Hrvatski Fokus
Hrvatska

Srbija nema pravnu osnovu za pozivanje na univerzalnu jurisdikciju, općenito, a posebno na univerzalnu jurisdikciju u odsutnosti

Jesu li hrvatski piloti u legalnoj samoobrani protiv srpske agresije počinili “teške povrjede” Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. i postali “neprijatelji čovječanstva” – “hostes humani genesis”?

 

Pomalo provokativan naslov ovog teksta želi upozoriti čitatelja na apsurdnu situaciju u kojoj se Srbija, agresor i izvor “samorazumljivog” zla – vrhovnog jus cogens zločina agresije, poziva na univerzalnu nadležnost za gonjenje i osudu na svojim sudovima, temeljem svojih zakona, pojedini hrvatski piloti sudionici pravne samoobrane od srpske agresije, To je srž stvari. Da bi se dodatno razjasnio ovaj primjer aberacije međunarodnog javnog poretka, potrebno je analizirati i ispitati prirodu i svrhu suvremenog međunarodnog kaznenog prava jus ad bellum i jus in bello, prirodu i svrhu univerzalne jurisdikcije, kao i kao što su posebne relevantne odredbe Ženevskih konvencija.

Svaki rat i uporaba sile u međunarodnim odnosima ima moralne implikacije i posljedice. Drugim riječima, temeljno pitanje nije samo je li ratni zločin počinjen, nego još važnije koji je bio cilj i svrha počinitelja zločina, odnosno “makro” i “mikro” odgovornost.

Počevši od Nürnberške povelje i Povelje Ujedinjenih naroda, posebno članka 2(4), agresivna sila čini državu koja napada podložnom zakonima međunarodne zajednice. Prije Povelje UN-a, rat se smatrao metapravnim razmatranjem izvan područja pozitivnog prava i unutar apsolutne nadležnosti suverena da vodi ratnu nadležnost de guerre. Strahote rata bile su ublažene samo jus in bello koje je upravljalo stvarnim vođenjem neprijateljstava.

Prema Povelji UN-a, pravni vakuum koji je nekoć postojao unutar granica koje je postavio jus in bello sada je popunjen jus ad bellum, odnosno granom prava koja uređuje uporabu sile u međunarodnim odnosima. Jus ad bellum uređuje pitanje zakonitosti sile u širem smislu causus belli. Odnosi se i na odgovornost zaraćenih država i na pojedinačnu odgovornost šefova država i dužnosnika za zločine počinjene u “udruženom zločinačkom pothvatu”. Pravna teorija “udruženog zločinačkog pothvata” predstavlja most ili vezu između delikta države -nepravo djelo- i neposrednu odgovornost pojedinih sudionika u počinjenju ratnih zločina. Temeljna dihotomija međunarodnog kaznenog prava odražava odgovarajuću moralnu dihotomiju u prirodi i opsegu nekažnjivog ponašanja, zahtijevajući različite kaznene sankcije i kalibracije normi, odnosno jus cogens ratnih zločina, “teške povrjede” i teške ili “jednostavne povrede” međunarodnog humanitarnog prava – jus in bello. Konačna svrha međunarodnog humanitarnog prava je zaštita ranjivih, odnosno pojedinaca, njihove imovine i smanjenje sile u oružanom sukobu načelima vojne nužnosti i proporcionalnosti. U biti, to pravo na uporabu sile u međunarodnim odnosima čini metapravnim razmatranjem vraćajući ratno pravo na razdoblje prije Povelje UN-a. Ovo je glavna zamjerka haških ad hoc međunarodnih sudova, posebno Međunarodnog kaznenog suda za bivšeJugoslavija (ICTY). U svom uskom kontekstu jus in bello zanemaruje zakon o ljudskim pravima i opća načela međunarodnog običajnog prava izražena u Nürnbergu i Povelji UN-a.

