KOLONE

Koje nikada nisu smjele postojati

 

 

Korak, još jedan korak

sve teži i sporiji biva,

osjećaj straha, umrtvljenost boli,

okus opor i smrdljiv, neslutljivo gorak…

Koračnica smrti

u skladu sa krvnicima bez lica i duše,

tihom kolonom bez početka i kraja…

O Bože kome si od njih otvorio vrata Raja?

 

Tko ruci pravo na tuđi život daje,

hrabrosti ima Svevišnjeg pravdu krojiti, dok poeme smrti stvara… 

'mjesto da se kaje?

Zar svoje se karme baš nitko ne želi bojati?

 

U ime čega i čije zapisane riječi

nad pravednikom grijehe povijesti liječi?

 

Zar kosti na hrpi nisu bili ljudi,

a dim ka nebu nečije duše,

te se mračna greška čovjekom sudi?

        Izgladnjela tijela po blatu se ruše,

        krvave glave nogom nabijene,

        poljima kruže osvetničke sjene…

 

Koliko majki zakopava dijete,

a nekoć su bile djevojke i žene!

 

Stopa, po stopa,

uhaban put…

Krici bez glasa.

Korak po korak do zadnje minute…

 

(Je l' povijest samo slamčica spasa,

a svjedoci tek prolaznici što uporno šute?)

 

Korak po korak do smrtne jame…

Na čelu kolone krvnici vode.

Tko su ti „ljudi“ i dali se srame?

I gdje je njihov najbliži rod?

 

Traže li ONI zakopana tijela?

Mržnja i osveta… to su im djela!

Znaju li (bar slute) za posmrtni hod?

 

Gdje grobova nema, ni zaborava.

zar savjest može mirno spava

dok o koloni uporno šute

i tko pere krvave ruke?

 

Zar žrtve nemaju prava mirno počivat,

najmiliji da im polože tijela,

te svijećom  u ruci  molitvom oplakivat?

 

Poema sramote kolona je svaka

ma kakve vjere  i boje kože

ljudi hodaše u njoj,

pa u tami koraka zadnjeg

samo se jedno šapnuti može,

avetnom tišinom bez poštovanja:

 „Znaju što čine al'

oprosti im Bože.“

 

Franka Fani Kohn