Međunarodni sud pravde ili odsustvo svake težnje prema istini

Presuda po želji Ive Josipovića, Vesne Pusić, Stjepana Mesića, Zorana Milanovića, Milorada Pupovca, Ivana Šimonovića…

 

 

• Međunarodni sud pravde u Den Haagu (ICJ) u utorak je s 15 glasova za i dva protiv odbacio hrvatsku tužbu protiv Srbije za genocid. Također, ICJ je jednoglasno odbacio protutužbu Srbije, čime je nastavljena politika međunarodne zajednice nemiješanja i odsustvo svake težnje prema istini. Obrazloženje sudaca ICJ-a da ne mogu optužiti Srbiju za genocid počinjen u 1991. godini iz razloga što Srbija formalno nije postojala do 27. travnja 1992. je krajnji cinizam. Time se išlo na ruku agresorskoj Srbiji, koja je pravno gledajući nasljednica propale Jugoslavije. No, ne možemo krivce tražiti samo kod sudaca. Za propalu tužbu krivaca je puno među nama. Prije svega to su Ivo Josipović, Vesna Pusić, Stjepan Mesić, Zoran Milanović, Milorad Pupovac, Ivan Šimonović i njima slični, koji su – neki desetljećima, a neki godinama – govorili kako treba povući tužbe, ili mlatili praznu slamu o „slučajnoj“ ili „paradoksalnoj državi“.

Peter Tomka

 

• Da će juristički produžetak rata u Hrvatskoj biti bez rezultata moglo se predvidjeti. Jer za razliku od UN-ova suda za ratne zločine Međunarodni sud ne bavi se kaznenim djelima koje su počinili pojedinci nego pravnim sukobima među državama. Od Drugog svjetskog rata  Međunarodni sud još nijednu državu nije osudio za genocid. Osim toga, sud je već na neuspjehu bosanske tužbe protiv Srbije 2007. jasno pokazao da se oslanja na rezultate istrage UN-ova suda za ratne zločine. Za razliku od ratnih zločina počinjenih u BiH sud, međutim, nije za nedjela počinjena u Hrvatskoj nikada ni optužio – a kamoli osudio – nijednog počinitelja. »Ako država nije potpisala Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, znači li to da može činiti što god hoće?«, s pravom se upitao hrvatski povjensičar Davor Marijan. On tvrdi i da je srbijanska protutužba bila loša. „Bila je smiješno dokumentirana u povijesnom dokazu. Nije imala šanse. Budimo iskreni, u XX. stoljeću na ovim su prostorima bila četiri rata, Srbi su izazvali sva četiri. Njihova politička elita nikako da se zbroji. Sve dok sama ne pokrene samoočišćenje, Srbija će biti problematičan susjed svima koji ju okružuju“. A zašto Srbija nije optužena za genocid? Pa ni Njemačka nije bila osuđena za genocid, već samo pojedinci, a i ovo suđenje nije bilo povod da se utvrdi puna istina o tome što se događalo, već da se jedna ili druga država osudi za genocid.

 

• Međunarodni sud pravde u proteklih deset godina donio je dvije značajne odluke koje se tiču Srbije. Taj sud 2007. je konstatirao da je Srbija prekršila Konvenciju o genocidu jer nije učinila sve što je u njezinoj moći da spriječi zločin u Srebrenici, dok je 2010. presudio da Deklaracija o nezavisnosti Kosova nije u suprotnosti s međunarodnim pravom. U tom se smislu mogla očekivati i odluka Međunarodnog suda pravde po tužbama Hrvatske i Srbije za genocid.

 

• Sud u Den Haagu prihvatio je zaključke ICTY-ja prema kojima „zločini JNA i Srbije u istočnoj Slavoniji, Kordunu, Lici, Banovini i Dalmaciji nisu počinjeni s ciljem da se uništi hrvatsko stanovništvo već da ih se natjera da napuste područja da se stvori homogena sprska država“. To znači da je sudac Slovak Peter Tomka gori od srpskog patrijarha Irineja kod kojega se uz „srpske zemlje“ Liku, Banovinu, Slavoniju, Dalmaciju i Kordun spominje i Hrvatska. Kod Tomke je nema.

