Hrvatski Fokus

Drama služenja vojnog roka sjemeništaraca, bogoslova i svećenika u raznim dijelovima Jugoslavije

 

Upravo je iz tiska izišla knjiga mons. Jurja Kolarića Progon bogoslova u JNA u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Tkanica, d.o.o. Knjiga ima 140 stranica.

Na početku knjige autor Kolarić daje kratak povijesni pregled stanja Hrvatske i Hrvata u XX. stoljeću s naglaskom kako je Hrvatska iz Drugoga svjetskoga rata izgubila državu i doživjela mnoštvena stradanja stotina tisuća Hrvata i mnoštveni egzodus također stotina tisuća hrvatskih izbjeglica ispred razularenih jugopartizanskih koljača. »Njihov crveni totalitarizam i komunistička diktatura određivala je od 1945. do 1990. godine sudbinu Hrvata i Hrvatske unutar obnovljene Jugoslavije. Od rata iscrpljeno stanovništvo moralo je podnijeti stravičnu osvetu komunističke strahovlade, koja se je posebice očitovala u pokolju Hrvata kod Bleiburga i na tzv. križnim putovima ili na marševima smrti, na kojima su diljem Jugoslavije komunistički partizani likvidirali, bez suda i suđenja, na tisuće zarobljenih ustaša, domobrana i hrvatskih civila«, piše autor u uvodnom dijelu knjige.

Progoni neistomišljenika, ubojstva stvarnih i izmišljenih političkih protivnika i punjenje zatvora i raznih logora „klerofašistima, narodnim neprijateljima, kulacima, nepoštenim intelektualcima, nacionalistima i protivnicima socijalizma“, postali su omiljeni vokabular novoga komunističkog političkog i društvenog sustava. Stvorena je, kako je to komunistički ideolog Milovan Đilas kasnije nazvao „nova klasa“. Tu novu ideologiju posebice je osjetila Katolička Crkva u Jugoslaviji, koja je bila proglašena „produženom rukom Vatikana“ i „najvećim neprijateljem Federativne Socijalističke Republike Jugoslavije!“ Posvuda se vodila kampanja  protiv „narodnih neprijatelja“ iz redova Katoličke Crkve, njezinog klera i laika. Ateizam ili bezboštvo se prikazivalo kao napredan svjetonazor, a vjera se izrugivala kao zaostalost i nazadnjaštvo. Simbol progonjene Katoličke Crkve postao je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, kojega je krasila ljubav prema vjeri, Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu. Već kao nadbiskup koadjutor pokušavao je od 1934. godine tadašnje katoličke organizacije ujediniti u nepolitičku angažiranu Katoličku akciju, a za vrijeme NDH podržavao je pravo Hrvata u borbi za njihovu nacionalnu državu, ali je istodobno neustrašivo i  otvoreno osuđivao svaki totalitarizam i rasizam, osuđujući progone Židova, Srba i Roma od strane ustaških vlastodržaca, ali i komunističke i četničko-srpske zločine nad hrvatskim stanovništvom. Komunistički vlastodršci bili su izazvani pastirskim pismom Biskupske konferencije od 20. IX. 1945. godine u kojem su hrvatski biskupi protestirali protiv ubojstva, uhićenja i zatvaranja stotine svećenika i postupaka, koji su onemogućavali duhovnu i odgojnu zadaću Katoličke Crkve u Hrvatskoj i u Jugoslaviji. Alojziju Stepincu je nakon što je odbio Titov prijedlog da se Katolička Crkva u Hrvatskoj odijeli od Svete Stolice (1945.) bio organiziran montirani proces prema scenariju koji je bio uobičajen u drugim tadašnjim komunističkim zemljama, a završio je osudom nadbiskupa (11. X. 1946.) na 16 godina zatvora s prisilnim radom i gubitkom građanskih prava daljnjih pet godina. U takvim prilikama i u takvom političkom, društvenom i vjerskom životu  odigravala se je drama služenja vojnog roka sjemeništaraca, bogoslova i svećenika u raznim dijelovima Jugoslavije.

