Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Zašto Hrvatska nije proglasila ratno stanje?

Iza te odluke stajala je hladna, državnička i pragmatična procjena međunarodnog prava i surovih geopolitičkih okolnosti 1991. godine

 

U javnim raspravama o Domovinskom ratu svako se malo, najčešće iz pera i usta raznih naknadnih pametnjakovića i kvazistručnjaka, otvara pitanje zašto prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i Hrvatski sabor nikada formalno nisu proglasili ratno stanje.

Pojedini samoprozvani analitičari danas s vremenskim odmakom olako i posve neutemeljeno napadaju Tuđmana, tvrdeći kako je time pokazao neodlučnost ili navodno kalkulirao s obranom zemlje.

Kao predstavnik Ministarstva obrane i izaslanik ministra obrane Gojka Šuška koji je u tim prijelomnim mjesecima aktivno sudjelovao na tematskim sjednicama koordinacija Vlade, Kriznog stožera Vlade i u Uredu predsjednika, imao sam priliku iz prve ruke svjedočiti koliko se o tom pitanju temeljito, stručno i državno odgovorno raspravljalo.

Na prvi pogled, iz perspektive laika, odluka da se ne proglasi ratno stanje mogla je djelovati paradoksalno. Dok su Vukovar, Dubrovnik, Gospić i Zadar gorjeli pod granatama Jugoslavenske narodne armije (JNA), a trećina zemlje bila pod okupacijom, službeni Zagreb svjesno je izbjegavao pravnu formulaciju koja bi stanje na terenu nazvala pravim imenom. Ipak, iza te odluke nije stajala nikakva slabost ili oklijevanje, nego hladna, državnička i pragmatična procjena međunarodnog prava i surovih geopolitičkih okolnosti 1991. godine.

Što je ratno stanje prema međunarodnom pravu?

U međunarodnom pravu formalno proglašenje ratnog stanja (status belli) nije tek simboličan čin kojim država svijetu objavljuje da je napadnuta. To je strog pravni institut koji aktivira režim međunarodnog ratnog prava, uključujući Ženevske konvencije i Haške pravilnike, te jasno definira pravnu prirodu samog sukoba.

Ključni problem leži u tome što klasični međudržavni rat podrazumijeva oružani sukob između dvaju ili više suverenih, međunarodno priznatih subjekata. Ako takav sukob izbije unutar granica jedne još uvijek međunarodno priznate države – kao što je tada bila SFRJ – proglašenje ratnog stanja od strane jedne republike ne pretvara sukob automatski u međudržavni rat. Naprotiv, prema normama međunarodnog prava, takav bi se sukob pravno kvalificirao kao nemeđunarodni oružani sukob, odnosno građanski rat. Time bi se izbrisala razlika između agresora i žrtve, a sukobljene strane svele bi se na unutarnje frakcije unutar iste države.

Političke i pravne zamke za Hrvatsku 1991. godine

Da je predsjednik Tuđman u ljeto ili jesen 1991. godine podlegao pritiscima i formalno proglasio ratno stanje, Hrvatska bi upala u smrtonosnu pravnu i diplomatsku stupicu te se suočila s nizom teških posljedica:

