Halucinacija južnoslavenstva

Biološka ugrozba Hrvatske počela je sredinom XIX. stoljeća

Početkom XX. stoljeća najpogubnije za hrvatski narod bilo je to što je gotovo sva hrvatska inteligencija na čelu s hrvatskim književnicima i publicistima, izuzev A. G. Matoša, pod utjecajem liberalizma i masonstva zagovarala jugoslavensku ideju. Ideja, čije je sjeme posijao Gajev ilirizam i Strossmayerovo južnoslavenstvo, pod vodstvom Napredne omladine  pretvorila se, ne samo u bezuvjetnu politiku oslonaca na Srbe i sve većeg odmicanja od pravaštva, već i u žestoko protuhrvatstvo i protukatoličanstvo.

Izvan banske Hrvatske, gdje je Matošev utjecaj bio kudikamo manji, hrvatska zabludjela inteligencija, koja je razmišljala socijalistički, panslavistički, slobodnozidarski i antikatolički, svoj oslonac pronašla je u duhovnom mentoru južnoslavenstva, književnom povjesniku i kritičaru, velikosrbinu Jovanu Skerliću, slavnom „Matoševom naličju“. Naprednjacima je puno „pomagala“ i svetosavska institucija, Srpska pravoslavna crkva, poglavito na promicanju slavenske uzajamnosti „narodne Crkve“. U Srbiji nikakvog dualizma nije bilo među mladom inteligencijom. Svi su skupili glave u službi svesrpstva i nisu se gubili u iluzijama nadnacionalnih maštarija, imajući čvrsto uporište u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a okupljeni oko Srpskog književnog glasnika u Beogradu,kojega je uređivao upravo Skerlić.

Svakako da dio razloga treba tražiti i u neravnopravnom nacionalnom položaju hrvatskih zemalja u odnosu na Austriju i Mađarsku u Monarhiji, kao i gospodarskim zaostajanjem Hrvatske. Raslojavanjem sela nerazvijeno kapitalističko gospodarstvo nije moglo apsorbirati sav višak radne snage što je prouzročilo iseljavanje hrvatskog pučanstva u prekomorske zemlje. Ta biološka ugrozba Hrvatske počela je još sredinom XIX. stoljeća, da bi kulminirala Khuenovom vladavinom kada je u prvom desetljeću XX. stoljeća u prosjeku godišnje iseljavalo 40-50 tisuća Hrvata. Hrvatski puk zamjenjivali su doseljeni Nijemci, Mađari, Česi, Židovi i Srbi.

Bilo je to vrijeme kada je Frano Supilo pod utjecajem masonstva javno pokazao svoj dramatični politički zaokret prigodom dinastijskog prevrata u Srbiji 1903. godine, te kada je sramno popljuvao svu ideologiju pravaštva izjavom kako Hrvatska mora biti bedem Istoka prema Zapadu. Svoje političko lutanje konkretizirao je 1905. godina kada s predstavnikom mađarskog parlamenta dr. Justhom proglašava u Rijeci Riječku rezoluciju.Njegovo razmišljanje svodilo se na to kako će svojom politikom uz pomoć Mađara pripojiti Dalmaciju banskoj Hrvatskoj što bi bio preduvjet za reviziju Hrvatsko-ugarske nagodbe. Budući da Ferencz Kossuth i njegova Nezavisna stranka idu za potpunim odvajanjem Mađarske od Austrije, stvorili bi se preduvjeti za ujedinjenje Hrvatske i Bosne i Hercegovine s maticom Srbijom. Riječkom rezolucijom Mađari nisu ništa obećali Supilu, nego su samo dobili moralnu potporu Hrvata u borbi protiv habsburške dinastije. Stjepan Radić je najbolje okarakterizirao Riječku rezoluciju kao urotničko-framasonsku pustolovinu pošto je znao da je službena linija masonskog vodstva u Hrvatskoj identična mađarskim političkim interesima. Osim toga, nije slučajno, što se taj hrvatsko-mađarski sporazum dogodio baš u Rijeci, leglu ugarskog masonstva, pod pokroviteljstvom masonske lože Sirius.

Nakon dva tjedna donesena je i Zadarska rezolucija koju su prihvatili i dalmatinski zastupnici srpske manjine. Oni su pristali da se Dalmacija u cjelini spoji s banskom Hrvatskom, ukoliko Hrvati priznaju ravnopravnost srpskog naroda u Hrvatskoj s hrvatskim narodom. Time je otvoren put Hrvatsko-srpskoj koaliciji 1906. godinekada će službeno započeti politika novog kursa u kojoj će hrvatski izdajnički političari na čelu sa Supilom priznati došljačkom i posrbljenom narodu državnu jednakopravnost s matičnim narodom. Bizantincima je darovana polovina Hrvatske! Osim toga, uskoro će podmukli velikosrpski političar, prvak Srpske samostalne strankei pretiskivač „čuvenog“ Stojanovićevog članka, svojevrsnog nastavka Načertanija, Srbi i Hrvati u zagrebačkom Srbobranu, Svetozar Pribičević, sa svojom oportunističkom politikom prema Pešti postati glavni lik i neosporni vođa Hrvatsko-srpske koalicije.Pribičeviću, koji je vješto koristio Supilovu dezorijentaciju, ni na kraj pameti nije bilo da u budućoj južnoslavenskoj državi Hrvatska bude ravnopravan čimbenik sa Srbijom.

Koalicija uskoro postaje plaćenička peta kolona Kraljevine Srbije pod vodstvom unitarista Pribičevića u kojoj Supilo kao drugorazredni sekundant odrađuje najsramotniji posao u korist apsolutne dominacije hrvatskih velikosrba. Zasigurno da takvih sramnih izroda poput Supila u Hrvatskoj ne bi bilo da Hrvati već odavna nisu otrovani virusom nepovjerenja u vlastiti narod. Supilov govor u hrvatskom Saboru 1907. godine, u kome kaže da “hrvatski narod neima otporne snage; i da će uslijed toga sa simpatijama gledati ako Bosna i Hercegovina izađe iz okvira Monarhije i pripoji se Kraljevini Srbiji“, jasno je razotkrio tog izdajničkog „pravaša“. (Dubravko Jelčić: 100 krvavih godina, P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2005., str. 60. i 134.). (Korišteni dijelovi iz knjige Masoni protiv Hrvatske)

Mladen Lojkić