Muslimanska agresija na Hrvate Srednje Bosne dogovorena sa Slobodanom Miloševićem
Sve više izlazi na vidjelo predratna i ratna suradnja Alije Izetbegovića s jugoslavenskim obavještajnim službama, UDB-om i KOS-om. Ta suradnja nije služila samo njegovoj osobnoj zaštiti ili skraćivanju zatvorske kazne – izrečene zbog širenja islamskog radikalizma i muslimanskog nacionalizma kojima je posvetio život i u čije je ime počinio strašne, brutalne zločine nad katoličkim Hrvatima – već je bila riječ i o suradnji na pripremi srpske agresije na Hrvatsku, a potom i na podjeli Bosne i Hercegovine na velikosrpski i velikomuslimanski dio te muslimanskoj agresiji na Hrvate.
Alijina suradnja s jugoslavenskim obavještajnim službama razotkrila se već nakon prvih višestranačkih i multietničkih izbora u Bosni i Hercegovini. Naime, iako je muslimanski narod najveće povjerenje – iskazano najvećim brojem glasova – poklonio Fikretu Abdiću, muslimanskom vođi koji je nastojao svoje političko i društveno djelovanje usmjeriti prema Europi i njezinim vrijednostima te se pritom distancirati od Turske (koju je smatrao okupatorom i agresorom na BiH, što ona doista i jest bila) i jednostavno još više europeizirati to društvo, takva Abdićeva politika europeizacije – a na neki način i multinacionalizacije te multireligioznosti društva – nimalo nije odgovarala ni Aliji ni njegovim suradnicima iz KOS-a i UDB-e.
Svjesno micanje Fikreta Abdića
Stoga, uz njihovu pomoć, Fikretu se preotima mjesto člana Predsjedništva iz reda muslimanskog naroda, a na njegovo mjesto protuobavještajna služba KOS i Uprava državne sigurnosti (UDBA) ustoličuju Aliju Izetbegovića – doživotnog predstavnika muslimana u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine – koji kasnije na to mjesto imenuje svog sina Bakira.
U čvrstoj suradnji i dogovoru imenuju Mustafu Cerića za poglavara Islamske zajednice Bosne i Hercegovine te biraju Muhameda Filipovića za kasnijeg glavnog pregovarača o podjeli Bosne i Hercegovine u beogradskom sjedištu UDBA-e i KOS-a. Taj muslimanski trio povezan s UDBA-om i KOS-om kasnije je muslimanima političkim, vjerskim i intelektualnim dekretom nametnuo novi, bošnjački nacionalni identitet.
Ta Alijina politika, proizašla iz sprege s UDBA-om i KOS-om, kasnije je dovela do Alijine agresije na „euro-muslimane” Fikreta Abdića te agresije na Hrvate, čime je rat poprimio obilježja građanskog i vjerskog sukoba – rata srpsko-muslimanske agresije.
Da je taj građansko-vjerski, srpsko-muslimanski agresorsko-okupacijski rat u Bosni i Hercegovini bio rezultat dogovora i plana – nastavak predratnih pregovora Alije i Slobodana, odnosno onih povezanih s kosovskim i udbaškim strukturama – potvrđuju povlašteni tretman u zatvoru te kasniji tajni pregovori o podjeli Bosne i Hercegovine vođeni u Beogradu, u duhu velikosrpskih i velikomuslimanskih težnji. Alijina suradnja s ozloglašenim jugoslavenskim obavještajnim službama ponajviše se očitovala u muslimanskoj agresiji na Hrvate – zločinu koji je Alija koordinirao i dogovarao s čelnim ljudima tih terorističkih velikosrpskih obavještajnih organizacija.
Nadmašio i „oca laži“
Alijina kasnija laž – svojstvena svim obavještajcima – kojom je nadmašio čak i velikosrpskog „oca laži” Dobricu Ćosića te se tako učvrstio na vrhu svjetske ljestvice lažljivaca s kraja 20. stoljeća, razotkrila je pravo lice tog dvoličnog čovjeka. On je svoj muslimanski narod poveo u rat po načelu „mi ili oni” protiv katolika i svih drugih koji nisu dijelili njegovu ideologiju islamskog vjerskog radikalizma i političkog ekstremizma.
Uvukao je muslimane u rat protiv Europe i Amerike, čak i onda kada su četvorica džihadista – povezana s njim – sudjelovala u terorističkom napadu na Sjedinjene Američke Države 11. rujna 2001., usmrtivši pritom gotovo pet tisuća nevinih Amerikanaca i drugih ljudi koji su se u tom trenutku tamo zatekli.
