Sumnjivi prorok Drago Pilsel

Rijetko kada ukazuje na kriminal partitokratskih struktura unutar hrvatskog društva

Stjecajem određenih okolnosti, u ne baš previše širokom vidokrugu potpisnika ovih redaka od nedavno se našao Drago Pilsel, prema Wikipediji, hrvatski novinar i kolumnist rođen i odrastao u Argentini. Tim je okolnostima najviše pridonio nedavno pokrenuti Pilselov portal "Autograf", a možda još i više njegovo gostovanje u emisiji "Nedjeljom u dva" Aleksandra Stankovića pred mjesec i nešto dana. Treba reći da se po ocjeni ovoga potpisnika, radi o solidnom novinaru – teme koje obrađuje su gotovo redovno veoma zanimljive, vidljivo je da o njima dosta zna, a i pisanje mu očito "ide od ruke", tako da se njegovi tekstovi mogu smatrati relevantnima za hrvatsku javnost. No na Pilselov se rad može izreći i podosta zamjerki.

Pilsel se, kako je poznato, rado bavi prilikama u Katoličkoj Crkvi, a nisu mu strana ni općenitija razmatranja religijske problematike, što nije neobično ako se ima u vidu da je kao mladić polazio bogosloviju i da je neko vrijeme proveo u novicijatu franjevačkog reda. Njegove stavove prema Katoličkoj Crkvi, posebice onoj "u Hrvata", kao i prema većem broju unutarcrkvenih, pa i teoloških pitanja, svakako bi bilo potrebno komentirati, no tim se stvarima nećemo (primarno) baviti na ovome mjestu. Zanimljivije su nam od njih pozicija i "poza" koje je ovaj novinar i kolumnist zauzeo na našoj javnoj sceni, a po čemu ga se može smatrati i prilično originalnim likom.

Naime, na osnovi njegovih javnih istupa nije teško zaključiti da Pilsel sebe doživljava kao čovjeka koji (vjerojatno uz još neke naše javne ličnosti) utjelovljuje savjest hrvatskog društva, tj. predstavlja njegov "moralni korektiv", te da još k tomu sebe vidi i kao svojevrsnog (potencijalnog) socijalnog i/ili crkvenog reformatora, koji dosta toga može i mora promijeniti u ovom našem društvu, posebno na planu njegove duhovnosti i etosa. A s obzirom da se često u svom govoru poziva na biblijske proroke, te se s njima ponekad i uspoređuje, mogli bismo zaključiti da sebe smatra i nekom vrstom proroka našega doba ili barem osobom koja u sebi nosi ponešto od profetskog duha.

Nema u tome ničega lošeg i zapravo je lijepo čuti da, kako on sam kaže, u njemu "još ključa osloboditeljska žudnja starozavjetnih proroka". Uistinu, kako je to rečeno već mnogo puta i na mnogim mjestima, svaki je kršćanski vjernik pozvan da razvije svoj proročki dar, da govori proročkim jezikom i da širi proročku poruku, pa bi bilo jako dobro da se u Pilselovoj osobi to i ostvaruje, tim prije što su takvi slučajevi u ovom današnjem vremenu jako rijetki. Međutim, veoma je upitno je li sve to u "slučaju Pilsel" zaista tako. Treba naime primijetiti da se, premda svaki čovjek obuzet proročkim duhom zasigurno ima svoj vlastiti, vrlo specifičan životni put, pa prema tome i svoj osobni "proročki stil", ipak kod svih njih mogu uočiti neke zajedničke "crte" – a to su u prvom redu njihova uronjenost u Boga (ili u "misterij Božanske ljubavi", kroz koju se i odvija izravna komunikacija na relaciji Bog – čovjek), zatim njihov redovito marginalni položaj u društvu, njihova okrenutost, ponekad i pripadnost onim najmanjima, najsiromašnijima i najprezrenijima, njihova osuda i suprotstavljanje nasilju onih koji imaju moć, koji se ne ograničavaju na nasilje prema "sebi i svojima", nego sa odnose na nasilje prema društvenoj zajednici, u cjelini i u svakoj njezinoj sastavnici, njihova pronicljivost koja otkriva mnoge tajne ljudskih života i svijeta u kojemu živimo, njihov duševni mir, samo naizgled u neskladu s njihovim energičnim nastupom; mir i staloženost koji na posljetku nadvladavaju sve potrese ili lomove, osobne i društvene kojima su izloženi, jer je proročki život utemeljen na apsolutnom predanju i povjerenju u Boga koji na koncu sve izvodi na dobro.