Iako nema mnogo državne prakse koja bi to poduprla, popularna stajališta među pravnim stručnjacima i komentatorima smatraju da se jus in bello, ili međunarodno humanitarno pravo, mora jednako primjenjivati ​​i prema agresoru i prema branjenom, to jest, ravnodušno prema priroda sile koja se koristi u međunarodnom sukobu, odnosno zakonita ili nezakonita uporaba sile. Suprotno tome, postoje znanstvenici i komentatori, koji tvrde s velikom dozom uvjerljivosti da se očekivana vojna prednost, kojoj svaka kolateralna šteta mora biti in bello proporcionalna, ne može umjetno odvojiti od temeljnih ciljeva, to jest, agresije ili samoobrane . To implicira da presude jus in bello moraju logički i normativno ovisiti o presudama ad bellum. U ovom kontekstu, jus ad bellum se ne primjenjuje samo na početnu odluku da se pribjegne sili, već i na sva ponašanja koja uključuju upotrebu sile do kojih dolazi tijekom neprijateljstava. Da bi se utvrdili različiti modaliteti odgovornosti i krivnje, potrebno je pokazati kontinuirani neksus od jus ad bellum do jus in bello, odnosno od vrhunskog ratnog zločina agresije i ratnih zločina počinjenih u ratu. Štoviše, sveukupno vođenje neprijateljstava mora biti nužno i razmjerno cjelokupnom causus belli, a ne samo određenoj bitci.

Što se tiče univerzalne jurisdikcije, prema međunarodnom običajnom pravu dobro je uređeno da se djelokrug upravljanja ili vlasti – građanske ili kaznene – jedne suverene države ne može pozvati u drugoj državi kao stvar prava. Načelo univerzalne jurisdikcije odstupa od ovog temeljnog načelo međunarodnog prava. Ovo je odstupanje opravdano plemenitom svrhom univerzalne jurisdikcije za kazneno gonjenje ponašanja koje je “očigledno” zlo. Opseg njegovog autoritativnog dosega, međutim, proteže se samo na “makro” odgovornost, to jest, treba se pozivati ​​samo na jus cogens zločine prema običajnom međunarodnom pravu i “teške” povrjede prema pozitivnom pravu – “lex latat” međunarodnog prava. ugovori ili konvencije. Jus cogens zločini vrijeđaju čovječanstvo i šokiraju savjest međunarodne zajednice. Njihovi se počinitelji stoga smatraju “neprijateljima čovječanstva” – “hostes humani genesis”.

“Teške” povrjede i “ozbiljni zločini” koji opravdavaju pozivanje na univerzalnu jurisdikciju obuhvaćeni su načelom jus cogens zločina, to jest, od njih ne može postojati odstupanje od strane bilo koje države. Države, kao članice međunarodne zajednice, obvezne su kazniti, prema propisanom zakonskom postupku, pojedince za koje se sumnja da su počinili “ozbiljne” zločine. Oni koji počine bezobzirna djela zločina – genocid i zločine protiv čovječnosti moraju biti izvedeni pred lice pravde. Nekažnjivost više nije prihvatljiva u cjelokupnom okviru novog međunarodnog javnog poretka.

Znanstvenici i komentatori definirali su načelo univerzalne jurisdikcije kao “pravno načelo koje dopušta ili zahtijeva od države da pokrene kazneni postupak u vezi s određenim (teškim) zločinima bez obzira na mjesto zločina i državljanstvo počinitelja ili žrtve.” (Kenneth C. Randal, “Univerzalna nadležnost prema međunarodnom pravu” Texas Law Review, br. 66, (1988.) str. 785.-788.). Obrazloženje koje stoji iza toga temelji se na ideji da su određeni zločini toliko zli i suštinski teški ili ozbiljni da utječu na temeljne interese međunarodne zajednice. Zajednica kao cjelina, u suštini, univerzalna nadležnost “omogućuje suđenje za međunarodne zločine bilo kome, bilo gdje u svijetu.” (Mary Robinson, PRINCETONSKA NAČELA UNIVERZALNE JURISDIKCIJE, Princeton University Press, 2001., str. 16.)