 

• Brazilski sudac Antonio Augusto Cancadi Trindade jedini je od 16 međunarodnih sudaca koji je, zajedno s našim sucem Budislavom Vukasom, optužio Srbiju za genocid nad Hrvatskom. Evo nekoliko njegovih objašnjenja koje je dao u svome izdvojenom mišljenju: »Dokazi predočeni na sudu, koji se tiču prije spomenutog raširenog i sustavnog obrasca uništenja, pokazuju da se u oružanim sukobima u Hrvatskoj nije u stvari radilo o ratu već prije o pokolju… Rašireni i sustavni obrazac uništenja dobro je utvrđen na izlaganjima pred Sudom, koji obuhvaća neselektivne napade na civilno stanovništvo s velikim brojem ubojstava, mučenja i premlaćivanja, sustavno protjerivanja iz domova i masovni egzodus, te silovanja i ostale oblike seksualnog nasilja. Također ukazuje i na postojanje sustavnog obrasca glede nestalih osoba. Prisilni nestanak ljudi predstavlja trajno kršenje ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava s destruktivnim učincima i svjedoči proširenju pojma žrtava, jer se ne tiče samo nestalih već i njihovih bližnjih koji ne znaju gdje su završili. Gore spomenuta teška kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava predstavljaju kršenja 'jus cogens' i podrazumijeva odgovornost države te poziv na odštetu žrtvama… Krivnja se ne može prebacivati na državu koja je prestala postajati. Postoji nastavak politike i prakse u razdoblju počinjenja djela od 1991. nadalje… U zaštiti ljudi koju nudi Ženevska konvencija i situaciji raspada države u vremenu nasilja, ne može biti prekida, i to onda kada je ta zaštita najpotrebnija… Izražavam žaljenje, posebice iz perspektive žrtava, zbog odugovlačenja procesa bez presedana, jer je hrvatska tužba podignuta prije 16 godina. Paradoksalno, što su teža kršenja ljudskih prava čini se da je dugotrajnije i teže postići pravdu«.

Antônio Augusto Cançadi Trindade

 

• Ovako svoj komentar u beogradskoj Politici započinje Jelena Cerovina: „Rat između Srbije i Hrvatske završen je jučer u Haagu, 24 godine poslije ubojstva srpske obitelji Zec u Zagrebu, događaja koji povjesničari uzimaju kao početak građanskog rata između Srba i Hrvata, rata čiji je krajnji rezultat svođenje Srba u Hrvatskoj od konstitutivnog naroda na razinu statističke grješke…“ Laž do laži. Prije svega kada spominje „srpski obitelj Zec“, jer majka Marija Zec je Hrvatica!

 

• Možda je za cijelo suđenje posebice ilustrativna Natasha Kuhrt u britanskom The Daily Telegraphu kada se je upitala: „Je li presuda o tužbama Hrvatske i Srbije za genocid podsjetnik na beznačajnost Haaga?“

 

• Poljski pravnik Raphael Lemkin (Rafaeł Rafael Lemkin) (Bezvodne, 24. VI. 1900 – New York, 28. VIII. 1959.), poljski je i američki pravnik židovskoga podrijetla koji je 1943. godine skovao riječ genocid. On je autor Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Analitičari smatraju da se nikako ne bi složio s ovom presudom jer se i sâm zalagao da se pod genocidom ne misli samo na istrjebljenje nacije, već i na koordinirane akcije na uništenju temelja života neke skupine, koji vode raspadu političkih i društvenih institucija, kulture, jezika, nacionalnih osjećaja, religije i ekonomskih temelja skupine, te izvrgavanja pojedinaca koji pripadaju toj skupini uvjetima u kojima je ugrožena njihova sigurnost, sloboda, zdravlje, dostojanstvo…

Rafaeł Lemkin

 

• Goran Radman je također jedan od brojnih koji su dobrano pripomogli ICJ-u da presudi protiv Hrvatske kako je presudio. Večer u danu sramne presude u Den Haagu da Srbija nije izvršila genocid nad Hrvatskom on je ugostio u gledanoj večernjoj emisiji HTV-a upravo jednog od agresora – Veljka Džakulu, čime se je svima nama glasno nasmijao u lice.