Zloglasni suradnici jugoslavenskih obavještajnih službi – KOS-a (Kontraobavještajne službe u sastavu terorističke četničke JNA) i UDBA-e (Uprave državne sigurnosti) – hijerarhijski su napredovali i uživali najveće povlastice upravo onda kada su djelovali protiv vlastitog naroda, pa čak i protiv članova vlastitih obitelji. Upravo se u tom poslu Alija dokazao kao odan i vjeran vojnik tih velikosrpskih terorističkih organizacija. U taj prljavi posao kriminala i terora uvukao je i svog sina Bakira, uz pomoć svoje snahe Crnogorke – kćeri pripadnika JNA – koja je sudjelovala u zločinačkom napadu na Hrvatsku, Hrvate i hrvatski teritorij, te u Beogradu (u dogovoru Alije i Slobodana) i kasnije u Daytonu, trajno podijelila Bosnu i Hercegovinu.
Budući da su znali za njegovu ulogu tajnog suradnika jugoslavenskih službi, Srbi su – možda i s pravom – mnoge zločine počinjene nad muslimanima tijekom rata pripisivali Aliji i njegovoj vjerskoj, muslimanskoj i samoproglašenoj Armiji Bosne i Hercegovine. Tko jednom izda, izdajica ostaje zauvijek.
Alija, KOS, UDBA
Zbog Alijine suradnje s UDB-om i KOS-om, danas je nužno temeljito preispitati slučaj Ahmići na svim pravosudnim – ponajprije haškim – i političkim razinama, kako bi se utvrdilo je li Alijin zločin protiv vlastitog naroda počinjen uz pomoć pripadnika UDB-e i KOS-a te onih srpsko-četničkih i muslimanskih tajnih pregovarača o podjeli Bosne i Hercegovine u Beogradu, budući da je Alija slučaj Ahmići iskoristio kao povod za muslimansku agresiju na Hrvate te na europsku, kršćansku Bosnu i Hercegovinu. Kasnije, dok je slučaj Ahmići koristio za prikrivanje zločina počinjenih nad Hrvatima, Alija se ni na koji način nije bavio slučajem Srebrenica; ili nije mogao ili nije želio narušiti tajnost beogradskih pregovora i sporazuma o podjeli Bosne i Hercegovine.
Zajedničkim pregovorima o velikomuslimanskoj i velikosrpskoj podjeli Bosne i Hercegovine, održanima u sjedištu KOS-a u Beogradu, utvrđeni su plan, datum, dan i mjesto početka muslimanske agresije na Hrvate. Planirana je muslimanska agresija na Hrvate u središnjoj Bosni – na branjenom hrvatskom teritoriju koji je za zagovornike Velike Srbije i Velike Muslimanije predstavljao neprobojan „Berlinski zid” na putu prema moru. I upravo su mu zato trebali Ahmići.
Ključna Srednja Bosna
Zbog tog zajedničkog velikomuslimanskog i velikosrpskog cilja izlaska na more, Alija je, u dogovoru sa Slobodanom, doveo sve prognane i „prognane” muslimane iz svih dogovorenih srpskih područja – bez ikakvog srpskog ometanja prolaska – na područja središnje Bosne. Bilo je nužno silom promijeniti nacionalnu i vjersku sliku središnje Bosne u korist muslimana, a ono što nije postignuto silom, nadoknađeno je dovođenjem desetaka tisuća islamskih džihadista radi jačanja – kako brojčanog, tako i kriminalno-terorističkog – muslimanske samoproglašene Armije Bosne i Hercegovine. Alija je to činio u suradnji sa svojim velikosrpskim kosovcima te islamskim zemljama koje su mu slale najokrutnije i najbrutalnije kršćanofobne džihadiste, pri čemu su mu uvelike pomagala obavještajna saznanja iranskih i britanskih agenata o izazivanju sukoba i ratova – agenata koji su u sklopu tog plana također bili raspoređeni u Vitezu.
I kada su deseci tisuća krajiških muslimana (skrivenih pod lažnim statusom prognanika) te tisuće i tisuće novopristiglih mudžahedina i vahabija stigli, a britansko-iranski obavještajci se rasporedili u Vitezu, stigla je iz Beograda zapovijed kosovske Udbe – sukladno sarajevskom planu – da mora započeti napad na Hrvate.
Izlaz na more
Sve je započelo onako kako su se Alija i Slobodan dogovorili sa svojim obavještajcima: nasilnim pokušajem muslimanske vojske (samoprozvane vojske Bihaća) da se spoji s muslimanskim snagama iz Travnika i Zenice, s ciljem osiguravanja izlaza na more. Izlazak na more bio je cilj i srpskih i muslimanskih snaga, a upravo su ih zbog tog cilja Alija i Slobodan međusobno povezali, uz pomoć pripadnika KOS-a i Udbe, čiji su suradnici bili.
Muslimansko selo Ahmići nalazilo se na planiranoj ruti kojom su srpska i muslimanska vojska trebale krenuti prema moru; stoga je to selo postalo najvećom žrtvom tih srpskih i muslimanskih formacija, mudžahedina i vahabija, pripadnika KOS-a i Udbe, Alije i Slobodana te iranskih i britanskih obavještajaca stacioniranih u blizini. Svojim je položajem to muslimansko selo služilo kao štit onim zlikovcima – Alijinim i Slobodanovim ljudima – na njihovu putu prema moru, te je, nažalost, postalo i njihovom najvećom žrtvom; istovremeno, taj je položaj značio i da se selo nalazilo na strani hrvatskih obrambenih snaga, što opovrgava sve kasnije zločine nad tim nedužnim seljanima koji su pripisivani hrvatskim braniteljima Kraljevstva kraljice Katarine.
