Glasom živih

      Kako pravednom nepravedni sude.

                                              

       

        Ljudi šute. A čovjek već mrije.

        Čeka na sud jedinoga Boga.

        Ni pjesniku – pravice vjesniku

        Do čovjeka više stalo nije.

 

        Ljudi šute. Svak svoj život živi.

        Bespomoćni jedan drugog krivi

        Za njemoću i nepravde hude

        Što pravednom nepravedni sude.

       

O, pjesnici, zar se šutjet smije?

        I zar vama više stalo nije

        Svjedočim biti od istine?

        Gdje su sada oštra pera vaša?

        I zar na smrt čeka Lijepa naša

        Generala Branimir Glavaša?

 

        On umire. Na osudu čeka

        Tek od dragog Boga jedinoga,

        Jer je ljudska pravda predaleka!

 

        Zar Hrvatu patnje nije dosta?

        I zar krivac pravednom da sudi?

        O, Hrvati, dragi, dobri ljudi,

        Zar nam nije dosta bola žrtve?

        Pravednima zar daju oprosta       

        Istom kad ih ugledaju mrtve?

 

        Ljudi šute. Tek poneki zbore

        Da iz groba – kada dođe doba,

        Žrtve glasom živih – progovore!

 

Malkica Dugeč, 30. 3. 2015.