U osnovi, četiri su koraka potrebna da bi se načelo univerzalne nadležnosti primijenilo. (l) postojanje posebne osnove za univerzalnu nadležnost, (2) dovoljno jasna definicija kaznenog djela, (3) nabrajanje konstitutivnih elemenata (zločina), i (4) nacionalna sredstva izvršenja koja dopuštaju nacionalno pravosuđe da izvršava svoju nadležnost nad zločinima”. (Xavier Phillipe, “Načela univerzalne nadležnosti i komplementarnosti; kako se ta dva principa isprepliću?” Međunarodna revija Crvenog križa, svezak 68., br. 862., (2006.), str. 379.

Do danas, međunarodna sudska praksa nije nam uspjela dati presedan s jasnom definicijom univerzalne nadležnosti. Postoje dva značajna slučaja. U Lotusu, univerzalna nadležnost je metapravno razmatranje” “prema međunarodnom pravu ne postoji priznanje univerzalne nadležnosti. (E)svaka država ostaje slobodna usvojiti načela koja smatra najboljima i najprikladnijima: (PCIJ), serija A, br. 10, str. 19. U novijem slučaju pred Međunarodni sud pravde, Uhidbeni nalog (Kongo protiv Belgije) ICJ 14. veljače 2002., većina Suda bila je suzdržana u bavljenju pitanjem univerzalne jurisdikcije. Samo je pretpostavljalo da Belgija ima nadležnost nad ministrom vanjskih poslova Konga. Nasuprot tome, odvojena i suprotna mišljenja iznijela su mnoštvo mišljenja o značenju univerzalne jurisdikcije, od kojih je svako odražavalo pozadinu, intelektualno razlučivanje i subjektivne sklonosti sudaca. Tako npr. sudac Ranjeva u svojoj “Deklaraciji” ne priznaje univerzalnu i/ili apsolutnu prirodu univerzalne jurisdikcije. “Provedba jurisdikcije može poprimiti oblik djelovanja države unutar granica druge države kako bi provela svoje zakone. Međutim, opće pravilo međunarodnog prava je da je za svaku takvu radnju potreban pristanak druge države. Države imaju punu nadležnost propisivati ​​i provoditi svoje zakone samo unutar vlastitog teritorija.” (Deklaracija, Ranjeva, ICJ Reports (2002.) str. 54.-57.

Nedostatak jasnog značenja univerzalne jurisdikcije donekle je ublažen negativnim pristupom njenom značenju, odnosno onome što ona nije. Drugim riječima, ne postoji veza s klasičnim zahtjevima kaznenog pravosuđa, s teritorijalnošću i nacionalnošću, odnosno između mjesta zločina i nacionalnosti počinitelja. počinitelj ili žrtva. Štoviše, nadležnost propisana relevantnim međunarodnim ugovorima i konvencijama je, implicirano, univerzalna nadležnost, budući da ne postoji teritorijalni ili nacionalni zahtjev u njihovoj provedbi. Tako npr. Preambula Statuta Međunarodnog kaznenog suda (ICC) sadrži načelo univerzalne nadležnosti – aut dedere aut judicare – koje propisuje: “Potvrđujući da najteži zločini koji zabrinjavaju međunarodnu zajednicu, kao cjelinu, ne smiju ostati nekažnjeni i da se učinkovito kazneno gonjenje mora osigurati poduzimanjem mjera na nacionalnoj razini i jačanjem međunarodne suradnje.” Nadalje, “podsjećajući da je dužnost svake države izvršavati svoju kaznenu jurisdikciju nad onima koji su odgovorni za međunarodne zločine” (Rimski statut, ICC, UNTS vol. 218, No. 2). Još uočljivije i relevantnije za ovo upit su odredbe u Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. (75 UNTS 31.85,135, 287 (u daljnjem tekstu “Ženevske konvencije”).

Međutim, postoji temeljni konsenzus o dvostrukoj prirodi univerzalne nadležnosti, to jest (a) nadležnosti za propisivanje ili donošenje zakona i kriminaliziranje nekažnjivog ponašanja, i (b) nadležnosti za provođenje. Njih dvoje su logički neovisni. U praktičnoj primjeni, međutim, isprepleteni su; između njih postoji prirodna veza. Da bi se ovrha provodila, država mora imati nacionalno zakonodavstvo koje predviđa materijalne i procesne mjere i mehanizme potrebne za ovrhu.

