Hrvatski Fokus
Društvo

Bojimo li se istine?

Nikad ne zaboravimo tri bogoslovne krjeposti: vjeru, nadu i ljubav

 
 
Kao osmoškolac kod svojih roditelja u rodnom selu Prugovu (Dalmatinska Zagora) u blizini Splita, često sam čuvao naše stado ovaca ili pak goveda. Ali nikada ni pomislio nisam da je dovoljno otvoriti vrata staje pa, eventualno, reći: ajte moje, drage ovčice, na pašu gdje god želite i znate gdje ima najviše trave! Smiješno, zar ne? Nego, i uvjek samo, sam bio uz svoje stado od staje, na pašnjaku (bilo kojem) i natrag s njima u staju. No zanimljivo je kako ovih dana neki naši pastiri rekoše svojim ovcama ovo, kao apel hrvatskih biskupa: Poziv na žurno donošenje i sustavno provođenje dugoročne pronatalitetne obiteljske i populacijske politike (portal GK), tj. ono što se ima odnositi na njihovo pastoralno stado ovim riječima: U nadi da će ovaj apel svi prihvatiti otvorena srca, posebno pozivamo vjernike da ustrajnom molitvom i konkretnim zauzimanjem daju svoj doprinos u prevladavanju sadašnjega stanja u duhu gesla Drugoga nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji: 'Obitelj – nositeljica života, nada i budućnost Hrvatske'." (tuhbk, gk)
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2015/04/00164818.JPG
Inače ovaj članak nije prihvaćen (objavljen) nigdje u cijelosti, nego sam ga fragmentalno spajao uz druge teme odnosno članke pa će čitatelj imati dojam da je ovo već negdje čitao. Meni je bitno da se ovo shvati kako je odgovornost na svima nama, u Crkvi, prema konstitucijama II. vatikanskog Sabora da surađujemo na dobro istoj Crkvi i svijetu, tj. kler i laici. Dakle ne gledati ili upirati prstom na neko-ga nego početi od sebe. Dakle, ovdje podcrtavam kako trebamo Crkvu shvaćati onako kako nas je blaženi Alojzije Stepinac poučavo i vodio. Samo neka se tako nastavi i evo nas, poput Ninivljana a zna se kako su se oni izvukli iz propasti, izlazimo iz propasti nestanka kao naroda.
 
„Ima li smisla već godinama cviliti,jadikovati, dijagnosticirati, gledati u tuđa dvorišta ili pak desetljećima optuživati nekoga s“ one strane barikade“ za sve nevolje i nedaće kroz koje prolazi domovina Hrvatska odnosno, konkretnije, hrvatski narod? Zašto ne bismo malo proanalizirali kakav je to hrvatski narod u svojoj biti, srži, kulturi, svjetonazoru, tko ga vodi, tj. tko su mu čelni ljudi u državi i Crkvi, recimo u razdoblju nakon Stepinčeve smrti 1960.? Ili još bolje, što je Stepinac, a od 1998. blaženik, za svog nadbiskupovanja u Zagrebu dijagnosticirao u hrvatskom narodu i što će se događati u skoroj budućnosti, dakle iz tadašnje perspektive, ako narod ne slijedi upravo ono što je on podcrtavao u svojim propovijedima i u svom apostolskom djelovanju? Upravo su se dogodile te strašne stvari već 1945. i dalje se ponavljaju u većim ili manjim intezitetima, na ovaj ili onaj način kad je riječ o stradavanju tog hrvtakog naroda.
  