 

• Protiv ulaska Srbije u Europsku uniju podneseno je čak 222 amandmana. Podnijeli su ih Hrvatska zbog raznih nerješenih problema, dok Mađarska, Bugarska i Rumunjska žele bolji status za svoje nacionalne manjine u Srbiji.

 

• Napokon je netko „vidio“ zločinačku zastavu ISIL-a u Gornjoj Maoči. Budući su tamošnji islamski militanti navodno već skoro desetljeće pod istragom tamošnjih policijskih i obavještajnih agencija zbog sumnje da su povezani s terorizmom, onda se s pravom postavlja pitanje tko je tu lud? Ovdje očito postoji kohabitacija između muslimanskih federalnih vlasti i vehabista u Gornjoj Maoči.

 

• U Saboru je 57 saborskih zastupnika zatražilo da se Vlada obveže da će u pristupnim pregovorima za ulazak u EU pritisnuti Srbiju kako bi ukinula zakon kojim je proširila svoju mjerodavnost i na procesuiranje ratnih zločina na području Hrvatske, te da sve poduzme što je u njezinoj mjerodavnosti radi zaštite branitelja Veljka Marića koji se nalazi u zatvoru u Srbiji. Milanovćeva Vlada odbila je taj zaključak saborskih zastupnika. Sramota!
 

• Hrvatska siromašnim građanima otpisuje dugove. Postavlja se pitanje je li to predizborni dar ili promišljena borba protiv siromaštva? U strahu od gubitka vlasti Zoran Milanovićželi ljudima s malim prihodima omogućiti novi početak, tj. otpisati im dugove kod banaka i tvrtki. Ali ne će svi siromašni od toga imati koristi.

 

• Hrvatski ekonomist Vladimir Čavrak Milanovićevo zamrzavanje tečaja švicarskog franka ma 6,39 kuna smatra presedanom. „Kad se intervenira u politici deviznih tečajeva i napusti regulacija tržišta, nastaje određena pravna nesigurnost“, izjavio je Čavrak za bečki Der Standard. Prema Čavraku time je prije svega poremećeno ustavom utemeljeno načelo jednakosti, jer sada zakon daje prednost onim građanima koji imaju kredite u francima, za razliku od onih koji su uzeli kredite u eurima. „Još su diskriminirani i oni koji nemaju nikakvih kredita jer i oni moraju sudjelovati u pokrivanju troškova“. Moglo bi se dogoditi ta Ustavni sud zbog toga poništi zakon. Zato sada još više su u pravu u HDZ-u koji misle da je vlada morala bolje pregovarati s bankama, a ne inicirati zakon. A i sam Čavrak upozorava da bi građani nakon intervencije države mogli izvući pogrješne zaključke. „Druga strana ove odluke jest to da kod njih sada vlada iluzija da se složeni gospodarski i razvojno politički problemi očito mogu 'jednostavno i elegantno' riješiti“, kao da je riječ isključivo o socijalnoj osjetljivosti. „To je velika pogrješka i velika opasnost za demokratski razvoj zemlje s izraženim demokratskim deficitom“, zaključuje Čavrak.

 

• Željko Trkanjec u Jutarnjem listu pita Davida Slinna, britanskog veleposlanika u Hrvatskoj na odlasku: „U našoj javnosti snažna je teza da je Ujedinjeno Kraljevstvo nesklono RH“. Evo što je „prijatelj“ Slinn odgovorio: „Odmah i jasno: Ujedinjeno Kraljevstvo nije protiv Hrvatske. U prošlosti su postojali interesi hrvatske Vlade i britanske koji se nisu uvijek poklapali. No, puno je važnije od toga kako su se ti odnosi popravili proteklih godina. Velika Britanija je bila vrlo aktivna tijekom hrvatskog pristupnog procesa, postojao je niz projekata s raznim ministarstvima u kojima smo nastojali pripremiti vašu zemlju za što lakše suočavanje s EU-om u što smo uložili značajnu količinu sredstava i vremena. I mnogi hrvatski dužnosnici su mi često zahvaljivali na praktičnoj podršci koju smo pružili Hrvatskoj. Sada su se stvari iz temelja promijenile, Hrvatska je sada članica EU-a, ona je naš partner. Jasno, ima tema oko kojih se slažemo kao i onih oko kojih se ne slažemo. Ali to je dio sudjelovanja u Uniji. Baš sam ovih dana bio s ministrom obrane Antom Kotromanovićem. Na planu obrane naši su se odnosi dramatično poboljšali, recimo samo da snage UK-a dio svoje obuke obavljaju u Hrvatskoj, a hrvatski časnici rade u NATO stožeru u Velikoj Britaniji. Dakle, sasvim je očito da su se odnosi značajno poboljšali i to na praktičnoj razini. Novi će britanski veleposlanik imati veliku zadaću poboljšati ekonomske odnose“.