Što se tiče Ženevskih konvencija, četiri konvencije zahtijevaju da zemlje potpisnice donesu odgovarajuće zakone koji kriminaliziraju počinjenje “teških povrjeda”. Štoviše, “svaka će zemlja potpisnica biti pod obvezom tražiti osobe za koje se sumnja da su počinile ili naredile počinjenje takvih teških povrjeda, te će takve osobe, bez obzira na njihovo državljanstvo, izvesti pred vlastite sudove. Također može, ako želi, preda takve osobe na suđenje drugoj zemlji potpisnici, pod uvjetom takva je država dokazala prima facie slučaj.” (Konvencija IV, članak 146.). Konkretno, Konvencija IV štiti civile u vrijeme rata. U njemu se navodi: “Teška kršenja bit će ona koja uključuju djela, ako su počinjena protiv osoba ili imovine zaštićene ovom Konvencijom: namjerna ubojstva, mučenje ili nečovječno postupanje… i razaranje imovine širokih razmjera, koje nije opravdano vojnom nuždom, a izvršeno je protuzakonito i bezobzirno (naglasak dodan, članak 147.). Osim toga, Protokol I uz konvencije proširuje zaštitu na civilno stanovništvo. Konkretno, u članku 51. zabranjuje neselektivne napade na civilno stanovništvo”, “neselektivni napadi su oni koji nisu usmjereni na određeni vojni cilj” (članak 51. stavak 3). A u članku 85. zabranjuje “činiti civilno stanovništvo ili pojedinca predmetom napada”.

Zanimljivo je da postoji upozorenje na ova osnovna pravila. “Civilno stanovništvo uživat će zaštitu, osim ako i za vrijeme kada izravno sudjeluju u neprijateljstvima. (Članak 51. stavak 2.). Ženevske konvencije odražavaju dualistički aksiom o “makro” i “mikro” odgovornosti pojedinca. “Teške povrjede” pretpostavljaju “nezakonito bezobzirno” – “očigledno” – zlo ponašanje. Drugim riječima, Ženevske konvencije prave bitnu razliku između “teških povrjeda” – genocida, mučenja i zločina protiv čovječnosti – i onih “mikro” “jednostavnih” kaznenih djela, to jest “svih drugih radnji” kojima se krše konvencije. Ovdje je važno naglasiti da se odgovornost za provedbu takvih “svih drugih radnji” razlikuje od provedbe “teških povrjeda”. Opseg odgovornosti i izvangranični doseg univerzalne jurisdikcije, u okviru Ženevskih konvencija , primjenjuje e samo u pogledu “teških povrjeda”. Što se tiče “mikro” “svih drugih djela” ili “ne teških” povrjeda u kršenju Ženevskih konvencija i uz njihove protokole, praksa država je pokazala da većina država, odnosno većina članica Ujedinjenih naroda, smatra da nisu vezane obvezama iz Ženevskih konvencija i Dopunskih protokola. To je u skladu sa suvremenim tendencijama općeg međunarodnog prava, koje se odražava u “pravnim činjenicama” međunarodne zajednice, da se tolerira više “kolateralne štete” ako se navodni causus belli ili (a) općenito shvaća kao jasan slučaj samoobrane, i (b) formalno nezakonita, ali još uvijek percipirana kao legitimna, u smislu da promiče široko zajedničke međunarodne vrijednosti očuvanja mira i sigurnosti ili zaustavljanja i/ili sprječavanja zločina, odnosno humanitarne intervencije. (npr. NATO bombardiranje Srbije da zaustavi genocid na Kosovu.) (Vidi: Jesse Medlong. “Sva druga kršenja: maglovita klasa manje raspravljanih zabrana državne prakse i ženevskih konvencija”, 34 Michigan Journal of International Law, 829 (2013.) na 831., 834.

