Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Postajemo li nemoćni zarobljenici rastuće političke patologije?

Dan kada su veleopsjenar i veleizdajica obećali uspješnu Hrvatsku

 
 
Prastara izreka kaže da je politika jako srodna najstarijemu zanatu na svijetu. Zanatu koji ljudi nazivaju kojekako, a mi ćemo ga za potrebe ovoga članka nazvati prostitucijom, izrazom kojim se služe ozbiljni proučavatelji te pojave. Izreka se stvaraju zato da se preko njih prenesu određene poruke. Uzimajući u obzir narav prostitucije, poruka izreke da je politika jako slična prostituciji jest ta da svatko tko se bavi politikom, ako nije moralno izgrađen ili barem koliko-toliko dosljedan, prije ili poslije dođe u situaciju da zapliva uz mutnu obalu nepoštenja i nečasti ili da se opasno primakne granici iza koje caruje svakovrsna pokvarenost (korumpiranost), ili pak da se svom težinom nasloni na tanak i krhak plot koji djelovanje u skladu sa zakonom dijeli od upadanja u kriminal.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2015/08/ratko_1.jpg
VELEOPSJENAR – Ratko Čačić
 
Kao i drugdje, tako i ovdje valja dobro paziti na to da se ne uhvatimo u zamku pojednostavljivanja jer stvari, pa ni politika, nikada nisu ni posve crne ni sasvim bijele. Nijanse su te koje presuđuju u korist jednoga ili drugog pola. Naime, ako se politika vodi na zdravim načelima i s pleminitom svrhom u korist ljudî i njihova boljitka, dakle radi ostvarivanja i umnoživanja zajedničkoga dobra, tada nitko normalan i ozbiljan niti može niti smije tvrditi da je ona isto što i prostitucija. To je onda častan i hvalevrijedan posao. No, neugodna je i tužna činjenica to da se brojni političari na razne načine moralno prostituiraju toliko da zbog njihova ponašanja i djelovanja politika tzv. običnim ljudima često biva krajnje odbojnom, odnosno da im se gadi koliko i prostitucija. Tako je to od pamtivijeka i svugdje na kugli zemmaljskoj, koja se sve više »sužava« na tzv. svjetsko selo. Što vrijedi za svijet to vrijedi i za Hrvatsku.
 
A današnji svijet sve je drugo samo ne idealan, pa je i suvremena politika daleko od toga da bi se bez ostatka mogla opisati kao častan i hvalevrijedan poslao kojemu je svrha ostvarivanje i umnoživanje zajedničkoga dobra. Na sreću, postoje mnogobrojni i ohrabrujući primjeri takve prakse koji ulijevaju nadu u to da se svijet ipak ne će tako skoro pretvoriti u divovski vučji brlog, ali često nije tako. Kako vrijeme odmiče, politika, na žalost, sve manje biva posao poštena i odgovorna služenja interesima najšire zajednice koja se naziva država, a sve više postaje pukim sredstvom kojim političari i političke stranke ili zadovoljavaju svoje osobne i stranačke interese ili pak, bilo dragovoljno bilo pod prisilom, pogoduju utjecajnim skupinama ili moćnim organizacijama, kakve su npr. multinacionalne kompanije, da lakše dosegnu svoje partikulatne ciljeve, i to najčešće na golemu štetu milijunâ ljudî diljem svijeta. Čini se da je Bog Hrvatima (u sadašnjoj SDP-ovskoj eri to su »građanke i građani Hrvatske«) dao tu »moć« da od svijeta puno lakše, radije i više poberu ono što je loše, nego ono što je dobro. Pa su tako »moćni« Hrvati pokupili i brojne manje ili više nepoželjne aspekte svjetske politike koji su u Hrvatskoj, zbog katastrofalna komunističkog naslijeđa, naišli na više nego plodno tlo te nabujali do zastrašujućih razmjera i poprimili najnevjerojatnije oblike.
 