David Slinn

 

• Dean Baker, direktor washingtonskoga Centra za gospodarska i politička istraživanja, sumnja u to hoće li program uspjeti: „Nisam siguran da je to najbolji način da se pomogne ljudima s niskim prihodima. Ako vjerovnici pomisle da bi se to moglo ponovno dogoditi, naplaćivat će vrlo visoke kamate zajmoprimcima s niskih prihodima”, rekao je Baker. Taj se program u krugovima ekonomista smatra iznimnim potezom bez presedana. „Ne mogu se prisjetiti ničega sličnog”, rekao je Baker za The Washington Post. Procjene o mogućoj cijeni programa u izvješćima austrijske novinske agencije APA i Reutersa kreću se od 210 milijuna do 2,1 milijarde kuna (31 milijun, odnosno 300 milijuna dolara), no Hrvatska vlada očekuje da će dugoročna korist od programa nadmašiti kratkoročno ulaganje. Ukupan dug svih Hrvata iznosi 4,11 milijarde dolara, a dug koji se upravo briše čini otprilike 1 do 7 posto toga iznosa. Smanjenjem duga za manje od 10 posto Hrvatska oslobađa gotovo 20 posto hrvatskih dužnika od njihovih obveza.

 

• Jelena Lovrić je jugo-djevojka koja nikako da zaboravi Jugoslaviju, ali nikako i da napusti Hrvatsku. Kako Hrvatska i hrvatska država po njoj predugo traju, ona i dalje sikće, laje, prijeti… Evo kako ona doživljava sadašnje političko stanje u Hrvatskoj: „Sjećam se prvog susreta s tim lavežom iz mraka anonimnosti. S prijetećim režanjem nahuškanog naroda. Potkraj osamdesetih, kad je Slobodan Milošević tek uzjahao sa svojom objavom da ni oružane bitke više nisu isključene, svatko tko je digao glas protiv njegova “događanja naroda” bio je zasut poganim porukama, punim bijesa i prijetnji. Onda, devedesetih, kada su slični neprijateljstvom i zastrašivanjem nabijeni glasovi dolazili iz redova probuđenih Hrvata i kada su Vladi Gotovcu, pjesniku i zaljubljeniku u Hrvatsku, razbili glavu samo zato što je upozoravao na demokratske deficite Tuđmanove vlasti. Sada se ponovno zgušnjava hajka i stvara ozračje progona vještica. Ljevici, ali ne samo strankama i političkim dužnosnicima nego i običnim ljudima koji se protive cvjetanju ustaških sentimenata, kao da slijedi razdoblje unutarnje emigracije, kada će, radi vlastite sigurnosti, morati biti kuš.“ To je rječnik iz kasnih četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća. Josip Broz može mirno spavati u „kući cveća“, a ni Sloba Milošević ne mora biti tužan ispod požarevačke lipe.

 

• Konačni rezultati proteklih predsjedničkih izbora: kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović dobila je 1.114.945 glasova (50,74 posto), a kandidat SDP-a Ivo Josipović 1.082.436 (49, 26 posto) glasova. To znači da je nova predsjednica pobijedila staroga predsjednika za – 32.509 glasova.

 

• Ekonomski analitičar Željko Lovrinčević pojašnjava da je rast industrijske proizvodnje u prosincu primarno posljedica niske baze, odnosno činjenice da je industrijska proizvodnja u prosincu 2013. godine imala veliki pad.

 

Marijan Majstorović