Genocidizam suvremenoga svijeta

Svaki odlazak Bakira Izetbegovića u Tursku znači novi progon kršćana na Bliskom istoku

U vremenu globalnog genocidizma koji mijenja vjersku sliku suvremenog svijeta, papa Franjo pri pohodu Torinskom platnu 21. lipnja 2015. spomenuo je dva još uvijek osjetljiva povijesna genocida u kojima je šutnjom i nereagiranjem sudjelovala svjetska zajednica tadašnjeg vremena. Naime, papa Franjo kaže kako su za „genocid nad Armencima u Turskoj za koji su europski saveznici (Njemačka, Austrougarska Monarhija) znali, ali nisu reagirali da ne bi ugrozili savezništvo s Turskom“. I za drugi slučaj genocida Papa je naveo kako su saveznici znali za koncetracijske logore u Njemačkoj te su imali snimke željeznica kojima su „Židovi, ali i kršćani, i Romi, ali i homoseksualci“ odvoženi u smrt. Ipak te željeznice nisu bombardirali (Glas Koncila, 28. lipanj 2015.).

I moglo bi se još dalje navoditi takvih crnih primjera u povijesti čovječanstva, u kojima je izvršen genocid a svijet je šutio i ništa nije poduzimao. Zasigurno su Europljani onog vremena znali i za genocid Osmanlija nad kršćanima u Bosni i Hercegovini, gdje također nisu ništa poduzimali da spriječe taj zločin i oslobode porobljeni kršćanski beha narod. Zato se genocidi i ponavljaju i ponavljat će se na žalost, kao i onaj u Srebrenici počinjen od strane Srba nad Muslimanima, kao i onaj zločin, gotovo genocidnih dimenzija počinjen nad Hrvatima u Srednjoj Bosni od strane Muslimana. Mali je korak od zločina do genocida.

Nekažnjeni zločini genocida poticaj su genocidistima na svim stranama da ponove iste u nekom drugom vremenu i na drugom ili istom, mjestu. Teško je zamislivo da bi jedna zemlja, neki narod, neka politika ili vođa mogao počiniti genocid sam bez obzira na vojnu moć i snagu u datom vremenu. Svaki genocid počinjen u prošlosti, a na žalost bit će ih i u budućnosti budući da genocidisti iz prošlosti nisu suđeni i kažnjeni, a zlodjela su cjelokupnog čovječanstva. Naime, bez šutnje, a šutnja je znak odobravanja i sudjelovanja svjetske zajednice u vremenu priprema i počinjenja genocida, ni jedan genocid ne bi bio počinjen. Pa ni onaj u Srebrenici. To nam potvrđuje daleka prošlost navedena na početku ovog teksta, kao i bliža čiji smo sami svjedoci. Trebalo je, naime, da prođe 20 godina da svjetska zajednica uokvirena u birokratski okvir Ujedinjenih naroda prizna vlastitu suodgovornost za velikosrpski genocid nad Muslimanim, počinjen 11. srpnja 1995. godine u Srebrenici. Uzalud su dvadesetogodišnja nastojanja odgovornih u Ujedinjenim narodima da sakriju taj vidljivi i opipljivi, velikosrpski genocid u Srebrenici i svoje sudjelovanje u njemu. Prevelik je taj zločin genocida da bi se mogao sakriti. Dvadeset godina pokapaju se žrtve tog velikosrpskog genocida i na žalost još nisu sve ni nađene ni dostojno sahranjene.

Priznavanje aktualnog tajnika Ujedinjenih naroda o suodgovornosti svjetske zajednice za taj strašni genocid nad Muslimanima u Srebrenici ne oslobađa ih od krivnje i odgovornosti. Velikosrpski genocid u Srebrenici genocid je na genocidu, kazao je zapovjednik zločinačke srpske vojske, haaški optuženik, zločinac Ratko Mladić. Naime, dok su njegovi zlikovci ubijali nedužni muslimanski narod na najsvirepiji srpsko-četnički način, žene, djecu, stare i nemoćne, kao u Vukovaru, genocidist Mladić govori svijetu: „Došlo je vrijeme da se osvetimo Turcima“. I nažalost, dogodio se isti onakav genocid kakav su Turci počinili u tom kraju nad kršćanima, kao i u cijeloj okupiranoj Bosni i Hercegovini. I u tursko vrijeme počinjenja genocida i u srpsko gencidno vrijeme, Europa i svijet su znali za njih i šutjeli nad njima, a nisu i ne će ih nikada kazniti.

