Danas se posvuda može naći otvoreno izražene raznovrsne oblike poganske ideologije i teologije
Misao C. G. Junga, kako je preuzima Kelsey, što se vidi u naslovu engleskog originala, nije važna samo u odnosu na homoseksualnost, nego i u odnosu na sve oblike izvanbračne seksualnosti. Iz judeo-kršćanske perspektive, seksualnost – koja je dio ljudske naravi – ne može sama po sebi biti „sakramentalna“. Ona ima udjela u sakramentalnoj stvarnosti kada je posvećena u „sakramentu braka“. Sakramentalna seksualnost kao takva je sama bit i pojam poganske religioznosti.
Thomas Moore, svećenik Anglikanske crkve u SAD-u i jungovski analitičar, jako omiljen među mladima koji traže savjet, dao je intervju poznatom časopisu „NetGuide“. Na pitanje koju bi definiciju dao „duši“, rekao je između ostalog da je William Blake „njezin najelokventniji zagovornik“. Kada su ga zamolili da kaže svoje stajalište o činjenici da je internet prepun pornografije, da postoje chatroomovi kako za sadomazokiste tako i za sodomiste, da se može naći što god se poželi, i kada su ga upitali je li to dobro ili zlo, je li to škodljivo ili ne, odgovorio je ovako: „Zar ne bismo konačno mogli prestati kategorizirati seksualnost i moralizirati na tu temu? Ne bismo li mogli upitati je li seks, bilo koja vrsta seksa, zadovoljavajući? Uživa li se u njemu od svega srca? Zaboravite što je ispravno i što je krivo, to više ne vrijedi“[xii].
Danas se posvuda može naći otvoreno izražene raznovrsne oblike poganske ideologije i teologije. Na teološkim fakultetima oni staju na mjesto teologije koja je vjerna Bibliji, koja je pravovjerna. Televizijske emisije s takvim naučavanjima su omiljene: crkve i zajednice mijenjaju svoju liturgiju da bi mogle integrirati te ideologije; knjige koje proklamiraju pogansku duhovnost su bestseleri. Kada sam počeo pisati ovaj tekst, dvije takve knjige koje su napisali jungovski analitičari bile su na popisu uspješnica u New York Timesu. Postoji čak i jedna knjiga koja se zove „Sakrament pobačaja“, a posvećena je božici Artemidi. Autorica Ginette Paris je jungovska analitičarka. U svojoj knjizi direktno povezuje moderni moral i svijet bogova iz starine: „Vrijeme je da se sjetimo Artemide, neukroćene, koja se usprkos svoje ljepote odbija udati i odlučuje pripadati isključivo samoj sebi… Ako se uvijek posvećujemo samo drugima, nekoj osobi, skupini, rođacima, kolegama i prijateljima, koliko vremena, prostora i energije onda ostaje… nama samima? … Kada Artemida stupi u naš život, ne doživljavamo se više kao dio neke skupine, nekoga para, neke obitelji; Artemida znači razvitak daleko od stapanja s drugima, za što je najekstremniji primjer veza između majke i njezine male djece. Artemida poziva na povlačenje, na autonomiju“.
U poglavlju „Izlječenje od krivnje“ autorica nastavlja: „Naša kultura treba nove rituale i zakone, da bi pobačaju vratila njegovu sakramentalnu dimenziju… Čula sam da ima žena, koje se osobno obraćaju plodu svojega tijela i objašnjavaju mu zašto je potrebno da se njihovi putovi raziđu. Druge pišu oproštajna pisma i čitaju ih svojim partnerima, prijateljima ili cijeloj obitelji. Neke stvaraju vlastiti ritual rastanka i inspiriraju se ritualima iz drugih kultura: na primjer, prikazuju nekom božanstvu lutkicu koja je simbol pobačenog fetusa… Protivnici pobačaja razumiju duhovnu dimenziju, ali je ograničavaju na ortodoksni nauk, kao da ne postoje drugi oblici duhovnosti. Što ako su moja religiozna uvjerenja poganska?“[xiii]
Ove ideje koje zvuče tako čudno nisu tako daleko od nas kao što možda vjerujemo. Time što se svjesno pozivaju na stari poganski svijet i njegovo shvaćanje morala, doprinose propasti čovjeka. Opisuju one mračne prakse kojima čovjek biva izložen kada ostane prepušten samom sebi.
Koji duh?
