Bosna: kolijevka suvremenog džihadizma?

I predsjednik Alija Izetbegovića, raširenih ruku dočekao je strane borce

U 90-im godinama prošlog stoljeća u Bosni i Hercegovini se dogodilo nešto što nadahnjuje ljude sve do danas i čime se donekle može objasniti zašto iz te zemlje, u odnosu na njezino stanovništvo, danas stiže više ljudi koji se bore u Siriji i Iraku (više od 300) nego iz većine drugih europskih zemalja.

Aimen Dean

Stvaranje „Mudžahedinskog bataljuna” 1992., koji je većinom bio sastavljen od arapskih dobrovoljaca u središnjoj Bosni, bilo je prekretnica. Danas se dinamika džihada preokrenula pa državljani Bosne i Hercegovine putuju u arapske krajeve. „Na djelu je rat između zapada i islama”, kaže Aimen Dean, koji je kao mladi saudijski dobrovoljac otputovao u središnju Bosnu kako bi se borio. „Bosna je suvremenom džihadističkom pokretu podarila taj narativ. Ona je kolijevka.”

Prema uvriježenom mišljenju, suvremeni pojam džihada ili „svetog rata” oblikovao se borbom protiv sovjetske okupacije Afganistana 1980-ih. Aimen Dean tvrdi da su zapad i salafisti (ili sljedbenici strogog oblika islama koji se nastavlja na vjerske običaje iz srednjeg vijeka) bili na istoj strani u Afganistanu, ali su u Bosni postali neprijateljima. Isprva je 1992. bilo tek nekoliko desetaka militanata koji su pošli braniti svoju braću po vjeri u Bosni, koju su srpske paravojske tjerale iz domova na zapadu i istoku zemlje. No kada se rat početkom 1993. pretvorio u trostranu borbu protiv katoličkih Hrvata kao i Srba, Mudžahedinski bataljun brojem je narastao na stotine ljudi i počeo aktivnije loviti nevjernike. Nakon što su hrvatske paravojne postrojbe masakrirale otprilike 120 Bošnjaka u Ahmićima u travnju 1993., mudžahedini su na to odgovorili višestrukom odmazdom. Dva su mjeseca kasnije iz samostana Guča Gora istjerali gotovo dvije stotine Hrvata koje su evakuirale britanske snage Ujedinjenih naroda. Potom su ušli u kapelu, oskrnavili sakralne umjetnine i pritom se snimali.

Britanske su se postrojbe borile protiv Mudžahedinskog bataljuna u Guči Gori i na drugim mjestima ljeta 1993., što su bili prvi ispaljeni meci u borbi te vojske protiv džihadizma. Vaughan Kent-Payne, koji je tada bio časnik koji je zapovijedao jedinici britanskih snaga koje su bile uključene u te bitke, kaže da su strani borci bili „mnogo agresivniji” od lokalnih bošnjačkih postrojbi  te da su često otvarali vatru na bijelo obojena vozila UN-a. U obližnjem gradu Travniku, koji je prije rata bio gotovo ravnomjerno podijeljen na muslimane, Hrvate i Srbe, stranci su pomogli istjerati tisuće ljudi i pokušali nametnuti šerijatsko pravo onima koji su ostali. Bili su uključeni i u otmicu lokalnih kršćana te su jednome od njih, Draganu Popoviću, odrubili glavu, a druge zarobljenike prisilili da ljube njegovu odrubljenu lubanju.

„Bosni su učinili medvjeđu uslugu”

Popovićev je slučaj na kraju završio na sudu pa su činjenice pouzdano utvrđene. No Mudžahedinski bataljun bio je osumnjičen i u mnogim drugim slučajevima, uključujući otmicu i ubojstvo humanitarnih radnika i pogubljenje 20 hrvatskih zarobljenika. Stranci ni u jednom trenutku nisu činili više od 1 posto borbenih snaga koje su bile na raspolaganju vladi u Sarajevu, unatoč čestim navodima srbijanskih i hrvatskih medija o tome da su gotovo posvuda viđali islamske fanatike iz inozemstva. Mudžahedini su zarana također počeli novačiti Bošnjake pa je do 1995., u posljednjim mjesecima rata, uvrštenje nekoliko stotina lokalnih stanovnika u jedinicu omogućila toj postrojbi da se proširi u Mudžahedinsku brigadu koja je brojila oko 1500 boraca.

Enver Hadžihasanović

Do ljeta 1993. vlada u Sarajevu počinjala je shvaćati potencijalno otrovne učinke tih džihadista na ugled Bosne i Hercegovine kao multietničke i sekularne republike. Stoga je u pokušaju da ga se obuzda bataljun stavljen pod zapovjedništvo Trećeg korpusa Armije BiH, formacije koja je imala sjedište u srednjobosanskome gradu Zenici. Njegov zapovjednik u to vrijeme, brigadir general Enver Hadžihasanović na kraju je završio na suđenju za ratne zločine u Haagu zbog optužbi za opću odgovornost za ponašanje dijela mudžahedina, uključujući otmice u Travniku. Na kraju je tužiteljstvo odustalo od tih optužbi, no general je odslužio dvije godine zatvora zbog toga što je proglašen krivim za nadležnost nad (bosanskim) postrojbama koje su zlostavljale zatvorenike.

