Mozartovo lascivno, duhovito, plitko, djetinjasto i vulgarno pismo sestrični Marianne
Kvalitetni pisac i vrsni povjesničar Simon Sebag Montefiore (London, 27. VI. 1965.) poznat po knjigama o Staljinu, te Jeruzalemu, u djelu “Pisma koja su promijenila svijet” dao je niz zanimljivih pisama, nažalost krojene po suvremenom kvaziliberalnom ukusu, koji mi je stran i dalek. Pismo koje mlađahni Wolfgang Amadeus Mozart piše sestrični Marianne 13. XI. 1777. (tada ima 21 godinu) je lascivno, duhovito, plitko, djetinjasto i vulgarno. Žao mi je što je glazbeni geniji ostavio za sobom takve tragove, osobito mi je nelagodno zamisliti njegovu lako moguću tjelesnu bliskost s rođakinjom, što smo imali u slučajevima Darwina, Maslowa, Einsteina, španjolskih Habsburga, E. A. Poea, helenističkih vladara itd.
“Najdraža sestrično … (i sl.), Raj, pakao i tisuću sakristija, Hrvati (!; op., T.T.), prokletstva, vragovi i vještice, druidi, križni bataljuni bez kraja pod svim vremenskim uvjetima, zrak, voda, zemlja i vatra, Europa, Azija, Afrika i Amerika, jezuiti, augustinci, benediktinci, kapucini, minoriti, franjevci, dominikanci, kartuzijanci, i ugledni svetokrižari, kanonici propisni i nepropisni, i sve dlakave zvijeri i cinkaroši, smušeni kastrati i kuje, magarci, bizoni, volovi, budale, tupoglavci i kicoši. Kakvo je to ponašanje draga moja?”
Očito je posprdan stav prema crkvenim redovima, što u Beču kojim će vladati mason Josip II. i u Europi prožetom duhom francuskog “prosvjetiteljstva” nije rijetkost. Javni moral značajno pada, to je doba Stjepana Zanovića i Casanove, Goye i engleskih ekonomista.
Hrvati u toj krležijanskoj menažeriji zauzimaju “počasno” mjesto, Europa središnja je upoznala stanovništvo hrvatske vojne krajine, tj. graničare izvježbane u stalnim trzavicama s Turcima u Tridesetogodišnjem ratu (1617. – 1647.) te Sedmogodišnjem ratu (1756. – 1763.) i Ratu za austrijsku baštinu (1740. – 1748.). Možda je trebalo pustiti Turke do Beča, pa da se onda pustopašni genij šali s Kara Mustafom. Ostatak pisma preskačem, da ne ogadim uspomenu na velikana glazbe.
Još jedno pismo tiče se navodnoga Hrvata J. B. T.-a koji je moguće stvarno Josip Broz rođen u Kumrovcu (1892.? – 1980.). Taj Broz poslao je “ljubavno” pismo svome imenjaku Josifu Staljinu, nekadašnjem prijatelju i uzoru. A znamo što se događa kada se prijatelji rastanu. “Prestani slati ljude da me ubiju! Već smo ih petoricu uhvatili s bombom i još jednoga sa puškom… Ne prestaneš li slati ubojice, ja ću poslati jednoga u Moskvu i ne će biti potrebe da šaljem drugoga.” Staljin je to pismo čuvao u osobnom sefu, valjda kao dragu uspomenu na šaljivca kojega je izvukao iz blata. Koga bi to Tito poslao u Moskvu svome drugu Josipu, paranoiku? Tko bi mogao uopće naoružan doći do diktatora i biti sulud da se žrtvuje?
Odaberimo još pismo Simona de Bolivara (Caracas, 1783. – Kolumbija, 1830.), plemića, revolucionara vrele krvi, upućeno godine 1830. predsjedniku Ekvadora Juanu Joseu Floresu (1800. – 1864.). “Posluži se prošlošću da predvidiš budućnost. Znaš da sam vladao dvadeset godina i iz toga izvukao samo nekoliko sigurnih zaključaka:
- Amerikom se ne može upravljati
- Onaj tko služi revoluciji ore more
- Sve što netko može učiniti u Americi jest napustiti ju
- Zemlja će svakako pasti u nezamislivi kaos, a zatim će prijeći u ruke niza tirana svake boje i rase
- Kad nas prožderu svakovrsni zločini i ostane samo ludilo nasilja, nitko – čak ni Europljani – ne će nas htjeti pokoriti
- Naposljetku, kad bi se čovječanstvo moglo vratiti u svoje izvorno stanje, bilo bi to ovdje u Americi, u njezinu posljednjem času”.
Jasno da Bolivar pretjeruje, on umire od tuberkuloze. Amerike rastu i demografski i ekonomski, one su budućnost katoličanstva.