Na žalost, moramo konstatirati da se malo što od svih ovih "proročkih znakova prepoznavanja" može uočiti u Pilselovom slučaju. Pilsel naime u svojim tekstovima i istupima Boga gotovo da uopće i ne spominje, tako da iz njih ne bismo čak mogli zaključiti niti da se radi o (kršćanskom) vjerniku, a kamoli o nekome tko je s Bogom povezan na mnogo direktniji i prisniji način nego svi mi ostali. Uz to, Pilsel očito nije odveć "siromašan", a kamoli da bi bio marginaliziran ili čak izopćen iz društva kao mnogi starozavjetni proroci, dapače čini se da je već mnogo godina pozicioniran vrlo blizu fokusa društvenih zbivanja. O njegovom društvenom statusu, uostalom, svjedoči i okolnost da je bio promoviran u savjetnika predsjednika Ive Josipovića (premda je odmah bio i "maknut" s te funkcije), a na koncu i sama činjenica da je izazvao interes potpisnika ovih redaka koji medije inače prati vrlo slabo.

Dakako, proročka marginaliziranost ne kosi se s potrebom, pa i imperativom istupanja u javnosti (što su istinski proroci redovno i činili), no ako usporedimo njihov govor s onim Pilselovim, onda je tu nesklad i više nego očigledan. Primjerice, u intervjuu sa Stankovićem Pilsel je uglavnom govorio o sebi, svome životu, svome pisanju i svojoj knjizi, svim drugim temama posvetio je daleko manje pažnje. Istina, možemo uočiti kako je, primjerice, i prorok Jeremija pisao o sebi i svojim nevoljama, no ovo pisanje, koje i tako ne dominira u njegovom djelu, uglavnom služi kao potkrjepljenje za neke mnogo općenitije zaključke i poruke. A k tomu, ima puno razloga da sumnjamo kako je o sebi samome ikada išta govorio u svojim javnim nastupima, s obzirom da je očito na pameti imao mnogo važnije teme i probleme.

Uostalom, možete li zamisliti ovoga proroka kako u svom intervjuu za neki "Yehudaea Weekly" izražava nadu kako će njegovu najnovija knjiga koja donosi vrlo ekskluzivna proročanstava vezana uz sudbinu Židova i cijeloga svijeta, izazvati velik interes javnosti po svoj Judeji, a da očekuje dobru recepciju i kod židovske dijaspore koja trenutačno nalazi u Babilonskom sužanjstvu? Na koncu, treba napomenuti kako se, za razliku od Jeremije koji je baveći se samim sobom pisao isključivo o svojoj muci i nevolji, Pilsel uglavnom razmeće svojim dostignućima i zaslugama.

Što se tiče Pilselove pronicljivosti i dubokih uvida u stanje stvari, treba reći kako oni, premda se očito radi o inteligentnoj osobi, nisu baš tako slino impresivni kako bismo to mogli očekivati, a o nekom duševnom miru i staloženosti u Pilselovom slučaju, prema svemu sudeći, vrlo teško može biti ikakvog govora. Autor ovoga teksta imao je priliku susretati se s čovjekom za kojega smatra kako je u sebi zaista nosio nešto od proročkog duha, pa iz podsjećanja na te susrete može zaključiti kako su Pilselov diskurs i nerv nešto sasvim drugo ili, narodskim rječnikom rečeno, da je to dvoje nešto kao nebo i zemlja. Zanimljivo je, uza sve ovo, primijetiti kako Pilsel u svom govoru nimalo ne zazire od psovki i prostačenja, što nas navodi na ozbiljne sumnje koje se tiču njegove uljudbene, duhovne, pa i intelektualne razine, a možda bismo s obzirom na ovu neobičnu okolnost pod upitnik mogli staviti čak i motive njegovog javnog angažmana. U svakom slučaju, treba naglasiti kako pravi proroci i sveti ljudi svoje nezadovoljstvo, pa i ogorčenost, obično izražavaju na mnogo profinjeniji i duhovitiji način.

Međutim, tko zna, možda je Pilsel uistinu krenuo putem duhovnosti i pročišćenja (tamne noći duše), no u tom slučaju usudili bismo se iznijeti našu (pr)ocjenu kako će mu (recimo u skladu sa tradicijom ruskog "starčestva", kao i nekim drugim religijskim tradicijama i obrascima) trebati mnogo godina "života u pustinji" da bi konačno stigao do cilja za kojega izgleda misli da je "tu negdje blizu" ili možda čak da ga je već i dostigao.