U skladu s tim obrazloženjem, odgovornost za kaznena djela počinjena u pravnoj nužnoj obrani prije svega je u diskrecijskoj ocjeni države koja se brani. Drugim riječima, univerzalna nadležnost ne primjenjuje se na takve “neteške povrjede” kojima se krše Ženevske konvencije i Dodatni protokoli. Možda je ovu temeljnu dihotomiju između legalne i nezakonite uporabe sile, te različitih razina individualne odgovornosti i/ili odgovornosti, najbolje sažeo istaknuti američki odvjetnik, profesor prava na Harvardu, Alan Dershowitz: “Neuspjeh u razumijevanju ovog temeljnog razlika između namjernog ciljanja civila (tijekom agresije) i slučajnog ubojstva civila tijekom samoobrane odražava moralnu tupost u najboljem slučaju i otvorenu netrpeljivost u najgorem slučaju.” (Alan Dershowitz, SLUČAJ ZA IZRAEL, (2003.) str. 92. S obzirom na gore navedeno, s dužnim poštovanjem tvrdim da: (1) Srbija nema pravnu osnovu za pozivanje na univerzalnu jurisdikciju, općenito, a posebno na univerzalnu jurisdikciju u odsutnosti. (2) Čak i pod pretpostavkom arguendo, da bi se Srbija mogla pozvati na univerzalnu nadležnost za kazneni progon hrvatskih pilota, propustila je dokazati prima facie slučaj da je navodni napad na konvoj u pokretu (meta) hrvatskih pilota – Borović, Raduje, Mikac i Jelenić – u tijeku vojno-redarstvene “Oluje” bio je “izravan”, “hotimičan”, “bezobrazan” i “neselektivan” napad na srpske civile, budući da su (a) civili namjerno isprepleteni s vojskom osoblje i vojna oprema, tenkovi, kamioni, itd. – koji služe kao “zaštitni štit” i kamuflaža koja pomaže vojsci u postizanju vojnog cilja; kao takvi, (b) civili su preuzeli rizik, i, pod takvim okolnostima, (c) civili bi se, objektivno, mogli promatrati kao “borci”, posebno, s obzirom na ukupni sastav pobunjeničkih snaga, i (d) u takvim okolnostima civili se nisu mogli vidjeti, a dapače, oni nisu bili “objekt” napada hrvatskih pilota. 

Did the Croatian Pilots in the Legal Self-defense Against

Serbian Aggression Commit” Grave Breaches” of the Geneva Conventions of August 12, 1949, and became “Enemies of Mankind” – “hostes humani genesis”?

 

The somewhat provocative title of this article is intended to alert the reader of the absurd situation, wherein Serbia, the aggressor and the source of “self-evident” evil-the supreme jus cogens crime of aggression, has invoked universal jurisdiction to prosecute and convict in its courts, pursuant to its laws, certain Croatian pilots participants in the legal self-defense against Serbian aggression, This is the crux of the matter.

To further elucidate this example of an aberration of the international public order, it is necessary to analyze and examine the nature and purpose of contemporary international criminal law jus ad bellum and jus in bello, the nature and the purpose of the universal jurisdiction, as well as, the specific relevant provisions of the Geneva Conventions..

Each war and use of force in international relations has moral implications and consequences. In other words, the fundamental question is not only whether a war crime has been committed, but even more importantly, what was the goal and purpose of the perpetrator of the crime, that is, “macro” and “micro” accountability.

Beginning with the Nuremberg Charter and the Charter of the United Nations, specifically Article 2(4), an aggressive force renders the attacking state subject to the laws of the international community. Prior to the UN Charter, war was considered as a meta legal consideration out of the realm of the positive law and within the absolute competence of the sovereign to wage warcompetence de guerre. The horrors of war were mitigated only by the jus in bello governing the actual conduct of hostilities.

Under the UN Charter, the legal vacuum which once existed within the limits set up by the jus in bello has now been filled by the jus ad bellum, that is, a branch of law governing the use of force in international relations. The jus ad bellum governs the issue of the legality of force in a broader sense of the causus belli. It relates both, to the responsibility of the state belligerents and to the individual responsibility of heads of state and officials for crimes committed in a “joint criminal enterprise”.The legal theory of “joint criminal enterprise” provides a bridge or nexus between state’s delict -wrongful act- and the direct responsibility of the individual participants in the commission of war crimes.