Iransko-britanske špijunske službe
Ti strašni zločini pripadnika službi sigurnosti (UDBA-e i KOS-a) u suradnji s iransko-britanskim obavještajnim službama – a sve to na temelju svjedočanstava njihovih suradnika koje je Haaški sud sustavno pozivao i koje su plaćale islamske zemlje, dok su svjedočanstva druge, hrvatske strane gotovo potpuno izostala, a uloga britanskih obavještajnih službi još za trajanja sukoba ostala zanemarena – poslužili su kao dovoljan dokaz da Haaški sud proglasi Hrvatsko vijeće obrane glavnim i jedinim krivcem za taj zločin. Proglašavanjem hrvatskih branitelja krivima, haaški su krugovi dali ne samo zeleno svjetlo već i svojevrsno pravo muslimanskim ratnim zločincima da čine ratne zločine nad Hrvatima; takvi se zločini od strane Bošnjaka i građana čine i danas, gotovo u istom opsegu i uz primjenu istih brutalnih metoda.
Zbog nepravdi u mnogim pojedinostima, kriminalnih praksi haaških dužnosnika i brojnih afera vezanih uz tu instituciju, sve se više zemalja distancira od tog politički – i, zanimljivo, ne samo prljavog, već i krvavog – okruženja, u kojem su osuđenici prisiljeni počiniti samoubojstvo pred očima cijele međunarodne zajednice dok se demonstrira moć nedodirljivosti, a sve kako bi se potvrdila ispravnost donesenih presuda.
Haaški krivokletnici
A tko drugi može biti u dosluhu s haaškim krivokletnicima osim muslimanskih lobista, muslimanskih plaćenih svjedoka te muslimanskih Bošnjaka iz redova Udbe, KOS-a, vehabija i mudžahedina? Muslimanski lobisti pri Haškom tribunalu nepravde ne lobiraju samo za muslimanske ratne zločince, već i za pripadnike ISIL-a, mudžahedine i vehabije unutar muslimanske samoproglašene vojske Bosne i Hercegovine. U tome i uspijevaju, zbog čega sve više zemalja napušta tu zajednicu, što bi trebalo biti razlogom za preispitivanje svih presuda vezanih uz vjerski rat za teritorij u BiH te muslimansku agresiju na Hrvate, dogovorenu tajnim srpsko-muslimanskim pregovorima o podjeli Bosne i Hercegovine između muslimanskih i srpskih pripadnika Udbe i KOS-a.
Provjera tih presuda donesenih na štetu hrvatskog naroda i oslobađajuće presude ili izostanak kaznenog progona muslimanskih ratnih zločinaca – kao i tenkovska agresija visokih predstavnika na Hrvate i njihove vođe – zasigurno će razotkriti sve pregovore i dogovore udbaško-kosovskih i muslimansko-srpskih struktura (ne samo onih Alije i Slobodana), kao i počinjene zločine – kako međusobne, tako i one počinjene nad Hrvatima koji su im pripisani.
Preispitivanje i neovisna provjera svih sudskih presuda Haškog tribunala vezanih uz razdoblje vjerskog rata i muslimanske genocidne agresije (usmjerene na istrebljenje kršćana) protiv Hrvata predstavljali bi svojevrsno resetiranje Daytonskog sporazuma i temelj za „Dayton 2”; bez toga, bilo kakva druga Bosna i Hercegovina nema niti može imati budućnost, baš kao što ni kršćani – bilo katolici ili pravoslavci – nemaju budućnost u takvoj, galopirajućoj islamiziranoj budućnosti.
Muslimansko-srpski plan „krvi i tla”, sukoba i ubijanja, progona i etničkog čišćenja autohtonog hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini očituje se i u izboru Željka Komšića na hrvatsko mjesto u Predsjedništvu u čak četiri mandata. Kako njegov djelomično razotkriveni predratni i kasniji ratni put u društvu vehabija i mudžahedina, tako i Alijina dodjela odličja „Zlatni ljiljan”, upućuju na to da je bio Alijin suradnik u UDBA-i i KOS-u; to potvrđuje i sam provodeći politiku kakvu su vodili Alija i Milošević – stari i međusobno dobro znani (osobito po ratnim zločinima) pripadnici UDBA-e i KOS-a.
Stoga su sve te muslimansko-srpske političke trzavice i navodne svađe tek igre UDBA-e i KOS-a namijenjene hrvatskim žrtvama – koje su zagovornici Daytona smjestili između velikosrpskog nakovnja i velikomuslimanskog čekića, dok ih zagovornici Haaga, nepravednim i pristranim suđenjima, užaruju do točke taljenja i nestanka u Bosni i Hercegovini.
