Napokon hrvatska pjesma na Pantovčaku

Hrvatski cvijet u proljeće

Mada smo kalendarski još duboko u zimi, u nedjelju 15. veljače, u Zagrebu je osvanuo sunčani i topli pravi pravcati proljetni dan. Nebo je bilo plave boje bez ijednog oblačka. Ispod bijelih, još zaostalih snježnih laptića, otapala se voda, a po zelenim površinama okrenutim prema suncu provirivale su prve visibabe, jaglaci i ljubičice. O jednom krasnom cvijetu, kojeg je rano proljeće donijelo sa sobom, se nadaleko pročulo. Tisuće ljubitelja cvijeća, želeći ga vidjeti iz bliza, su proveli toga dana nezaboravan izlet. Cvijet se zove Kolinda, a proljeće koje ju je iznjedrilo ostat će zapamćeno kao Kolindino proljeće.

Našu novu i prvu hrvatsku predsjednicu mase doživljavaju baš ovako. Iznikla iz naroda, iz pastirskog i ratarskog načina života, kao i svaka ptičica odlepršala je iz svoga gnijezda. Skakutala je po zemlji, krilala po zraku, zadržavala se na mnogim granama i grančicama, kao ptica selica letjela i preko oceana, cvrkutala na granama i grančicama najvećih svjetskih stabala, da bi se, našom voljom vratila u naš lijepi gaj Pantovčak, odakle će nam, sa borovih grančica pjevušiti našu pjesmu. Od kuda joj ovolika snaga. Zapitat će se mnogi. Pa evo, neka se i to zna.

Prilikom napuštanja svoga spomenutog gnijezda, napunila je svoje akumulatore; kamenom čvrstinom, svijetlošću i toplinom, razrijeđenim gorskim čistim zrakom, ljepotom velebitske vile, i šumom sinjega mora, koja energija joj garantira snagu za njezino turbodjelovanje. Kao što seljacima nije odgovaralo samo ono, građani građani, pa će Kolinda tu nešto izmijeniti, tako i mi moramo misliti i na one, kojima nije do velikih metafora, pa ćemo slijedeći dio teksta ispuniti riječnikom razumljivim za svakoga.

Našu novu predsjednicu smo izabrali, jer je za čitavo koplje iznad drugih kandidata. Imala je sve prednosti i kvalitete. I najviše politološko i političko znanje, i iskustvo na domaćem i  na međunarodnom planu, i svjetonazor koji je dominantan u Hrvatskoj, i toleranciju prema svim mogućim različitostima, i najveće ljudske kvalitete, i Brižit ljepotu, i… Znamo da je politika i umijeće mogućeg, da o našoj sudbini, uz nas, odlučuju i međunarodne silnice, da će naša predsjednica, što je moguće više, vodu navoditi na naš mlin, da je puno lakše željeti i obećati nego ostvariti…

Jedna od njenih i naših želja, je narodna pomirba, jedinstvo, i kraj ideološkim podjelama koje ne donose dobro. Odlično. Stavit ćemo na prošlost, umjesto zareza točku i krenuti dalje. Ali kako krenuti dalje, kad je sila toga ispod tepiha. Kad je povijesna istina još uvijek bijela kao sir i čeka izlazak na sunce. Kad se Berlinski zid u RH još uvijek  kočeperi i ne pada. Kad je obustavljeno istraživanje poslijeratnih komunističkih zločina i dostojanstveno pokapanje žrtava. Kad se isti ti zločini, zajedno sa četničkim, umjesto da se osuđuju, svake godine ritualno slave (Srb i Kumrovec). Samo Maceljska gora koja pripada Kumrovačkom prstenu, u sebi krije 13000 kostura titokomunističkih žrtava. Ako tamo, neki bezosjećajni jednoumnici imaju potrebu kolo igrati i nešto slaviti, neka to ne rade na hrvatskim mjestima boli, neka idu na Neretvu, Sutjesku, Dedinje, Ravnu Goru… Vjerujem, draga predsjednice, da će vaš nadolazeći EU-nijsko demokratski vjetar otpuhati ove bezdušne orgijaše, što bi bio početak realizacije svega onoga što je zacrtano u Vašem programu.

Žarko Marić