Pitanje je „imamo li Hrvatsku“, ali svakako imamo „registar“, dakako onaj branitelja. Imamo i „registar“ njihovih mirovina pa je tako ministar Predrag Matić Fred s namjerom prostačkog blaćenja na ploči „nacrtao“ primanja Đure Glogoškog, stopostotnog dragovoljca i invalida Domovinskog rata – jer da su iz proračuna pa imamo svi pravo znati. Dobro, i onih 460.000 kuna koje je ministar Fredo zdrobio na kartici prošle godine također su iz proračuna, pa bi bio red staviti ih „crno na bijelo“ na istu ploču pa da vidimo gdje se jelo, gdje i što se pilo, spavalo, štogod kupilo – po danima i mjesecima.
Mjesečno je na karticu „drobio“ oko trideset i osam tisuća kuna, računajući samo radne dane više od tisuću petsto kuna dnevno, a uključivo vikende i neradne 1200 kuna dnevno. Kako on tako i ministar Ivan Vrdoljak. Minimum je pristojnosti – u blago rečeno induciranoj nepristojnosti – barem postupati (pod)jednako. Inače smatram da ministri trebaju imati „pravo“ na karticu, da bi njihovo trošenje donekle trebalo biti i tajno, preciznije diskretno, pa i nepodložno javnosti, uz neku unutarnju kontrolu (revizija) i ministarsku samokontrolu u potrošnji, ali uslijed svekolike bahatosti, nekulture vlasti ovakva pitanja, koja se inače ne bi ni postavljala, vraćaju joj se kao bumerang.
No, trenutačno me, pored niza tajnih „registara“, jedan naročito zanima – „registar“ emitiranja glazbe, poglavito popularne na HRT-u, na svim njegovim televizijskim i radijskim programima i postajama. Priča se, piše kako se istražuje ugovor HRT-a vrijedan šezdesetak milijuna kuna za nadoknadu autorskih prava „aktivistima“ ZAMP-a, znanim „zampistima“, što me ustvari ne zanima. To će trajati i trajati, tresti se brda, a tko zna što će nakon svega biti. Bilo išta ili ništa, tek lažna dojava-prijava, niti to me ne zanima. Kao obveznika pretplate, a riječ je o javnom novcu za javnu stvar, štoviše, kuću, zanima me „registar“ emitiranja glazbe te iste kuće. I to precizno, po autorima i izvođačima, po onima koji dobivaju novac iz naše pretplate. Koliko se koga puštalo, u minute, dane , sate, kako li se to već evidentira e da bi se „zampisti“ namirili, koliko je kome na temelju emitiranja isplaćeno… Sve je ovdje javno, javna kuća-HRT, glazbenici valjda javno sviraju i popivaju, plaćaju se iz javnoga, našega novca, paraporeza zvanog „pretplata“, ili „pristojba“, kako li već. Već iz običnog „slušnog“ uvida u emitiranje popularne glazbe na HRT-u očito je kako su neki pjevači i pjevačice jednakiji. Neki mi „izlaze na uši“ dok se druge, primjerice, na HR-u uopće ne može čuti – kao da su umrli, a znamo da nisu, uostalom neki se živući ne emitiraju ni koliko neki koji su otišli „preko rijeke“.
Bila jednom neka slika na kojoj su se „viđeni“ „zampisti“ u predsjedničkoj kampanji, onoj 2009. slikali s Ivom Josipovićem kao podupiratelji. „Zvoni“ mi kako se upravo oni puštaju kao „najpopularniji“, kako im se popularnost tako pumpa, a onda se i odgovarajuća lovica „zampiva“ – naša pretplatnička i to dakako silom, a usput zanemarujući one pjevače koje bi publika „pristojbena“ također voljela čuti. Prije nego se HRT ukine bilo bi dobro da barem ovaj „registar“ vidimo. Sasvim usput, jako bih volio vidjeti koliko se na HRT-u „pušta“ europske glazbe, pored britanske, koliko iz nečlanica, koliko iz članica EU-a, što bi bilo zanimljivo naročito sada kad je Hrvatska u EU-u. Koliko je tu, jel' te „multi kultija“, raznolikosti, a koliko proanglosaksonskog „drila“ i ujednačavanja.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više