A takav europski i svjetski odnos, znanja, šutnje i nekažnjavanja počinitelja genocida znak je budućim genocidistima, a njih je Balkan pun u svakom vremenu, da isti takav opet mogu nekažnjeno počiniti. I kad bude opet takav počinjavan neki će muslimanski mladići svijetu govoriti: „Došlo je vrijeme da se osvetimo kršćanima“. I tako u krug na balkanskom ratnom polukrugu. Genocidisti ne znaju za granice, bilo u brutalnostima zločina, bilo za zemljopisne. Oni su stoga i izašli iz kruga balkanskog polukruga i danas na Bliskom istoku odjekuju povici muslimanskih beha džihadista u genocidu nad kršćanima tih prostora: „Došlo je vrijeme da se osvetimo kršćanima“. Time je velikosrpski genocid nad Muslimanima u Srebrenici prenesen na Bliski istok i u sve muslimanske zemlje u kojima  se neometano i nekažnjeno vrši genocid nad kršćanima.

Genocidizam suvremenog svijeta gotovo je nazaustavljiv i nažalost normalna pojava na koju opet šuti Europa i svjetska zajednica slobodnih i demokratskih zemalja. Uvijek kada na Bliski istok ode Mustafa Cerić, i kada Bakir Izetbegović s turskim predsjednikom Erdoǧanom veže bosanskohercegovačko-tursku zastavu, s Bliskog istoka stižu strašne slike progona kršćana, a iz Turske i Bosne i Hercegovine slike osmanizma, vremena u kojem je počinjen prvi genocid i konfesiocid u ljudskoj povijesti nad kršćanima, nad Hrvatima. Osmanizam je zapravo genocidizam. To je početak svih kasnijih genocida i konfesiocida koji, nažalost traju i danas na Bliskom istoku i u islamskim zemljama. I to je znak „dolaska vremena za osvetu nad kršćanima“. Ujedno je to i znak, vidljiv u dvadesetoj obljetnici genocida u Srebrenici, neke kršćanske Srebrenice, za koju također svijet zna i čuje te šutnjom sudjeluje u tom genocidu.

No za ovu muslimansku Srebrenicu velikosrpskog genocida trebalo je čekati dva desetljeća da je svijet prizna i nazove pravim imenom. Za kršćansku Srebrenicu muslimanskog genocida diljem islamskih zemalja trebat će stoljeća da se priznaju i nazovu pravim imenom. A to znači da poćinitelji, kao i u svim prošlim genocidima, turski nad kršćanima u Bosni i Hercegovini, i nad Armencima, te srpski nad Muslimanima, kao i muslimanski zločin nad katolicima Srednje Bosne, ne će nikada biti osuđeni i kažnjeni. A samo kažnjavanje počinitelja genocida jedini je način da se više nikad i nigdje ne ponove i ne dođe vrijeme osvete muslimana nad kršćanima i kršćana nad muslimanima.

Zadaća svjetske zajednice je da zaustavi to ponavljanje genocida u Bosni i Hercegovini, procesa koji u nekim intervalima traje gotovo pola tisućljeća. Za početak bi ta ista svjetska zajednica, koja je priznala svoju suodgovornost za srebrenički genocid, morala nametnuti neki oblik zabrane komunikacije beha Srbima sa Srbijom kao začetnikom i planerom, ali i sudionikom u srebreničkom genocidu nad Muslimanima. Drugi korak morao bi biti ukidanje genocidne tvorevine u Daytonu nazvane „Republika srpska“.

Na drugoj toj osvetničkoj strani, bošnjačkoj, svjetska zajednica bi također trebala zabraniti Bošnjacima na neko određeno vrijeme, svaki oblik komunikacije s Turskom, budući da je povratak osmanizma najveća opasnost ponavljanja genocida uz povike „došlo je vrijeme da se osvetimo kršćanima“. Jednako tako trebalo bi, u nekim dimenzijama dokinuti sve ostavštine genocidnih Osmanlija u Bosni i Hercegovini. Za sve to potrebna je volja i  odlučnost Srba da se čvrsto ograde od „Načertanske“ Srbije i Bošnjaka da se odmaknu i ograde od Osmanlija i njihove prošlosti. Bosna i Hercegovina nije zemlja načertanijskih Srba ni osmanlijskih muslimana, niti njihovih prošlosti. Bosna i Hercegovine je zemlja beha Bošnjaka, beha Srba i beha  Hrvata.

Vinko Đotlo