The underlying dichotomy of the international criminal law reflects the corresponding moral dichotomy in the nature and scope of impune conduct, requiring different penal sanctions and calibrations of norms, that is, jus cogens war crimes. “grave breaches” and serious or “simple violations” of international humanitarian law- jus in bello.

The ultimate purpose of international humanitarian law is the protection of vulnerable, that is, individuals, their properties, and the reduction of force in armed conflict by the principles of military necessity and proportionality. In essence, it makes the right to use force in international relations a meta legal consideration regressing the law of war to the pre-UN Charter period. This is the major fault line ofthe Hague ad hoc international tribunals, especially International Criminal Tribunal for the former

Yugoslavia (ICTY). In its narrow jus in bello context it ignores the law of human rights, and the general principles of customary international law expressed in the Nuremberg and the UN Charter.

Although there is not much state practice to support it, popular views among legal scholars and commentators maintain that the jus in bello, or international humanitarian law, must be applied equally both with respect to the aggressor and the defended, that is, indiferrent to the nature of the force used in an international conflict, that is, legal or illegal use of force.

Conversely, there are scholars and commentators, who argue with a great deal of persuasion that the military advantage anticipated, to which any collateral damage must be in bello proportionate, cannot be artificially divorced from the underlying goals , that is, aggression or self-defense. This implies that jus in bello judgments must logically and normatively depend on ad bellum judgments. ln this context, the jus ad bellum applies not only to the initial decision to resort to force, but also, to all the conduct involving the use of force which occurs during the course of the hostilities. In order to determine the various modalities of responsibility and guilt, it is necessary to show a continuous nexus from jus ad bellum to jus in bello, that is, from the supreme war crime of aggression and war crimes committed in war. Moreover, the overall conduct of hostilities must be necessary and proportionate to the overall causus belli and not only to a particular battle, As for Universal Jurisdiction, it is well settled under customary international law that the scope of governance or authority-civil or criminal-of one sovereign state cannot be invoked in another state as a matter of right.The principle of universal jurisdiction derogates from this fundamental principle of international law. This derogation is justified by the noble purpose of the universal jurisdiction to prosecute conduct that is “self-evidently” evil. The scope of its authoritative reach, however, extends only to “macro” accountability, that is, it should be invoked only in the jus cogens crimes under customary international law, and “grave” breaches under positive law- “lex latat‘ of international treaties or conventions. Jus cogens crimes offend humanity and shock the conscience of the international community. Their perpetrators, therefore, are deemed “enemies of mankind”- “hostes humani genesis”.

“Grave” breaches and “serious crimes” that justifie the invocation of universal jurisdiction are embraced within the principle of jus cogens crimes, that is, there can be no derogation from them by any state. States, as members of the international community, are bound to punish, under the due process of law, individuals alleged to have committed “serious” crimes. Those who commit wanton acts of attrocities- genocide, and crimes against humanity must be brought to justice. Impunity is no longer acceptable within the overall framework of the new international public order.

Scholars and commentators have defined the principle of universal jurisdiction as a “legal principle allowing or requiring a State to bring criminal proceedings in respect of certain (serious) crimes irrespective of the location of the crime and the nationality of the perpetrator or the victim.” ( Kenneth C. Randal, “Universal

Jurisdiction Under International Law” Texas Law Review, No. 66, (1988) pp 785-788) The rationale behind it is based on the notion that certain crimes are so evil and fundamentally grave or serious that they affect the fundamental interests of the international community as a whole..ln essence, universal jurisdiction “allows for the trial of international crimes by anybody, anywhere in the world.” (Mary Robinson, THE PRINCETON PRINCIPLES OF UNIVERSAL JURISDICTION, Princeton University Press, (2001)

p. 16.

