Hrvatska gori, a u Partiji borba za vlast se nastavlja
• S višegodišnje robije vraća se hrvatski vitez Dario Kordić. Nije mu lako. Nikomu pa ni njemu ne bi bilo lako tolike godine provesti u zatvorima. I uz to još nevin. Kriv jer samo zato što je Hrvat. S Darijom Kordićem susreo sam u ljeto 1997. u Hrvatskom populacijskom pokretu u uredništvu lista Narod, kojeg je sve donedavno dva desetljeća vrlo uspješno vodio don Anto Baković. Bilo je to vrijeme početka progona Darija Kordića od strane brojnih hrvatskih neprijatelja diljem Europe, pa i šire. Tada sam predložio Dariju da napravimo intervju u kojem će on iznijeti svoju stranu priče, no on je rekao da ga je odvjetnik savjetovao da još neko vrijeme ne daje izjave novinarima. Iskreno sam mu rekao kako ne će imati prilike, i, na žalost, pogodio. No, dobro, Dario je svoje odslužio i svojom žrtvom svrstao se u plejadu najvećih hrvatskih žrtava kroz povijest. Mnogi će reći kako to i nije neka utjeha. Izgubljene godine ne mogu se vratiti. No, izgleda da je Dariju sudbina tu ulogu namijenila i tako je kako jest. Nadam se da je dovoljno jak i da će uspjeti vratiti se u našu ne baš sjajnu stvarnost. Želim mu sve najbolje!
• Prije nego se izravno pozabavimo našom pokvarenom političkom vlašću, spomenut ću dio njezina karaktera, onoga koji ne diše hrvatski. Povratak naših vitezova iz zatvora diljem Europe za aktualnu vlast, koja stoluje na dva zagrebačka brdašca, je ono što ih nimalo ne interesira. Pa još ako se radi o hercegbosanskom Hrvatu, a Dario Kordić to jest, onda još i manje. Vlasti je to samo dodatni teret kojega se na svaki način žele riješiti. To je onaj isti neprijateljskii odnos koji Ivo Josipović, Josip Leko i Zoran Milanović imaju i prema hrvatskim nogometašima jer su najbolji, pravi i hrvatski. U Brazilu nema Josipa Šimunića samo zbog toga što su ga kod neznalica u FIFA-i cinkali i nepravedno prokazali oni članovi Hrvatske vlade koji bi umjesto cinkanja trebali štititi hrvatske interese. I budu li nogometaši uspješni u Brazilu, to će kod njih unijeti dodatnu brigu i nemir.
• Sukob u Partiji je na vrhuncu. Dok hrvatska država nezaustavljivo propada, oni se bore za povlastice i imovinu te svađaju do istrjebljenja. U toj borbi postoje „naši“ i „vaši“. Iz interesa opredjeljuju se akteri. Rijetki pošteno. Jedan od nepoštenih aktera je Riječanin Željko Jovanović. Kao najnesposobniji ministar u Milanovićevoj Vladi nakon izbacivanja Slavka Linića neprincipijelni Jovanović ovako se riješava onoga tko je gurnuo u političke vode: „Hrvatska je uređena država u kojoj se tajne službe ne mogu zloupotrebljavati za partikularne interese“, što znači da vjeruje Milanovićevim lažima, a ne Linićevim dokazima da njega i članove njegove obitelji svakodnevno prate panduri Ranka Ostojića. No, ima i onih koji pokazuju da i u Partiji ima malo dosljednbosti, ako već ne i poštenja. Na Linićevu stranu svrstao se „zdravstvenik“ Rajko Ostojić. Podržava ga i Riječanin Mirando Mrsić. Ostali ministri šute. Oni čekaju razvoj situacije. Prije svih lukava i intrigama najsklonija Milanka Opačić.
• Onoga trenutka kada je Ivo Josipović Zamp zatražio izvješće SOA-e, bilo je za očekivati kako će ono glasiti. Jer, kako je pravodobno izjavio najglasniji aktualni hadezeovac Gordan Jandroković nelogično bi bilo da SOA sama sebe optuži za nešto što nije u skladu sa zakonom. Druga je priča – ustvari lukavstvo – što to što radi Josipović nema veze sa stvarnošću. Niti je Slavko Linić rekao da ga progoni SOA, niti je trebalo zatražiti njezino izvješće o praćenju donedavnog ministra financija, jer Linić je rekao da njega i njegovu obitelj prati policija. I tu dolazimo do „rješenja problema“. Tu se nalaze korijeni „policijske države“, jer PNUSKOK (Policijski nacionalni ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta) je država u državi. Nad PNUSKOK-om nema nadzora. Njime izravno rukovodi ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić. Isti onaj čovjek koji zadnjih dana ponavlja kako Linića treba izbaciti iz Partije.