Večernjakov kolumnist gospodin Darko Pavičić, u svom članku, objavljen na mrežnom portalu tog lista  23. 8. 2010. „Jesu li kršteni pogani bolji od agnostika“, inače kolumist odnosno novinar koji, po meni, najhrabrije i najsmjelije istražuje, kritizira, analzirira stanje i pojave u našoj Crkvi odnosno na Kaptolu, među ostalim piše:… “možda je u Hrvatskoj mnogo više agnostika i ateista nego što ih se izjasnilo na posljednjem popisu. Odnosno, izvana su deklarirani kršćani i katolici (kao i jedan predsjednički kandidat), a iznutra, u dubini duše, okorijeli ateisti. Čak nisu ni agnostici. Jednostavno ih baš briga i žive kao da Boga nema. Crkva ih je odavno, zapravo dektetirala kao'krštene pogane'. Drže se stola i običaja, a kod postelje i morala zastrane. Crkva ih ne osuđuje kao grješnike, nego grijeh koji su napravili, ali je javna tajna da joj statistički mnoštvo imponira. I to je praktički pat pozicija. Šutnja kojom je Hrvatska godinama obavijena najveći joj je balast i uteg zbog kojega ne može naprijed. Život u čahuri dostojan je gusjenice, no tko želi postati leptirom, metaforički, morat će raširiti krila! Nakon provale iskrenosti i svaka će se kriza moći s lakoćom i praktički bezbolno prevladati.“
 
Sve ovo stoji, što Pavičić piše; i naravno, slijedom toga može se dodati kako u Hrvatskoj neki novinari ne šute i pomalo šire krila, kako u večernjaku, tako i još više, gotovo se viče u Hrvatskom listu. Ne samo širiti krila; valja i poletjeti, opet metaforički, i izvidjeti cijeli okoliš tj. razotkriti svu stvarnost te izlaziti iz krize punim plućima. To važi i za Crkvu i za državu. Ne šutjeti, nego vikati i opominjati, buditi sve zaspale oko sebe, potonule u vlastiti glib sebičnosti, indiferentnosti, ohlađenosti na Božje i ljudsko oko sebe. Imamo divan primjer, a taj primjer prvenstveno trebaju slijediti naši vrhovnici u kleru Crkve kod Hrvata, probuđenosti bivšeg pape Benedikta XVI., koji je na svom putovanju u Fatimu ove godine izgovorio pred novinarima u avionu: “Važno je da se fatimska poruka, odgovor, u biti ne odnosi na osobite pobožnosti, nego upravo na temeljni odgovor, tj. na trajno obraćenje, pokoru, molitvu i na tri bogoslovne krjeposti: vjeru, nadu i ljubav. Tako ovdje vidimo pravi i temeljni odgovor koji Crkva mora dati, koji mi svaki pojedinac, moramo dati u ovim prilikama.
  
Što se tiče novina koje danas možemo razabrati u toj poruci, tu je također činjenica da napadi na papu i na Crkvu ne dolaze samo izvana, nego patnje Crkve dolaze upravo iz unutrašnjosti Crkve, od grijeha koji postoji u Crkvi. I to se uvijek znalo, samo što to danas vidimo na uistinu na zastrašujući način: da najveći progon Crkve ne dolazi od neprijatelja izvana, nego se rađa iz grijeha Crkve te da Crkva ima duboku potrebu da se iznova nauči pokori, da prihvati pročišćenje, da se s jedne strane uči opraštanju, ali i nužnosti pravednosti. Oproštenje ne može zamijeniti pravednost. Jednom riječju, moramo ponovno naučiti ono bitno: obraćenje, molitvu, pokoru i bogoslovne krjeposti.“ (GK, 23. 5. 2010). A pitate se, ili pita li netko koji su to grijesi Crkve kod Hrvata? Tko čini te grijehe, a Crkva iste oprašta, po riječima našega kolumnista iz večernjaka? Možemo se sad vratiti na početak ovog članka i naći kod našeg blaženika, tj. ondašnjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca onu njegovu dijagnozu truleži morala u hrvatskom narodu, koju je on svojim izuzetnim apostolatom iskorjenjivao, ali su njega crveni gospodari iskorijenili da on u tome što manje uspije, tj. prekinuše njegov apostolat. Malo je ovdje prostora za elaboraciju tog apostolata kao i same dijagnoze, ali ukratko navodim one riječi iz njegove  čuvene propovijedi ispred zagrebačke katedrale u srcu Drugoga svjetskog rata na 31. listospada 1943.: „A, evo, ima već više od dva stoljeća, da Europa, pa i čitav svijet, koji je htio biti pametniji od Boga, uskraćuje Bogu dužno poštovanje. Tko da ocrta sav smrad, što je izbačen protiv Boga preko novina i knjiga samo u zadnjih dvadeset godina?
 