General je od početka smatrao da su mudžahedini dubiozno vojno sredstvo i šefovima vojske je 1993. napisao tajnu poruku u kojoj je kazao: „Moje je mišljenje da iza mudžahedina stoje neki visoko rangirani političari i vjerski vođe.” Kada danas komentira sudjelovanje džihadista u ratu, dodaje: „Nisu Bosni nimalo pomogli; naprotiv, mislim da su joj učinili medvjeđu uslugu”. Međutim, kao što se aludira generalovim dopisom iz 1993., neki su čelnici, uključujući tadašnjeg bosanskog predsjednika Aliju Izetbegovića, raširenih ruku dočekali strane borce, djelomice zbog toga što su željeli održati dobre odnose s bogatim arapskim donatorima.

Zabrana novačenja

Kada je rat završio, pod uvjetima Daytonskog mirovnog sporazuma svi su strani borci morali napustiti zemlju, što im je zaista i naređeno 1996. Prisjećajući se toga dana, Aimen Dean kaže da je bilo uzburkanih emocija, vikanja i suza u mudžahedinskoj bazi: „A razlog je tome bilo to što su se svi ondje nadali da će umrijeti kao mučenici. Sada im je ta prilika oduzeta.” Stotine mudžahedina prešlo je iz Bosne u Čečeniju, Pakistan i Afganistan. Među njima su bila dvojica otmičara iz napada 11. Rujna 2001., ubojica američkog taoca Daniela Pearla i brojni drugi pripadnici Al-Kaide. Više je od 300 stranaca ostalo u Bosni, zakopani u zemlji kao svjedočanstvo teških žrtava koje je ta jedinica podnijela. Nekoliko desetaka Arapa koji su upoznali lokalne žene ili koji su se bojali povratka kući također je uspjelo ostati tako što su uzeli bosansko državljanstvo.

I danas ima optužbi u Sarajevu da SDA – stranka pokojnog predsjednika Izetbegovića – ne zauzima dovoljno čvrst stav protiv stranih boraca. Ali ovaj put radi se o stotinama Bošnjaka koji se odlučuju boriti u Iraku i Siriji. Neki su „radikalniji elementi SDA-a tvrdoglavi” i ne žele osuditi one koji odlaze na Bliski istok kako bi se borili, kaže jedan sarajevski diplomat. Zapravo valja priznati da je vlada u Sarajevu poduzela neke mjere kako bi zabranila novačenje boraca za ratove u inozemstvu (u ime bilo koje vjere ili cilja) i da je u više navrata izvršila akcije za ometanje ekstremističkih mreža te uhitila one koji su se vratili iz borbe na Bliskome istoku. Međutim, vladini kritičari primjećuju da je vlada godinama gledala kroz prste onim arapskim mudžahedinima koji su ostali u Bosni i nastavili agitirati za svoje ciljeve te da je dopustila da se da se posljednjih godina pojavi niz zajednica domaćih bošnjačkih salafista.

Jedan je od onih koji povezuju ono što se događa danas s 1990-ima Fikret Hadžić, koji je optužen za borbu za tzv. Islamsku Državu u Siriji. Hadžić se sastao s našim timom BBC-ja, no kazao je da mu pravne prepreke onemogućuju da nam dade intervju pred kamerama. Međutim, rado je dopustio da ga citiramo u tisku. Hadžić se pridružio mudžahedinskoj jedinici 1994. godine. Godinama nakon rata radio je kao vozač i mehaničar prije nego što je odlučio da se mora pridružiti borbi protiv „Asadova šijitskog režima” u Siriji. Inzistira da nije član IS-a i da osuđuje njegove metode, no kazao nam je da se prije povratka iz Sirije prošle godine sastao s nekim bošnjačkim članovima organizacije koji se pojavljuju u videosnimci IS-a koja je objavljena u lipnju. Među drugim je Bošnjacima koji su služili u toj jedinici u vrijeme rata bio čelnik važne salafističke džamije u Sarajevu, kao i Bilal Bosnić, koji u pritvoru čeka suđenje. Bosnić je optužen da je novačio borce za skupinu Islamska Država. Islamska Država sada nastoji pokrenuti „novu frontu za kalifat” na Balkanu pa je mnogo onih koji strahuju da je Bosna u ranjivom položaju zbog toga što je i dalje toliko krhka i fragmentirana, unatoč tome što su prošla dva desetljeća od završetka rata.

Mark Urban, BBC