• Kako piše Slavica Lukić, novinarka Jutarnjega lista i žena Milorada Pupovca, koju kada treba brani HNS na čelu sa Zdenkom Dukom i drugi njemu slični režimski pomagači, u proteklih 15 godina – od 2. srpnja 1999. – za troškove hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid pred UN-ovim Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu utrošeno je 28.111.598,59 kuna. Lukićka u nastavku piše da je „od utrošenih 28,1 milijuna kuna, lavovski dio, čak 23.767.846,33 kuna prema podacima Ministarstva pravosuđa isplaćen stranim odvjetnicima koji su bili partneri hrvatskim pravnim stručnjacima u pripremi tužbe, pripremi za raspravu, te na samoj raspravi“ i nastavlja: „Ostatak od 18,4 milijuna kuna isplaćen je britanskim stručnjacima za međunarodno pravo iz elitne londonske odvjetničke kuće Matrix Chambers koju je Račanova vlada angažirala 2000. kad je odlučila otkazati suradnju Rivkinu“, što znači da ne zna računati i što je dokaz više i znak da će bolje služiti svakome onome tko joj je šef, naredbodavac. Jer, 28.111.598,59 minus 23.767.846.33 iznosi 4.344.752,26 kuna. No, dobro, naša Slavica Nazionale ne zna računati i točka, ali nas ovdje zanima nešto drugo. Za razliku od nje. Dok je Slavičina nakana da optuži sve dosadašnje hrvatske Vlade, njih šest, što su potrošile tolike novce jer su ona, njezin (ne)vjenčani muž, Hrvatsko novinarsko društvo, Jutarnji list, Zdenko Duka, itd. protiv tužbe protiv Srbije za nedvojbeno izvršeni genocid nad Hrvatskom i Hrvatima, dotle meni smeta što je toliki novac završio kod naše braće i prijatelja s one strane La Manchea od dolaska na vlast klike Ivice Račana godine 2000. Taj, „ostatak od 18,4 milijuna kuna“ koji je isplaćen „britanskim stručnjacima za međunarodno pravo iz elitne londonske odvjetničke kuće Matrix Chambers“. Zašto baš njima? Zašto je isplaćen toliki novac onima koji nas ne vole i koji sve što rade, rade protiv nas? Još mi je zanimljivo i ovo što je Slavica Lukić napisala: „Od 2000. glavni agent za prikupljanje dokaznog materijala i zastupanje hrvatske tužbe bio je tadašnji veleposlanik Hrvatske pri UN-u, a danas jedan od pomoćnika glavnog tajnika UN-a Ivan Šimonović, a koagenti su mu bili predsjednik Ivo Josipović i diplomat Jakša Muljačić.“ Vrlo zanimljivo.
• „Režim na Prevlaci ne će smetati eksploataciji Jadrana, no granica je otvoreno pitanje između Crne Gore i Hrvatske o kojem smo razgovarali s crnogorskim premijerom Milom Đukanovićem u Zagrebu, u koji je stigao nakon jasne podrške Hrvatske članstvu Crne Gore u NATO-u“. Ovako je u uvodnoj rečenici razgovora s Đukanovićem napisala novinarka Večernjega listaSandra Veljković. Time se priklonila Crnogorcima koji stalno govore o „granici na Prevlaki“ koju treba regulirati, što je netočno. Prevlaka je hrvatska i tu se nema što regulirati. Sređivanje granice s Crnom Gorom hrvatski pregovarači moraju voditi jedino oko određivanja granice na ulazu u Bokokotorski zaljev, i to nikako drukčije nego po središnjoj crti na ulazu, koja se određuje i mjeri od najbliže točke na hrvatskoj strani Prevlake (rt Oštro) i iste takve točke na drugoj strani na poluotoku Luštica (rt Mirišta). Sve ostalo je neznanje ili izdaja hrvatskih interesa.