Oni koji čitaju Bibliju znaju dobro da postoje drugi „bogovi“ i druge duhovnosti. U Starom zavjetu čitamo kako je često Izrael podlegao u borbi protiv zavodničke snage tih drugih duhovnosti, koje postoje već tisućljećima. Za ljude koji ne žele živjeti u osjećajno osiromašenom, sekularnom svijetu, svaki oblik duhovnosti u početku izgleda kao nešto dobro, jer im nudi smisao i jer ih štiti od straha da im se život odvija kao da su strojevi. Odlučujuće pitanje nije „Postoji li duh?“, nego „Koji duh?“
U dodirnoj točki između čovjeka i Boga, između čovjeka i Božjeg objavljenog prava, između vremena i vječnosti, za pojedinca se stalno postavlja neprirodno pitanje moralno-etičkog odlučivanja. U svakom trenutku našeg postojanja, pitanje „koji duh?“ s intenzitetom laserske zrake cilja na nevidljivu jezgru našega postojanja. Samo ako cijeloga života uvijek iznova dajemo odgovor na to pitanje u svom razmišljanju, govorenju, djelovanju i radu, otkrivamo tko smo zapravo; i samo u tom smislu smo sustvoritelji s Bogom.
Biblija kaže da duhovna dimenzija stvarnosti u konačnici nema nikakve veze s takozvanom „magijom“, s promijenjenim stanjima svijesti, s vitalnim razvojem vlastitoga Ja, s boginjama, arhetipovima ili instinktima koje se deificira. Biblija naprotiv kaže da je najuzvišenije načelo svega što postoji Božje biće i da ono blista u svom objavljenom pravu, u svom zakonu o dobru i zlu.
Duhovnost koja se u prošlosti razvila pod gnostičkim utjecajem i koja se u današnje vrijeme opet budi karakterizira se time, da odbija vjeru u primat moralno-etičke dimenzije kako je tumači judeo-kršćanska tradicija. Ako se ta moralna dimenzija odbaci, relativizira ili prenese na nekakvu kozmičku razinu, tada intenzivna duhovnost gnosticizma brzo prelazi u jednoznačno amoralni materijalizam. Pritom klanjanje brojnim „bogovima“ nestaje u beskrajnom traženju užitka – i to bez obzira na cijenu.
Apostol Pavao u Rimu se obratio svima, koji su ga htjeli slušati. Pozvao ih je da odbace „klanjanje“ seksualnosti u liku brojnih bogova, i da umjesto toga slijede jednog svetog Boga Izraelova. Ti „bogovi“ su tek multikulturalne varijante uvijek istoga Baala, Astarte i Moloha. Protiv klanjanja tim bogovima borili su se još izraelski proroci i pritom su jasno pokazali povezanost između idolopoklonstva i neukroćene seksualnosti.
U Starom zavjetu (Levitski zakonik 18,22 i 20,13), homoseksualni odnosi nazivaju se „toevah“: grozota, odvratno djelo. Hebrejska riječ „toevah“ najčešće se koristi (osim u kontekstu raznoraznih seksualnih prijestupa) da bi se osudila ritualna prostitucija, magija, predviđanje budućnosti i idolatrija, a osim toga i tamo gdje je riječ o kršenju nekih posebnih židovskih propisa, kao što je nepoštivanje Šabata.
U Novom zavjetu u poslanici Rimljanima 1,22-27, Pavao donosi tu istu nepopularnu poruku i isto tako dovodi u vezu idolatriju i neukroćenu seksualnost:
„Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova. Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen. Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.“
Današnje promjene u shvaćanju homoseksualnosti zaogrnute su odjećom znanstvenog napretka – iako znanost ta nova shvaćanja više poriče nego podržava. Činjenica je da je došlo do temeljitog mijenjanja javnih predodžbi o moralu, što je povezano s rasprostranjenim odbacivanjem judeo-kršćanske etike, na kojoj još uvijek počiva naša zapadna civilizacija. Ono što se slavi kao „napredak“ zapravo je povratak starim poganskim praksama, što podržava oživljavanje gnostičkog moralnog relativizma.
Za pojedinca koji ima homoseksualne sklonosti, za svakoga od nas u našim duševnim ranama i za našu kulturu u cjelini, izbor je jednako jasan kao što je bio za židovski narod okružen poganskim svijetom pred nekoliko tisuća godina:
„Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek, da bi mirno mogao boraviti na zemlji za koju se Jahve zakle ocima tvojim Abrahamu, Izaku i Jakovu da će im je dati“.
(Svršetak)