Basically, there are four necessary steps to get the principle of universal jurisdiction applicable. (l)” the existence of a specific ground for universal jurisdiction, (2) a sufficiently clear definition of the offence, (3) an enumeration of the constitutive elements (of the crime), and (4) national means of enforcement allowing the national judiciary to exercise its jurisdiction over the crimes”.(Xavier Phillipe, “The principles of universal jurisdiction and complementarity; how do the two principles intermesh?” International Review of the Red Cross, Vol. 68, No. 862,(2006)

p. 379.

To date, international jurisprudence has failed to give us a precedent with a clear definition of universal jurisdiction. There are two landmark cases. In Lotus, universal jurisdiction is a meta legal consideration” “there is no recognition under international law of universal jurisdiction. (E)very State remains free to adopt the principles which it regards as best and most suitable: (PCIJ), Series A, No. 10, p. 19. In a more recent case before the International Coun of Justice, Arrest Warrant (Kongo v. Belgium) ICJ 14 February 2002, the majority of the Court refrained in dealing with the issue of universal jurisdiction. It merely assumed that Belgium had jurisdiction over the Foreign Minister of Kongo. Conversely, seperate and dissenting opinions laid out a plethora of opinions on the meaning of universal jurisdiction, each reflecting the background, intellectual discernment, and subjective tendencies of the judges. Thus, for example, judge Ranjeva in his “Declaration” does not recognize the universal and/or absolute nature of the universal jurisdiction. “Enforcement of jurisdiction can take a form of a state acting within the borders of another state in order to enforce its laws. (However} (t)he general rule of international law is that any such action requires consent by the other state.States have full competence to prescribe and enforce their laws only within their own territory. ” (Declaration, Ranjeva, ICJ Reports (2002) pp. 54-57.

The lack of a clear meaning of universal jurisdiction is somewhat alleviated by the negative approach to its meaning, that is, what it is not. In other words, there is no linkage to the classical requirements of criminal justice, to the territoriality and nationality, that is, between the location of the crime, and the nationality of the perpetrator or the victim. Moreover, the jurisdiction mandated by the relevant international treaties and conventions is, by implication, universal jurisdiction, since there is no the territorial or nationality requirement in their enforcement. Thus, for example, the Preamble of the Statute of the International Criminal Court (ICC) contains the universal jurisdiction principle-aut dedere aut judicare- which provides: “Affirming that the most serious crimes of concern to the international community, as a whole, must not go unpunished and that the effective prosecution must be ensured by taking measures at the national level and by enforcing international cooperation.” Furthermore, “(r)ecalling that it is the duty of every State to exercise its criminal jurisdiction over those responsible for international crimes” (Rome Statute, ICC, UNTS vol. 218, No.2,) Even more conspicuous and relevant to this inquiry are the provisions in the Geneva Conventions of 12 August 1949. (75 UNTS 31.85,135, 287 (hereinafter “Geneva Conventions).

There is, however, a basic consensus on the dual nature of the universal jurisdiction, that is (a) jurisdiction to prescribe or legislate and criminalize the impune conduct, and (b) jurisdiction to enforce. The two are logically independent In practical application, however, they are intermeshed; there is a natural nexus between them. In order to enforce, state must have national legislation, which provides substantive and procedural measures and mechanism necessary for enforcement As for Geneva Conventions, the four Conventions require that signatory countries enact appropriate legislation criminalizing the commission of “grave breaches”. Moreover, “each signatory country shall be under the obligation to search for persons alleged to have committed, or to have ordered to be committed, such grave breaches, and shall bring such persons, regardless of their nationality before its own courts. It may also, if it prefers, hand such persons over for trial to another signatory country, provided such country has made out a prima facie case.” (Convention IV, Article 146).

Specifically, Convention IV protects civilians in time of war. It states: “Grave breaches shall be those involving acts, if committed against persons or property protected by the present Convcntion: willful killings, torture, or inhuman treatment…and extensive destruction of property, not justified by military necessity, and carried out unlawfully and wantonly. (emphasis added, Article 147) In addition, Protocol I to the Conventions, expands protection to civilian population. Specifically, in article 51, it outlaws indiscriminate attacks on civilian population”.”lndiscriminate attacks are those which are not directed at a specific military objective” (Article 51 (3). And, in article 85, it outlaws “making the civilian population or individual the object of the attack.” lnterestingly  enough. there is a caveat to these basic rules. “Civilian population shall enjoy protection, unless, and for such times, as they take direct part in hostilities. (Article 51 (2).