Imamo »Uspješnu Hrvatsku«
 
Da nije tako, teško bi bilo moguće da nam se dogodi 18. kolovoza 2015. Taj dan trebao bi ući u kolektivno pamćenje »građankî i građanâ Hrvatske« jer je ako ne povijesni onda barem međašnji. Naime, toga su dana Radimir Čačić, općepoznati, dugotrajni i okorjeli veleopsjenar hrvatske politike, i Ivo Josipović, bivši predsjednik Republike, koji je za svojega mandata od 2010. do 2015. Hrvatskoj nanio toliko političke i moralne štete da ga je zbog toga Hrvatsko etičko sudište osudilo za zločin veleizdaje (a on tu osudu nije opovrgnuo ni jednim čvrstim protudokazom, nego je po komunističkom običaju difamirao članove Sudišta), potpisali sporazum o zajedničkom izlasku njihovih stranaka (inače minornih i nebitnih toliko da im nije potrebno spomenuti naziv) na izbore za Hrvatski sabor. Kao da su nam se veleopsjenar Čačić i veleizdajica Josipović htjeli narugati, pa su svoju koaliciju nazvali »Uspješna Hrvatska«, ali su pritom »zaboravili« spomenuti će biti uspješna jedino njima dvojici ako kojim slučajem uđu u Sabor ili Vladu.
http://direktno.hr/get_img?ImageWidth=678&ImageHeight=960&ImageId=4464
VELEIZDAJNIK – Ivo Josipović
 
Da stvar bude grotesknija, govorka se da bi toj koaliciji moglo pristupiti još dvoje političkih opsjenara nemilosrdno najurenih iz HDZ-a odnosno SDP-a – Jadranka Kosor i Slavko Linić. A da bi društvo začudna naziva »Uspješna Hrvatska« bilo potpuno, ne bi bi bilo zgorega da im se pridruže i dični politički »luftbremzeri« Dragutin Lesar i Mirela Holy te svakako Josipovićevi »kolege« po veleizdaji Stjepan Mesić, Milorad Pupovac i Vesna Teršelič. Uopće nije nemoguće da bude tako. Ako se to doista dogodi, bit će to znak da je društvena i moralna perverzija u Hrvatskoj dosegnula zloćudni vrhunac i da politička prostitucija slavi blistavu pobjedu. Naime, kada se notorni prodavači političke magle i veleizdajice udružuju u savez te obećavaju da će preporoditi državu koju su godinama upropaštavali gdje god i kad god su stigli ili ju nisu mogli ni smisliti, tada se toj državi, najblaže rečeno, ne piše dobro, a tzv. običnim ljudima staje pamet. Takvo koaliranje toliko je izopačeno i nakazno kao kada neki piroman podmetne požar i onda se među prvima pojavi na požarištu izigravajući gasitelja. Ili pak kao kada bi preživjeli nacisti nakon II. svjetskog rata bili osnovali kolaciju i obećali da će obnoviti Njemačku nakon što su učinili sve da ju strovale u najdublji ponor u njezinoj povijesti. Čini se da, za razliku od Čačića i Josipovića, ni jedan Nijemac nije bio toliko izopačen i politički prostituiran da bi se usudio učiniti takvo što.
 
Stranački otpadnici proglasili se alternativom SDP-u i HDZ-u
 
Otkako postoji samostalna hrvatska država u njoj ni jednoga trenutka nije nedostajalo političke patologije ove ili one vrste. Čak bi se moglo reći da je Hrvatska bila »bogata« njome. No, od 18. kolovoza 2015. postoji realna opasnost da politička patologija, ako ne prepoznamo njezin sve veći obujam i brzinu širenja te joj se odlučno ne suprotstavimo, u budućnosti preraste u prevladavajući a možda i jedini oblik političke prakse u Hrvatskoj. Naime, Čačić i Josipović, politički veleopsjenar do srži i etički osuđen veleizdajica, svoj politički savez nazivaju ni manje ni više nego alternativom dvjema vodećim strankama. Ako to, s obzirom na političke prilike u Hrvatskoj, nije najgori i najzloćudniji oblik političke patologije, onda ne znamo što jest. Pogledajmo dakle imaju li ta dvojica političkih spletkara par excellence ponuditi išta vrijedno stotinama tisuća hrvatskih birača koji priželjkuju istinsku alternativu potpuno istrošenu i promašenu SDP-ovu (a u dobroj mjeri i HDZ-ovu) načinu vođenja države?
 
