobito o 1848. g. Nakon 1916. živi do smrti povučeno u Samoboru.
Vatroslav Rožić (1857.-1937.) je po uzoru na metode Antuna Radića napravio sjajnu monografiju “Prigorje”.
Svećenici, pjesnici, umjetnici…
Svećenik Ferdo Rožić (1877.-1949.) vrijedan je književnog spomena.
Dirljiva je pjesma u spomen Levakovića gdje kaže da “Sjajno ti je biserje iz mora, sjajni su koralji Sjajno zlato gora i kamenje drago Ništa biser, ništa zlato što su slova knjige sa oltara Što je njino nadsve vrijedno blago”. Narodu je Levaković prevodio svete knjige na hrvatski.
O tužnoj sudbini naših iliraca i njihovih potomaka, dijelom i zbog krivih temelja ilirstva, pisao sam u Hrvatskom fokusu. Eugen Demetrović sa svojom amerikanizacijom tiska ne će nas zanimati. Zanimljiviji nam je Juraj (1885.-1945.) koji počinje kao socijaldemokrat, hrvatstvo zamjenjuje jugoslavenstvom Svetozara Pribićevića, postaje jednim od stupova diktature kralja Aleksandra. Bio ministar trgovine i industrije te poljodjelstva. Ubili ga komunisti 1945. u Beogradu, iako je u ratu bio potpuno pasivan. Supruga mu Zofka bila feministica, efektno se na njen račun šalio Matoš.
Josip Cvrtila (1896.-1966.) iako nije bio član nikakve stranke ili pokreta u starahu od komunista emigrirao je u Argentinu, gdje je radio svakakve poslove da preživi. Ostavio u domovini majku, suprugu i šestero djece. Aktivni katolik, pisac, osobito pjesama za djecu.
Janko Matko (1898.-1979.) bio je možda najpopularniji hrvatski pisac.
Puno je zanimljiviji tragični pjesnik Vlado Vlaisavljević (1900.-1943.).
Bohem koji se posvetio poeziji, ali slab karakter, sklon piću. Lijepe su njegove pjesme, veliki talent. Ljudima je poznata “Balada o Tounjčici”.
Ljepota njegova jezika “Iz plešivičkih vinograda” naliči na kist Vlamincka ili Van Gogha: “Ova je godina dosta darežljiva. Sunčanog je zlata bilo napretek… Plešivica usnula djevojka kuštravih plavih uvojaka, s glavom u kamenom krilu Okić grada, obilato je rodila.
Blagoslov je s neba pao na nju i zlatna ju je žitka krv sunca baš kraljevski oplodila, te zreli grozdovi crveni, crni i bijeli vise poput malenih kruna ispod već požutjelog lišća… Dugo očekivana berba doplovivši u crvenoj okićenoj kupinama galiji jeseni, spustila je sidro u jezeru mladosti, čija je krv puna sunčanog ognja, puna strasti ljetnog žara, zapljusnula prastare kleti… da vatrometom zvijezda započne vinsko slavlje.”
Stepinčev kraj
Idemo sada u Krašić, zavičaj Stepinčev.
Dirljivo je odustajanje od zaruka Marije Horvat koja piše mladome Alojziju Stepincu da ona sebe smatra nedoraslom za njegova moralna načela, jer ga drži previše poštenim i plemenitim. Nikada se Marija nije udala, a Alojzije na njen raskid zaruka odgovara da su srušene lijepe osnove, ali “srce moje žudi da poletim prema nebesima svetim, da mi duša praha se otrese i drago mi gledat u nebesa”. “Ova pjesma (nadbiskupa Ivana Šarića) daje pravac mojem daljnjem životu. I posljednju kap krvi ako ustreba, žrtvovat za pobjedu kršćanske misli u hrvatskom narodu, koji je počeo izdisati pod uplivom materijalizma.”
Hrvatski domoljub i književnik Zlatko Milković (1911.-1947.) nestao je u Parizu. Duga ruka UDBA-e? Gotovo sigurno.
Emigrant Velimir Des Jakovac (1924.) hrabro je obradio temu iz kontroverzne hrvatske bliske prošlosti “Nikad oprostiti, nikad zaboraviti.”
Željko Loparić (1939.) brazilski filozof iz Cvetkovića, sveučilišni profesor u Sao Paolu bavio se Heideggerom. Njegovo djelo je prevela liepa plavka, predsjednica Kolinda.
Ivan Pokupčić (1939.) je vrlo detaljno opisao život i rad na selu. U ratu postao invalid, te mu je pisanje olakšavalo patnju.
Branimir Bratanić (1910.-1986.) bavio se oraćim spravama.
Josip Skok Puškar (1942.) dobar je pjesnik, ali melankolik.
Papinski prelat iz Rastoka Juraj Batelja (1949.) poznat je najviše po radovima o Stepincu, ali pisao je on i više toga.
Počujmo kako zvuči kajkavština Mije Kelečića: “Zatem bu pak došla coprnjska (coprnjica je vještica) plafta noći i se bu skrito i u stravu. Opala bu noć kmična kaj bogečka (bogec je ubog, siromah) torba.”
“Klopočeju melini”. “Kam beži taj špaler zažarene podgraščanske dece, bos i napol gol. Beži na kaližanje. Samo bi se pajceki tu mogli tobož kupati.”
Đurđa Knežević (1952.) vrlo je duhovita spisateljica, ali nažalost feministica. Dobar je pjesnik Valentin Roth (1953.).
Kako to da J. B. Štulić ima jaskanska jaja? O tom potom.
Sanja Zubović (1962.) je vrlo talentirani književni mangup.
Simo Mraović (1966.-2008.) je tako vedar i opušten, drag i veseo čovjek. Šteta da ga zdravlje nije poslužilo. Pravi primjer proze i poezije u trapericama.
I Jaska ima svoga Pelea. On se zove Ivan Pelivanović (1981.) i piše dobre pjesme. Ivan Borković (1982.) stoji čvrsto na oblacima.
Višnja Stahuljak (1926.-2011.) pisala je poeziju za djecu, ali i “Sjećanja” iz 1995. u kojima uskrisava Zagreb između dva svjetska rata.
Nino Škrabe, o njemu ćemo pisati zasebno.
Kao i o kardinalu Kuhariću (Franjo, 1919.-2002.).
Moguće sam nešto vrijedno i propustio, ali kako književnik nisam, niti sam poetski vudren nikaj zato.