  • Kvalifikacija Domovinskog rata kao građanskog rata. S obzirom na to da Hrvatska sve do 15. siječnja 1992. godine nije bila međunarodno priznata država, formalna objava rata unutar teritorija SFRJ dovela bi do toga da se cijeli Domovinski rat po međunarodnom pravu tretira kao unutarnji, građanski rat. Time bi u vodu pala hrvatska argumentacija o vanjskoj agresiji Srbije i JNA, a svijet bi sukob promatrao isključivo kao unutarnju jugoslavensku krizu.
  • Gubitak statusa žrtve i izjednačavanje krivnje. U okviru građanskog rata međunarodno pravo ne prepoznaje kategoriju agresora na način na koji to čini u međudržavnom sukobu. Hrvatska bi izgubila moralnu i diplomatsku poziciju napadnute strane, a odgovornost za ratna razaranja ravnomjerno bi se raspodijelila na sve sudionike sukoba – upravo ono što su mnogi međunarodni čimbenici tada i priželjkivali.
  • Legitimizacija intervencije JNA. Kvalifikacija sukoba kao građanskog rata dala bi Beogradu i vrhu JNA snažan pravni argument pred međunarodnom zajednicom da savezna vojska ima legitimno pravo i ustavnu obvezu intervenirati radi “očuvanja teritorijalne cjelovitosti i ustavnog poretka” SFRJ. Umjesto okupatorske sile, JNA bi u očima svijeta dobila ulogu “mirotvorca”.
  • Blokada međunarodnog priznanja i diplomatske pomoći. Europska zajednica i Ujedinjeni narodi uvjetovali su priznanje Hrvatske mirnim rješavanjem krize i suradnjom s međunarodnim posrednicima (poput Brijunske deklaracije i rada Badinterove komisije). Proglašenje ratnog stanja prekinulo bi pregovaračke kanale, zacementiralo status unutarnjeg sukoba u kojem se strane sile ne žele miješati te u potpunosti zaustavilo proces međunarodnog priznanja.
  • Unutarnjopolitička i gospodarska paraliza. Ratno stanje na unutarnjem planu podrazumijeva suspenziju dijela ustavnih prava, uvođenje vojne uprave, cenzure i potpuni prelazak gospodarstva na ratni režim. Takav potez ugrozio bi krhku demokratsku legitimaciju nove hrvatske vlasti na Zapadu, dok bi gospodarstvo bilo potpuno odsječeno od stranih financijskih tokova i nabave nužne opreme.

Stanje neposredne ugroženosti umjesto objave rata

Umjesto srljanja u formalno proglašenje ratnog stanja, hrvatsko je državno vodstvo na čelu s predsjednikom Tuđmanom posegnulo za ustavno i međunarodnopravno briljantnim rješenjem. Temeljem članka 101. Ustava RH proglašeno je stanje neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske.

Taj je pravni institut omogućio državi da u praksi ustroji obranu, mobilizira snage, donosi uredbe sa zakonskom snagom i prilagodi funkcioniranje sustava ratnim uvjetima, a da pritom izbjegne sve zamke koje nosi formalna objava rata. Paralelno s time, kroz odluke Sabora o raskidu državnopravnih sveza sa SFRJ (8. listopada 1991.) i osnivanje Vlade demokratskog jedinstva, Hrvatska je prema van sustavno gradila pravni okvir u kojem se raspad Jugoslavije tretira kao disolucija, a napad na Hrvatsku kao međunarodna agresija. Tu je tezu naposljetku potvrdila i sama Badinterova komisija.

Državnička mudrost nasuprot naknadnoj pameti

Povijesna distanca jasno pokazuje da je odluka o neproglašenju ratnog stanja bila jedan od ključnih diplomatskih i državničkih poteza u stvaranju moderne hrvatske države. Upravo zato danas zvuče otužno i neozbiljno napadi raznih kvazistručnjaka koji, bez elementarnog poznavanja međunarodnog prava i okolnosti tog vremena, pokušavaju osporiti Tuđmanovu strategiju. Lako je danas iz udobnih fotelja dijeliti lekcije o tome što je trebalo učiniti 1991. godine, no u trenutku kada je Hrvatska bila nenaoružana, nepriznata i pod embargom na uvoz oružja, svaki je pogrešan pravni potez mogao značiti nestanak države prije nego što je i zaživjela.

Izbjegavanjem pravne zamke u kojoj bi Domovinski rat bio sveden na građanski rat te uvođenjem stanja neposredne ugroženosti, Franjo Tuđman i tadašnje vodstvo osigurali su međunarodno priznanje u siječnju 1992. godine i stvorili čvrste pravne temelje na kojima je nekoliko godina kasnije Hrvatska mogla legitimno, pred očima cijelog svijeta, osloboditi svoj okupirani teritorij. Ponekad se u politici i povijesti najveća snaga ne pokazuje gromoglasnim objavama, nego sposobnošću da se prepoznaju pravila igre i izbjegnu zamke koje protivnik priželjkuje.

Pero Kovačević, Nacionalno plus, https://nacionalnoplus.hr/zasto-hrvatska-nije-proglasila-ratno-stanje/

Povezane objave

Nigdje nema roditelja i obitelji

HF

Plenkovićevi eksperimentalni izbori

HF

Lažni mit o diktatoru, masovnom ubojici, bonvivanu…

hrvatski-fokus

Jesu li ustaše partizani, ili su partizani ustvari ustaše? Pitanje je sad?

HF

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više