Radimir Čačić (Amerikanci bi dodali: za prijatelje Ratko) savez »Uspješna Hrvatska« naziva klubom onih koji ne pripadaju dvama vodećim blokovima. No, prema sastavu saveza, kao i možebitnim budućim »akvizicijama«, moglo bi se ustvrditi da je riječ gotovo isključivo o ljudima koji su svu svoju dosadašnju političku karijeru bili vezali upravo za spomenute blokove, a znatan broj njih svoje veze sa SDP-om ili HDZ-om nije raskinuo dragovoljno, nego zato što su izbačeni iz njih. A to baš i nisu jako vjerodostojne pozicije na kojima bi netko sâm sebe mogao proglasiti političkom alternativom. Teško je naći nekoga među nominiranim saveznicima tko se sa spomenutim strankama razišao zbog razlikâ u političkim uvjerenjima ili zbog temeljnih programskih neslaganja, nego je gotovo u pravilu riječ o žrtvama unutarstranačkih sukoba i čistki te osobnih razmirica u kojima su ostali kraćih rukava. Dakle, »naš Ratko« po običaju zamagljuje pojmove da bi birače doveo u zabludu, jer nije riječ o istinskoj nego o takozvanoj, točnije rečeno lažnoj alternativi. Naime, ljudi što ih okuplja u savez jesu tipični politički jalovci koji nikada do sada ničim nisu dokazali da bi mogli biti nositelji stvarne alternative postojećoj neučinkovitoj i destruktivnoj političkoj matrici niti su igdje predočili ikakve nove zamisli ili ponudili konstruktivna rješenja kojima bi javnost uvjerili u to da bi mogli biti uspješni kreatori stvarnih političkih promjena.
 
Ekonomski strateg »Uspješne Hrvatske«
 
Da bi ironija bila veća, »naš Ratko« sebe vidi kao »ekonomskoga stratega« budućega saveza, iako bi se bez imalo pretjerivanja za nj moglo reći da je najistaknutiji primjer političkoga šarlatanstva u suvremenoj hrvatskoj povijesti. On je političar koji se posljednjih godina neumorno predstavlja kao »praktičar«, netko tko potječe iz »privrede« pa je kao kao takav bogomdan jer »zna konkretna znanja«. No, »privreda« iz koje potječe »praktičar« Čačić zapravo je gospodarstvo započete a nikada završene tranzicije, gospodarstvo koje se umjesto k vladavini prava i odvajanju ekonomije od politike okrenulo u sasvim suprotnom smjeru. Naime, izloženost elementima »zapadnjaštva« i tržišnoga gospodarstva učinila je u hrvatskom slučaju stvari još gorima nego što su bile potkraj tzv. samoupravnog socijalizma. U Hrvatskoj se stvorila cijela kasta »privrednih« šarlatana sličnih ili jednakih Čačiću i kvazipoduzetnikâ koji se oblino služe pojmovima i krilaticama karakterističnima za tržišna društva, a istodobno su do grla ogrezli u koruptivno-nepotističkom državnom komunizmu, iz kojega se ne misle izvući tako skoro jer im je u njemu predobro.
http://www.jutarnji.hr/multimedia/dynamic/00365/BUTKOVIC_365724S1.jpg
Rade Čačić i Zoki Milanović u Bulinoj kuhinji
 
Dok su se u pravim tranzicijskim zemljama deklarativni i stvarni elementi tržišnoga gospodarstva razvijali zajedno i organski, dotle je u tranziciji odglumljenoj u Hrvatskoj sve ostalo na deklarativnoj razini, a cijeli niz nedorađenih i neprobavljenih koncepcija od njihove prve pojave prije više od dva desetljeća pa sve do danas ostao jer u inicijalnoj fazi, jer nikada nisu bile provjerene ni izbrušene u uvjetima stvarne veze između obvezâ i odgovornosti, tržišnoga uspjeha (ili neuspjeha) i poslovnih rezultata. Pravi tržišni odnosi u Hrvatskoj nisu zaživjeli jednostavno zato što je gospodorastvo stalno bilo, i još uvijek i jest, politički silovano protežiranjem i podupiranjem podobnih i poslušnih ljudi umjesto sposobnih i kompetentnih. Prvorazredan politički naivac je svatko tko misli da bi »naš Ratko«, kada bi se opet domogao vlasti, u »privredi« išta promijenio nabolje tek za jedan promil. Njemu bi bilo sjajno a drugima kako dragi Bog dadne.
 
