Riječka partijska “ćelija” pred rasulom

Nakon Linićeve smjene, red je došao i na smjenu najrigidnije vladajuće partijske garniture

Prošli tjedan smo na ovim stranicama ustvrdili kako Zoran Milanović nakon riječkih ucjena (Komadina) nema više kamo već smijeniti Slavka Linića. I on nas je „poslušao“, pa je „ćelija“ najavila  „ustanak“. Trabunja Vojko Obersnel, mogao ga je smijeniti, ali ne na takav način. Ne preko medija, istog onoga preko kojega ga je Zlatko Komadina ucjenjivao tjedan dana prije, i to na kakav način, kad Linić nije htio uzeti „svileni gajtan“ u obliku ostavke.

Sraz Milanović-Linić višedimenzionalan je. Očito je najprije sukob ličnosti. Unekoliko su po samosvijesti, bahatosti, aroganciji, agresivnosti, ponekad i neotesanosti slični pa se „odbijaju“ možda već na prvi pogled. Drugo, kako je izgleda Linić presudio u dovođenju Milanovića na čelo Partije, uočljivo je odavno da ga on smatra „partijskim šmrkavcem“. Bio mu je tako još prije izbora poručio da uzme samo jednu  funkciju, ili predsjednika Vlade, ili Partije, smatrajući ga valjda nesposobnim za obje. Da je Milanović „nasjeo“ pa čelno mjesto u Partiji prepustio nekome drugom, Linić bi ga onda  partijski kontrolirao – onako tipično starokomunistički, pri čemu bi Partija svakako bila važnija od države, ako već ne bi bila isto. Naravno da Milanović nije „popušio“ prijedlog, no vjerojatno mu se već tada sve razbistrilo.

Višedimenzionalne Linićeve afere

Drugu dimenziju čine Linićeve „afere“, kako one stare iz doba vladanja Rijekom, kojom i sada vlada iz sjene, one iz Račanove „ere“, a naročito ove nove. Ne razumijem medije i „ukrevećene“ „crvene“analitičare, izuzimajući sukob s Indexom koji je „kapitalan“, a ne načelan, koji skoro u cijelosti zaobilaze Linićeve „gafove“. Linić je naime trebao „ekspresno“ otići sa Šegonom, kojega nije htio smijeniti i nastavio ga braniti i nakon što ga je Milanović potjerao. To što ga Milanović nije smijenio još tada, bez obzira na njegovu navodnu „popularnost“, zapravo je bila njegova slabost. Kakva „Spačva“, ona je „privaga“ za već tada nužnu Linićevu smjenu, što je uostalom objasnio i Milanović. Kad bi bila „prava“, demokratska, antikorupcionaška, moralna, radničko-solidarna…, a ne pod „šefovskom“ vlašću iz sjene svojega „patrona“ Linića, i riječka ćelija bi bila već tada nastojala na njegovoj smjeni. U tu svrhu je mogla organizirati žurni sastanak kako što ga je upriličila nakon Linićeve smjene. Kako je to nemoguća misija jer sve su to „Linićeva djeca“, postavlja se pitanje, a kakva je to doista „ćelija“, što ju još, osim te jugo-kom-karanfilske nostalgije s čime se pograva, drži na okupu.

„Ćelija“ za Partiju, a ne za državu

I treća, i najvažnija, dimenzija ovoga sraza je nerazlikovanje države i Partije iz jedne „ćelijice“, ma kako moćne. Riječka „ćelija“ je i više nego očito čvrsto na strani Partije. Ona jednostavno ne razumije kako Milanović kao predsjednik Hrvatske vlade nije nakon izbora samo „njihov čovjek“ koji će raditi po njihovu, partijskom diktatu, već je Vlada kojoj je on na čelu Vlada svih građana od kojih su ogromna većina nepartijci (nestrančari). On mora djelovati pretežito u njihovu interesu, čak ako je to ponekad  i u suprotnosti s nekim partijskim interesima, kamo li koje „ćelije“, a još manje njezinih „patrijarha“.

Sve su se stranke od Osijeka do Dubrovnika na neki način „pročistile“, neke u međuvremenu i skoro nestale s političke scene poput HSLS-a, HSP-a, HSS-a, upravo polako odlazi HNS-LD, HDZ se više puta „filtrirao“. Čak je i Bandić, sada kao „nepartijac“ (doista tko je on?) „filtrirao“ svoje partijce nepartijce, malo ih miješa, zgodimice vuče za uši i sl., samo su riječka ćelija i istarska „mafija“ (rječnik D. Kajina) ostale neokrznute. Godinama smo, usput, o takvom IDS-u pisali, no Kajin je tada imao zatvorene oči. Mačići progledaju za sedam dana, Kajin je „progledao“ za sedam godina, ali bolje ikad nego nikad.

Riječkom „ćelijom“ suvereno godinama vladaju, navodim one koji su poznati diljem Hrvatske, jedni te isti. Šef, neformalni Linić, Komadina, Obersnel, Jovanović, Denona…, i dakako još neki šire manje poznati, ali „u lokalu“ znani. Ispada kako se u proteklih  dvadesetak godina tamo ne javljaju novi mladi „kadrovi“, njima su vrata zatvorena. Da je Rijeka u tom razdoblju vlasti riječkih partijskih „patrijarha“ napredovala, ni po jada, no (i) ona je debelo nazadovala. Eto stoga prigode „ćeliji“ da uzme u ruke Jovanovićevo ogledalo, ne mora organizirati kolektivnu „samopljuvačinu“, već ima ono staro komunističko oružje zvano „samokritika“. Pritom je Jovanović prvi kojega „ćelija“ treba maknuti nakon njegove docenture na osječkom MF-u u fakultetskoj klinici(?) u nedalekoj Opatiji. Sjana organizacija, ni Vlasi ju ne bi prokljuvili.

Slavonci, naročito HDSSB-ovci kukaju o zaostajanju Slavonije i Baranje, a osječki MF umjesto da, ako za to ima potrebe i snage, razvija sličnu kliniku(?) u nekim od slavonskih toplica, razvija – Opatiju. Zašto ta osječka medicinska „talasaj terapija“ nije pridodana  recimo Daruvarskim Toplicama, možda Bizovačkim, pa bi ih se možda i spasilo? Zoran Milanović, kao predsjednik Vlade, a ne Partije, dao je sjajnu priliku riječkoj ćeliji da se reformira, osuvremeni i prestane biti najrigidnija postkomunistička organizacija u Hrvatskoj. No, ona izgleda o tome ni ne razmišlja, na umu joj je suprotan smjer – ovladavanje cijelim SDP-om. Nadam se kako to ne će ići, kako u SDP-u ima dostatna kritična „masa“ pametnih ljudi koji to ne će dopustiti, naime da njim ovlada još nereformirana riječka ćelija s dubokim korijenjem u sektoru „biznisa“, ali to je već zadatak i predmet za neke druge „institucije“. I njoj bi se, iako je za njega  veselo digla ruke, o glave mogla obiti ona Ivina promjena Ustava RH u rikverc.

Tomislav Gradišak