• U poplavi loših vijesti iz Milanovićeve Vlade, nekako se slabo pratio početak arbitražnog postupka između Hrvatske i Slovenije glede određivanja središnje granične crte u Savudrijskoj vali. Nelogično i vrlo opasno je da je uvodno slovo na početku arbitražnog postupka trebala održati naša aktualna šefica diplomacije Vesna Pusić. Pusićka je, između ostaloga, izjavila da je „Hrvatskoj stalo do arbitražnog postupka“. Gluplje izjave već dugo nisam čuo. Za bolju izjavu ni srednja škola joj ne bi pomogla.
• No, vratimo se još arbitražnom sporazumom arbitražnom sudu. Njime se ne će samo odrediti granica između dvije države na kopnu i moru, nego, zbog slovenske ucjene odlučivat će se i o tzv. slovenskom otvorenim morem. Arbitražni sud najprije će odrediti granicu, a nakon toga slijedi odluka o slovenskim tlapnjama i željama.
• Europska komisija je poručila Hrvatskoj vlada ništa ne valja što radi. Pritom joj je poslala osam ultimativnih preporuka. Za na je najopasnija 4. preporuka koja „propisuje da se »do kraja godine provede revizija sustava poreza i naknada i konsolidira sustav socijalnih naknada na jednom mjestu«.
• Prošlo je 60 godina od osnivanja Bilderberške skupine. Prije nekoliko dana njezini čelnici okupili su se u danskom hotelu Merrion, gdje su raspravljali kako urediti Svijet. Predvodio ih je Henry Kissinger, slavni američki političar i publicist. Osim njega od poznatijih bili su: Anders Fogh Rasmussen, Carl Bildt, Erich Schmidt, Mario Monti, George Osborn, Christine Lagarde, Barack Obama, Hillary Clinton, španjolska i nizozemska kraljica, američki generali i obavještajci, jedan Kinez…
• Režimske sluge žive među nama. Jedan od njih je športski komentator Drago Ćosić. Za vrijeme nogometne utakmice u Osijeku između Hrvatske i Malija navijači su izvikivali stari hrvatski domoljubni pozdrav “Za Dom spremni!”. Ćosić je, očito po naputku svoga nelustriranoga jugokomunističkog gazde Gorana Radmana, počeo osuđivati taj pozdrav. Pritom je izrekao nekoliko povijesnih gluposti koje nemaju veza s Hrvatskom i Hrvatima. Nikako da shvati da je NDH bila ostvarenje povijesnih težnji hrvatskoga naroda, da su generali Ante Gotovina, Mladen Markač, Ivan Čermak, Dario Kordić i drugi nevini osuđeni i nevini robijali i da je Josip Šimunić nevin osuđen od svjetske nogometne federacije po naputcima i prijavama ljudi koji jedu hrvatski kruh i stalno rade protiv svoje države i svoga naroda. I za to bi Ćosića trebalo podučiti da pozdrav ZA DOM! nema veze s fašizmom (Italija) i nacizmom (Njemačka), nego je njegova nova zabrana, progon i sotoniziranje nastavak pacificiranja Hrvatske i Hrvata.
• Slušamo „razloge“ za pobunu u Donjecku i Luhansku prema glavnom ukrajinskom gradu Kyivu. Navode tešku centralizaciju. No, baš i nije tako. Prema brojkama kojima raspolaže ukrajinska Vlada u prvoj polovini 2013., Donjeck je primio 9,25 milijardi grivni (762 milijuna dolara) više subvencija nego što je u tom razdoblju doprinio državnom proračunu. Luhansk je primio 5,07 milijardi grivni (418 milijardi dolara) više nego što su doprinijeli u tom razdoblju. „Kada je riječ o percepciji da ih pokušavaju prevariti i da Donjeck zaista radi za cijelu Ukrajinu, to naprosto nije tako“, kaže stručnjak ukrajinskog Instituta u Londonu Andy Hunder. “Zaista vrijedi sjesti i pogledati koliko je rudnika zajedno s teškom industrijom subvencionirano u velikim iznosima" navodi on.
• U Siriji na strani pobunjenika nalazilo se 15.000 stranih plaćenika-džihadista, od čega ih je 2000 iz Europe. Europa se stoga boji njihova povratka. Napad na Židovski muzej u Bruxellesu u subotu 24. svibnja, novi je izazov protuterorističkoj borbi u Europi, jer su džihadisti puno opasniji od klasičnih terorista.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više