Tko da vjerno ocrta zločinačke pobačaje, izvršene u zadnjih dvadeset godina u ime tobožnje znanosti i tobožnih socijalnih indikacija? Tko da opiše svu prljavštinu života tolikih bračnih drugova?…“ i nakon još nabrajanja navodi što je rekao Krist, a zabilježio evanđelist Matej: “Kakvom mjerom mjerite, takvom će se i vama odmjeriti!“ (Mt. 7,2) i nastavlja: “I odmjerio je Gospodin Bog čovječanstvu pravednom mjerom: Obraća u prah i pepeo gradove, koji su zaboravili, da su dužni štovati Boga svoga. Obraća u prah i pepeo njegova sela, koja su počela proklinjati sveto Ime Njegovo i oskvrnjivati dan Gospodnji (nedjelja-m.o.), umjesto da ga blagoslivlju  za kruh, koji im daje i zrak što ga udišu. Pretvara u prah čovjekove umjetnine, neka znade, da je najljepša umjetnina pred Bogom čista ljudska duša, koja je hram Boga živoga, a koji su toliki ljudi pretvorili grijesima u špilju razbojničku. Danas se ispunjaju riječi svetoga Pavla apostola: “Strašno je pasti u ruke Boga živoga“ (Žid. 10,13). I jer smo radi naših grijeha pali u ruke Boga živoga, koji danas poput groma obara ne samo pojedine gradove i sela, nego i čitave narode to nam zdrav razum govori, ako hoćemo da se spasimo od potpune propasti, da nam se valja poput onih iskvarenih Ninivljana poniziti pred Bogom i iskrenom pokorom okajavati grijehe što vape u nebo za osvetom“. (Vinko Nikolić, Zbornik: Stepinac mu je ime).
 
U onom „da nam se valja poput onih iskvarenih Ninivljana…“ prepoznajemo tadašnju Crkvu; jer nije stao nasuprot tog okupljenog puka na trgu pred katedralom i njega pozvao na okajanje grijeha, nego je rekao; 'da nam…', to će reći da se Crkvi kao takovoj treba poniziti se pred Bogom te u pokori okajavati grijehe, a inače govor je održao nakon velike pokorničke procesije kroz grad Zagreb. Da ne duljim, nadbiskup je četrdesetih vodio žestoku, ali pastoralnu, kampanju protiv zla psovke u hrvatskom narodu i pobačaju, kao dava najveća narodna zla. Osobito je grmio protiv psovke, u nizu propovijedi protiv psovke i kazao da iz nje izviru sva zla i dolazi svaka nesreća narodu. Kazao je također u jednoj od njih u vrijeme adoracije u katedrali 2. veljače 1944.: “Katolički muževi! Ja mislim da vam je jasno kao na dlanu da nema većeg protivnika hrvatskog naroda negoli su njegovi psovači, pa zvali se neznam kako mu drago, pripadali kojemu drago staležu i zauzimali koji drago položaj u društvu“. (GK 22. ožujka 2009.). Kako vidimo obavljale su se procesije, adoracije (klanjanja pred Presvetim), a i euharistijski kongresi u svrhu istrebljenja tih zala. Na jednom od takovih kongresa u Čazmi je iz 1940. prorokovao  što će se dogoditi ako komunisti zavladaju samo nekoliko dana u domovini Hrvatskoj. On propovjeda na tom kongresu koji je imao naslov: Izaberi, dakle život da ne slijede one kojima Kristov križ ništa ne znači, nego nekakva crvena krpa, a svijet ih naziva komunistima jer da će postati oni i njihova djeca žrtve komunističkog Moloha koji je natopio krvlju poljane Europe i nikada se nije zasitio žrtvama.
 

Nikola Bašić, Vis

Povezani članci

Strjeljivo od osiromašenog urana

HF

Nestaje američki san

HF

AFORIZMI – Šuster i papučar

HF

RJEČNIČARA – TV psovač

HF

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...