Prava ljubav

Auschwitz

 

 

Isus: 'Nema veće ljubavi od one,

kad čovjek položi život za svoje prijatelje.'

Sveti Maksimilijan Kolbe, u Auschwitzu,

vođen pod brojem 16670.

 

Bilo nekoć mirno selo

Poljskog bratka – Brzezinka.

Rano, kasno, tuj veselo,

Drago selo vrijednog sinka.

Tu svirala violina

Oberek se često vio,

Vrila pjesma od starina,

Bratko dobru votku pio.

Kako djedi, tako sini,

Znojem lica krušac stekli.

U Poljaka domovini

Svojem Bogu hvalu rekli

I spavali mirnim sankom.

Dobre duše ne slutiše

Da sutrašnjim novim dankom

Sela njinog nema više.

Kad svanula rujna zora

Zagraktale crne vrane.

Bilo jada i pomora,

Za sjećanje bolne rane.

Otpro đavo pakla vrata,

Zasukljao mržnje plamen.

Riknu neman groznog rata,

Krvlju pišuć kobni znamen.

Mahom nesta selo malo,

Bomba bijesni, vatra plamti.

Zdanje novo, gle, nastalo,

Narod mu sveđ ime pamti –

Auschwitz. Ta kuća smrti,

Izum đavla u čovjeku!

Cilj joj stvora ljudskog strti,

Krv i suze neka teku.

Reci netko, zašto duša

Presta biti Boga dvorac?

Zašto vraga zakon sluša,

Kad Adamu Bog je tvorac?

Kuća smrti grabi, guta,

Stotin’ tisuć’ baš života.

Svud jauci, patnja ljuta,

Očaj, groza i strahota…

Šuti kostur do kostura,

Jučer čovjek, danas ništa.

I kad zadnja kucne ura

Sanja miris svog ognjišta.

Traži radost ukradenu –

Umrla je… Zašto, zašto?

Ne zna stvor u hropca trenu

Bi li kleo ili prašto?

Ah ta vječna žudnja, nada,

Tek sretnima stvarnost biva.

Jedan ‘‘grješnik’’ iznenada

Mrakom bjegnu. Gdje se skriva?

Urla, vrišti kruti đavo,

Zarad bijega jadnog stvora.

Da zakonom bude pravo –

Deset drugih umrijet mora.

Pravednika, deset ljudi,

Platit će grijeh 'kamerada',

U bunkeru, kazna budi,

Nek pomru od žeđi, glada.

Desetorka tužna stoji,

Svaki kostur bolno jeco.

Gajowniczek Franciszek broji:

‘‘Jao moja sitna djeco…

Umrijet će vam mili tata,

Ajme što će od vas biti?

Sred kobnoga ljutog rata

Tko li će vas zaštititi?’’

Kuka Franjo… Gledaj čuda,

Zar anđeo s Neba pao?

Stvor odvažan, nije ‘‘Juda’’,

Ko janje pred vuka, stao.

‘‘Maksimilijan mi ime,

Svećenik sam, Božji čovjek.

Mjesto Franciszeka, zamijeni me,

Moje geslo – ljubav dovijek.

Pustite tog oca – muža,

Ja ću rado gladovati.

Što mi patnja tijelu duža,

Bog će veću plaću dati.’’

—

Deset gladnih sirotana

U bunkeru muke trpe.

Oca Maksimilijana

Riječi snage, dušam’ crpe.

‘‘Braćo moja ispaćena

Izdržite još dan koji,

Nebesa su otvorena

Bog nam žrtve pamti, broji.

Suzna dol je staza trnja

Putnikom je svaki stvorak.

Kob života što nam crnja,

Što kom više krušac gorak

To mu vijenac slave veći.

Krist na križu izdahnuo

No treći dan, gle, u sreći,

Iz groba je uskrsnuo.

Tješimo se, braćo, vjerom,

Ostanimo snažnog duha,

Brzo ćemo punom mjerom

Uživati rajskog kruha.

—

Iz bunkera, strašnog zdanja,

Pjevanje se glasno čulo.

Sred molitve, pokajanja,

Devet bića utihnulo,

Al’ deseto blagdan čeka;

Uoč’ Vel’ke Gospe, dana,

Uze Gospod svog čovjeka,

Oca Maksimilijana.

Lice mirom preliveno,

Jaganjčeva blaga slika.

Teškom glađu ispijeno,

Lice časnog mučenika.

Ispred kipa poljskog sveca

Sretne suze često tekle.

Gajowniczek Franciszek jeca,

Usne hvalu slatku rekle:

‘‘Sveti brate, mučeniče,

Spasitelju žića moga,

Milosrdni supatniče

Auschwitza nesretnoga.

Slobodu mi ti pribavi

Zarad mojih sirotana.

Nek se vijekom ime slavi,

Oca Maksimilijana.

Ljudskom rodu, molimo te,

Nek budućnost mir upiše.

Krvožeđa i strahote

Nek ne bude nikad više.’’

—

Blažen onaj koj' ne štedi

Dati život za čovjeka,

Kome bližnji više vrijedi

Od godina kratkog vijeka.

 

Marija Dubravac, Brisbane