Geneva Conventions reflect the dualistic axiom of the”macro” and “micro” accountability of individual responsibility. “Grave breaches” presume “unlawful wanton”- “self-evident”- evil conduct. In other words, Geneva Conventions make the essential distinction between “grave breaches” – genocide, torture, and crimes against humanity- and those “micro” “simple” offenses, that is, “all other acts” in violation of the Conventions

Here, it is important to underscore that the responsibility for enforcement of such “all other acts” is different from the enforcement of “grave breaches” The scope of accountability and the non-border reach of universal jurisdiction, within the framework of the Geneva Conventions, will lie only with respect to “grave breaches”. As for “micro” “all other acts” or “non-grave” breaches in violations of the Geneva Conventions and the Protocols thereto, state practice has shown that most states, that is, the majority of the members of the United Nations, consider themselves not to be bound by the obligations under the Geneva Conventions and Additional Protocols. This is in line with the contemporary tendencies of the general international law, reflected in the “facts of law” of the international community, to tolerate more “collateral damage” if the alleged causus belli is either (a) broadly perceived as a clear case of self-defense, and (2) formally illegal, but still perceived as legitimate, in the sense that furthers broadly shared international values of preserving peace and security or stopping and/or preventing attrocities, that is, humanitarian intervention. (e.g. NATO bombing Serbia to stop genocide in Kosovo.) (See, Jesse Medlong. “All Other Breaches:State Practice and Geneva Conventions’ Nebulous Class of Less Discussed Prohibitions”, 34 Michigan Journal of International Law, 829 (2013) at 831, 834.

In line with this rationale, the responsibility for enforcement of offenses committed in a legal self-defense are first, and foremost, within the discretion of the defending state. In other words, universal jurisdiction does not apply to such “non-grave breaches” in violation of the Geneva Conventions and Additional Protocols. Perhaps, this fundamental dichotomy between legal and illegal use of force, and different levels of individual accountability and/or responsibility has, best, been summed up by a prominent American lawyer, Harvard law professor, Alan Dershowitz: “The failure to understand this fundamental difference between deliberately targeting civilians (in the course of an aggression) and accidentally killings of civilians in the course of self-defense reflects moral obtuseness at best and outright bigotry at worst.” (Alan Dershowitz, THE CASE FOR ISRAEL, (2003) p.92.

In view ofthe foregoing, I, respectfully, submit that:

  • Serbia has no legal ground to invoke universal jurisdiction, in general, and universal jurisdiction in absentia, in particular.
  • Even assuming arguendo, that Serbia could invoke universal jurisdiction to prosecute Croatian pilots, it has failed to make out a primafacie case that the alleged attack on a moving convoy (target) by the Croatian pilots- Borovic, Raduje, Mikac, and Jelenic-in the course of the military-police “Operation Storm, “was a “direct”, “willful,” “wanton, “and “indiscriminate” attack on Serbian civilians, since (a) the civilians were deliberately intermeshed with the military personnel, and military equipment tanks, trucks, e.t.c. – serving as a “protective shield” and camouflage assisting the military in achieving its military objective; as such, (b) the civilians assumed the risk, and, under such circumstances, (c) the civilians could, objectively, be viewed as “combatants”, especially, considering the overall make up of the rebel forces, and (d) under such circumstances, the civilians could not be viewed, and, indeed, they were not the “object” of the attack by the Croatian pilots.

Dr. Edward Slavko Yambrusic

International Lawyer/Consultant

Washington, DC August 5, 2022.

Dr. Edward Slavko Jambrušić, međunarodni pravnik/konzultant, Washington, DC 5. kolovoza 2022.

Povezane objave

AFORIZMI – Tko vas drpa neka vas i krpa

HF

Svako ružno pače misli da je labud

HF

AFORIZMI – Za domovinu spremni

HF

Trideset godina Memoranduma SANU

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više