Ti nebesnici riječi
Pjesnici usred ljudi
bauljaju kao ptice po zemlji
bez nebeskog karanfila
u zapučku konfekcijskog odijela.
Ni čudesni ni sveti
ni brbljavi ni mudri,
posve obični ljudi,
gotovo neprimjetni
pjesmuju svoje zaljubljive misli.
Ponekad
mutni od bola neiznesene riječi,
nakostriješeni, jadno smiješni
smijuljak nam potajni izmame,
ti nebesnici riječi.
A izvan našeg oka oni su
vjetrovi zvjezdoviti,
smioni, žarki, neobuzdani,
i što to još …
to bi jedino pjesnik mogao reći.