Godine 1950. i 1951. pokrenuti su montirani sudski procesi protiv profesora i studenata Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Uslijedila su uhićenja i suđenja bogoslova ili studenata i mnoge od njih optužili su kao „zaklete članove terorističke organizacije“ nazvane „Hrvatski narodni otpor“. Optužnica je bila podignuta 22. V. 1951. godine na Okružnom sudu u Zagrebu, a teretila je bogoslove da su na pisaćem stroju prepisivali i umnažali članke iz jednog kalendara iz inozemstva o osuđenom nadbiskupu Alojziju Stepincu. U tim uvjetima najteže je bilo mladim bogoslovima u JNA, koje su tamošnji kosovci svakodnevno maltretirali, strašili i prijetili da će nauditi njihovim obiteljima ako ne napuste bogosloviju. Autor u knjizi daje dokumente iz ondašnjega promidžbenoga tiska u JNA, iskaze i napise bogoslova, sjemeništaraca i svećenika od kojih su neki podlegli pritiscima i strašenjima i nisu se vratili na bogosloviju, ali, srećom, većina bogoslova nije podlegla pritiscima i postali su svećenici.

Knjiga obiluje dokumentima iz ondašnjega tiska JNA i time dodatno popunjava prazninu hrvatske povijesti iz toga razdoblja. U knjizi će svatko od nas tko je služio vojsku u JNA, prepoznati sebe i primitivne starješine kojima su Hrvati bili najveći neprijatelji, a posebice budući katolički svećenici.

Knjiga je podijeljena na dvanaest poglavlja:

  1. Političke, društvene i vjerske prilike u Jugoslaviji od 1945. do 1990. godine
  2. Bogoslovi i sjemeništarci, žrtve političkog komunističkog sustava u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) (1954. – 1958.)
  3. Orkestrirana pisma sjemeništaraca i bogoslova koji su odlučili poći “novim putem”
  4. Dva pisma bivših učenika dubrovačkog i zagrebačkog sjemeništa
  5. Vojničke novine “Za pobedu” u nakladi “Nove Makedonije” iz Skoplja, na ćirilici, objavljuju “Pisma bivših bogoslova”. List je izlazio svake druge subote
  6. Tjednik Narodne omladine Hrvatske “Novine mladih” piše o bivšim bogoslovima i o njihovom odgoju u “crnoj školi” na Kaptolu
  7. “Narodni vojnik”, organ Beogradske vojne oblasti piše o bivšim bogoslovima
  8. U orkestralnu pratnju gromoglasnih izjava sjemeništaraca i bogoslova o njihovim izlascima iz “crne škole” uključuje se 1955. godine i “Vjesnik”, politički dnevnik iz Zagreba
  9. Pismo majora JNA, Rudolfa Kožića iz Niša, 24. IV. 1954., roditeljima bogoslova Alojzija Čunčića
  10. Odnos vojnih vlasti prema pravoslavnim bogoslovima
  11. Krašićki župnik Josip Vraneković u JNA u Nišu i na robiji u Kragujevcu i Leskovcu
  12. Don Anto Bogović godinama robijao samo zato što je u vojsci branio Alojzija Stepinca. Na kraju knjige autor donosi Zaključak. Tu se još nalaze Bilješka o autoru i Kazalo imena.

Knjiga je vrijedno djelo dijela hrvatske povijesti iz pedesetih godina prošloga stoljeća koja nas svojim prilozima i autentičnim dokumentima još jednom podsjeća u kakvim su teškim uvjetima u drugoj bezbožnoj Jugoslaviji stradavali mladi Hrvati, a posebice mladi bogoslovi, sjemeništarci i svećenici u zloglasnoj i uvijek protuhrvatskoj JNA.

Marijan Majstorović

Povezane objave

Titin Macelj i Titino Tezno, te gradove gradio podzemno

HF

Umro prof. dr. sc. Ivan Miloš

hrvatski-fokus

Govor u ime Hrvatskoga domobrana

HF

Jedna krv za dvije Domovine

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više