Pravda koja kasni trideset i više godina nije pravda: Država je tu napravila ogromnu grješku
Uoči 18. studenoga Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, trebamo se podsjetiti da Hrvatska ima vrlo skromne rezultate u procesuiranju počinjenih ratnih zločina u Domovinskom ratu, a ovoj surovoj zbilji se vrlo malo govori u hrvatskoj javnosti i medijima. Dapače u medijima su aktualnije izjave hrvatskih dužnosnika kako pomažemo ukrajinskim vlastima u procesuiranju počinjenih ratnih zločina u Ukrajini.
Ratni zločini u Škabrnji procesuirani su tek djelomično, a velika većina izravnih počinitelja i zapovjednika nikada nije kažnjena ili im je suđeno u odsutnosti pa su nedostupni hrvatskom pravosuđu. Do danas su samo dvije osobe u Hrvatskoj odslužile zatvorske kazne za ove strašne zločine.
Procesuiranje ratnih zločina na širem vukovarskom području više nije samo pravno pitanje – ono je i prvorazredni politički neuspjeh, moralni slom i izravna odgovornost DORH-a, Vlade RH i Hrvatskog sabora i drugih pravosudnih institucija. Iako Glavni državni odvjetnik u redovitim izvješćima pedantno bilježi stotine optužnica, stvarnost na terenu razotkriva gorak okus političke kalkulacije i kapitulacije pred protokom vremena.
Pravda koja kasni trideset i više godina nije pravda – to je svjesno sudioništvo u zaboravu. Dok svjedoci umiru, a krvnici u mirnoj starosti nestaju s lica zemlje, Vukovar ostaje spomenik sustavne tromosti i nedostatka političke hrabrosti izvršne i zakonodavne vlasti te sudbene vlasti koje se žrtava sjete samo u studenome za potrebe skupljanja jeftinih političkih bodova.
Statistika kao paravan za institucionalnu inertnost
Kada ogolite suhoparna i birokratska izvješća DORH-a i Ministarstva pravosuđa, suočavate se s poražavajućom nesrazmjerom koja razotkriva desetljeća pasivnosti. Prema službenim analizama, od preko 1.200 osoba protiv kojih su formalno pokrenuti postupci za zločine u Vukovaru, pravomoćno je osuđen tek mizeran postotak – njih 181. Postupke za vukovarsko područje primarno vode specijalizirana županijska državna odvjetništva i sudovi u Osijeku i Vukovaru:
Broj prijavljenih/osumnjičenih: Kazneni postupci pokrenuti su protiv 1.203 osobe.
Broj osuđenih: Pravomoćno ili nepravomoćno osuđena je 181 osoba. Značajan dio ovih presuda donesen je u odsutnosti jer su okrivljenici nedostupni hrvatskom pravosuđu (nalaze se uglavnom u Srbiji ili trećim zemljama).
Predmeti u tijeku: Aktivno je na desetke istraga i optužnica koje obuhvaćaju zločine na Ovčari, Veleprometu, u Lovasu, Petrovcima te u srpskim koncentracijskim logorima. DORH redovito objavljuje dopune izvješća s novim optužnicama za neposredne izvršitelje i zapovjednu odgovornost.
Ostatak te službene statistike običan je paravan koji skriva tri ključna problema:
- Fikcija zvana “suđenje u odsutnosti”: Najveći dio donesenih presuda služi isključivo za domaće PR svrhe i smirivanje javnosti. Te presude nemaju nikakav stvarni učinak jer osuđene osobe slobodno žive u susjedstvu, zaštićene granicama država koje ih odbijaju izručiti, dok hrvatska diplomacija na to samo sliježe ramenima.
- Biološki nestanak aktera kao “spasonosno” rješenje: Svake godine popisi osumnjičenika postaju kraći. Čini se da pravosudni sustav zapravo čeka da se problem riješi sam od sebe – prirodnom smrću optuženika, čime se izbjegavaju politički neugodni sudski procesi.
Međunarodni sud u Haagu (MKSJ / Mehanizam)
Haaški je sud procesuirao najviše vojne i političke dužnosnike tadašnje JNA i pobunjenih Srba za slom obrane Vukovara i pokolj na Ovčari:
Osuđeni: Mile Mrkšić (pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora) i Veselin Šljivančanin (pravomoćno osuđen na 10 godina zatvora).
Oslobođeni: Miroslav Radić i Vojislav Šešelj (Šešelj je oslobođen krivnje konkretno za Vukovar, iako je kasnije osuđen za druge zločine u regiji).
Preminuli prije presude: Slobodan Milošević (predsjednik Srbije), Goran Hadžić (predsjednik tzv. RSK) i Slavko Dokmanović (gradonačelnik Vukovara).