A što se pak tiče pitanja osude i suprotstavljanja nasilju kojekvih moćnika ovoga svijeta nad pukom koji im je podčinjen, u Pilselovom se slučaju zapažaju mnoge zanimljive pojedinosti. Istina, on u svojim istupima zaista napada ove moćnike, no ti se njegovi napadi mogu smatrati vrlo selektivnima. Iz većeg broja ovakvih njegovih istupa moglo bi se recimo zaključiti kako "glavnog moćnika" u našoj zemlji predstavlja upravo Katolička Crkva i kako se "prvim negativcem" ima smatrati kardinal Bozanić glavom (premda u toj ulozi u Pilselovim člancima ponekad nalazimo biskupe Bogovića, Košića, Jezerinca i još ponekog crkvenog dostojanstvenika). Inače, veoma je simpatična Pilselova privrženost našemu papi Franji, ali je istovremeno i vrlo simptomatično njegovo jasno suprotstavljanje "Franjinog puta" i puta kojim kroči Crkva u Hrvata. Sigurno je da u našoj Crkvi ima dosta nesnalaženja i krivih poteza, pa da je svaka konstruktivna kritika njezine "prakse" dobrodošla, no ovdje se prečesto radi o vrlo paušalnim i posve neutemeljenim ocjenama čiji motivi izgleda nisu baš posve dobrohotni i "čisti". Uostalom, ne će baš biti da putovi našega Pape i naše mjesne Crkve predstavljaju suštu suprotnost ("nebo i zemlju"), kao što, dakako, ne će biti ni da su Crkva i crkveni ljudi glavni moćnici i negativci u hrvatskom društvu.

Inače, čudnovato je to da jedan tako gorljivi borac za pravo i pravdu poput Pilsela rijetko kad ukazuje na kriminal partitokratskih struktura unutar hrvatskog društva povodom kojega se već vode mnogi sudski procesi, a koji očito nije izoliran hrvatskim granicama, nego mu izvori sežu mnogo dalje (s tim da se, kako pokazuju neka novinarska istraživanja, radi i o puno gorim stvarima od "klasičnog kriminala"). Čudnovate su i njegove osude zločina što su se događali tokom Domovinskog rata, koje se uglavnom ograničavaju na one zločine koje je počinila hrvatska strana. Istina jest da svatko "treba mesti ispred svoje kuće" i da je potrebnije baviti zločinima koji leže na našoj savjesti, nego onima koji leže na nečijoj tuđoj, no ova potpuna medijska marginalizacija hrvatskih žrtava u našem javnom prostoru, kao i neke druge medijske manipulacije vezane uz događanja u Domovinskom ratu, ukazuju na jednu sasvim drugu stranu cijele ove priče, odnosno na interese stanovitih faktora, domaćih i inozemnih, koji jako marljivo rade na formiranju našeg javnog mnijenja u skladu s određenim svojim interesima, pri čemu im (dakako ne bez nagrade) zdušno pomaže i taj monumentalni hrvatski NVO-sektor, u kojemu Pilsel igra vrlo značajnu ulogu. Treba primijetiti kako se s obzirom na jednu ovakvu perspektivu, Pilselovi postupci i istupi baš i ne doimaju previše čudnovatima.

Na koncu, treba napomenuti i to da Pilsel pripada novinarskom miljeu koji promiče ove aktualne medijske spinove o "identificiranim, lociranim, uhićenim i osuđenim" krivcima za "stanje u Državi" (a tko su oni – zna se), premda je krivaca očito daleko više, što ukazuje da se u toj priči, barem dijelom, radi i o stvaranju medijske magle koja će "pokriti" sve ostale "muljatore" i lopove, te omogućiti da ovaj do krajnosti iskvaren "sustav", putem kojega partitokratske i kriminalne "elite" upropaštavaju naše društvo, perpertuira sve do svoga konačnog rasapa, koji bi, nažalost, mogao biti vrlo opasan čak i za samu opstojnost hrvatskog društva i države. I uopće, njegova pripadnost medijskom pogonu koji naše društvo drži duboko zagnjurenim u informativnu močvaru i ne da mu da normalno diše, da se normalno razvija i da napokon krene putem prosperiteta i napretka, Pilselu nikako ne služi na čast.

Svi ovi razlozi nukaju nas da budemo prilično sumnjičavi prema "proročkom duhu" koji je obuzeo našega Dragu. No dakako, ne možemo sa potpunom izvjesnošću tvrditi kako se pod krinkom toga duha krije nešto drugo i kako se ni u kom slučaju ne može očekivati da nas ovaj naš brat u Kristu ugodno iznenadi ili čak oduševi nekim svojim tekstom ili javnim istupom. Daj Bože da se to jednom i dogodi, pa da onda možemo reći kako se i u tim našim žalosnim svjetovnim medijima, odnosno na našoj jednako tako žalosnoj javnoj sceni, ipak mogu pronaći tvoji poslanici i proroci.

Zdenko Kremer