Pravosuđe Republike Srbije (Specijalni sud u Beogradu)
Na temelju međudržavnih sporazuma o suradnji i ustupljenih dokaza iz Hrvatske, pred Tužilaštvom za ratne zločine u Beogradu vođeno je nekoliko procesa:
Predmet “Ovčara”: Pred Vijećem za ratne zločine u Beogradu pravomoćno je osuđeno pripadnika teritorijalne obrane (TO) Vukovara i paravojne postrojbe “Leva Supoderica” na višegodišnje kazne zatvora zbog izravnog sudjelovanja u strijeljanju zarobljenika.
- Ostali predmeti: Vođeni su i postupci za zločine na širem području (poput Lovasa), no ti su procesi često nailazili na dugotrajna odgađanja i ukidanja presuda.
Gdje je zapelo? U nedostatku političke volje
Problem skromnih rezultata nije tehničke, već isključivo političke naravi. Prvi i najveći zid je geopolitička impotencija Vlade RH. Republika Srbija sustavno odbija izručiti svoje državljane i procesuirati visoke vojne zapovjednike bivše JNA koji su izravno koordinirali slom Vukovara, logore i masakr na Ovčari. Hrvatska, s druge strane, posjeduje moćne alate unutar Europske unije, no predsjednik Vlade i resursi diplomacije biraju ih ne koristiti, stavljajući prividnu regionalnu stabilnost i briselsku kooperativnost ispred nacionalnog dostojanstva i pravde za žrtve.
Drugi problem leži u samom vrhu DORH-a, koji je desetljećima propuštao postaviti procesuiranje ratnih zločina kao apsolutni prioritet s jasnim rokovima i odgovornošću. Umjesto da su odlukom Vlade i resornog ministarstva formirani elitni, stručni, osposobljeni iz reda timova obrane generala na suđenju u Den Haagu. Maksimalno opremljeni istražiteljski timovi s neograničenim resursima, ključni spisi su se selili iz ladice u ladicu, ovisno o tome koji je politički vjetar puhao na Trgu svetog Marka.
Jedan od najapsurdnijih propusta domaće politike i pravosuđa jest potpuni zaborav i ignoriranje timova obrane hrvatskih generala koji su se borili pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu. Ti pravni timovi, odvjetnici, povjesničari i vojni analitičari godinama su mukotrpno prikupljali, sortirali i digitalizirali golemu arhivsku građu, vojne zapovijedi JNA, izvješća KOS-a i mapirali zapovjednu strukturu agresora. Država je tu napravila ogromnu grešku, a umjesto da DORH i domaći istražitelji danas koriste tu gotovu, vrhunski strukturiranu bazu podataka i neprocjenjivo iskustvo ljudi koji su pobijedili haško tužiteljstvo, ti su timovi raspušteni, a njihovo znanje bačeno u vjetar. Dok naši istražitelji kreću “od nule”, dokazi propadaju. Javno sam sa kolegama nudio pomoć i osobno pisao predsjedniku Vlade, nije se udostojio niti kulturno odgovoriti.
Što bi pod hitno trebalo učiniti?
Ako Hrvatski sabor i Vlada RH ne žele da se procesuiranje vukovarskih zločina pretvori u potpunu povijesnu farsu, vrijeme je za radikalne i agresivne poteze, a ne za prigodničarske govore ispred kamera.
- Radikalan zaokret u vanjskoj politici Vlade: Ministarstvo vanjskih i europskih poslova mora bez oklijevanja iskoristiti pravo veta i uvjetovati napredak Beograda prema Europskoj uniji potpunim otvaranjem vojnih arhiva KOS-a i JNA, lociranjem masovnih grobnica te izručenjem ratnih zločinaca. Pravda za Vukovar mora postati nulti uvjet hrvatske vanjske politike, a ne moneta za potkusurivanje.
- Izvanredna reorganizacija pod palicom Glavnog državnog odvjetnika:
- Vrh DORH-a mora provesti internu mobilizaciju i specijaliziranim odjelima za ratne zločine pri sudovima u Osijeku i Vukovaru osigurati izvanredna sredstva, neovisne vojne analitičare i operativce na terenu kako bi se procesi protiv preostalih živućih nalogodavaca proveli po hitnom postupku.
- Izvanredna mobilizacija pravosudnih resursa: Specijalizirani odjeli za ratne zločine pred sudovima u Osijeku i Vukovaru ne smiju ovisiti o uobičajenom, tromom birokratskom tempu. Država im mora osigurati izvanredna sredstva, neovisne vojne analitičare i operativce na terenu kako bi se procesi protiv preostalih živućih nalogodavaca proveli po hitnom postupku.
Vrijeme je isteklo. Svaki dan šutnje, kalkulacije i sporosti Vlade, Sabora i DORH-a izravan je šamar onima koji su dali sve za ovu državu. Ako se ključne institucije ove zemlje dramatično ne trgnu iz letargije, povijest neće pamtiti samo zločine agresora, nego i sramotnu pasivnost domaće političke elite koja je dopustila da krvnici odu u grob bez kazne.