Pravni strateg »Uspješne Hrvatske«
 
Slično »našem Ratku«, njegova bivša »pantovčačka« ekscelencija Ivo Josipović uvjeren je u to da je bogomdan za »pravnoga stratega« budućega saveza jer je po struci sveučilišni profesor prava. Nitko ne dovodi u pitanje njegove stručne kvalifikacije, ali njegove ljudske i moralne kvalifikacije i te kako su dvojbene (o političkima da se i ne govori). Naime, Josipović je čovjek za kojega se točno zna da je svojedobno nezakonito izvukao novac iz Komercijalne banke. On je doduše imao štedni račun u toj banci, ali u trenutku kada je izvlačio svoj novac banka je bila propala, pa on ni na koji zakonit način nije mogao raspolagati njime. Premda je posrijedi udruženi kriminalni pothvat, nitko iz sudbenih institucija do sada se nije usudio pokrenuti kazneni progon protiv Josipovića i drugih uključenih u taj pothvat. Sada na scenu stupu politička patologija: Josipovićev glavni politički adut za budućnost jest reforma pravosuđa. Dakle, za reformatora hrvatskoga sudstva bez imalo stida gura se čovjek za kojega svi znaju da je uvelike prekršio zakon i poslije iskoristio svoj politički položaj i utjecaj da bi izbjegao kaznenu odgovornost. Može li itko zamisliti kirurga koji bi tvrdio da je kadar unaprijediti kirurgiju iako bi bilo nadeleko poznato da mu je zbog nesposobnosti već nekoliko pacijenata umrlo pod skalpelom?
 
Doduše, Josipovićeva izjava da bi njegov angažman doveo do toga da sudski postupci u budućnosti traju najdulje dvije godine jedno je od najhrabrijih političkih obećanja izrečenih u posljednje vrijeme, ali pritom je »mudro« prešutio kako bi ispunio takvo obećanje. Isto je tako zanimljivo da veliki samoproglašeni sudbeni reformator ni jednom riječju ne spominje druge goruće probleme u pravosuđu kao što su katastrofalna nekvaliteta sudskih presuda, očiti nekažnjeni kriminal u samom pravosuđu te najveća pravna sramota zvana Ovršni zakon. Iz toga je više nego očito da je istinska reforma sudstva Josipoviću zadnja rupa na svirali. Naklapanje o takvoj reformi tek mu je jedno od sredstava da obmane birače i možebitno se dočepa udjela u vlasti.
 
Manipulatori velika stila kojima se ne smije nasjesti
 
A koliko su naš (ne)suđeni gospodarski usrećitelj Čačić i naš pravosudni reformator Josipović konkretni i precizni vidi se, na primjer, iz njihova zajedničkog obećanja da će stvoriti uvjete za to da se zaposlenost poveća za 10 posto. To zvuči primamljivo, ali za 10 posto od čega – od broja sada zaposlenih ili broja sada nezaposlenih, odnosno za oko 100 tisuća ili za oko 35 tisuća? Isto su tako »konkretni« i »precizni« kad govore o investicijama, kao i drugim stvarima za koje misle da bi se njihovim spominjanjem mogli dodvoriti biračima. Tko zna imalo politički misliti vidi da su ta moralno problematična dvojica politički manipulatori velika stila koji bi prodali i vlastitu mater samo da se opet dođu na »poziciju« jer im je očito puno milija od opozicije. Takvima se ne smije nasjesti ni pod koju cijenu.
 
Ne treba zanemariti činjenicu da i Čačić i Josipović uživaju popriličnu potporu  domaćih medija, čiji su se vlasnici, čini se, jako razoračarali u SDP-u i Milanoviću pa sada panično traže novoga političkog pokrovitelja. Ipak, valja se nadati da medijska i propagandna mašinerija nije kadra potpuno isprati mozak biračima i da ne će baš svi nasjesti na Čačićevu i Josipovićevu slatkorječivost i prijetvornost. Mediji i propaganda jesu doduše moćna sredstva političke manipilacije, ali svi ljudi ipak nisu ovce bez mozga i amebe bez pamćenja. Nastojmo biti razumni i pripazimo da nam za nekoliko mjesici politička patologija ne postane sudbina.
 

Ivan Marković

Povezani članci

Treba li 5. lipnja proglasiti Danom hrvatske zastave?

HF

Papa Franjo posrnuo u politici!

HF

Pobijedit će Mato Franković iz HDZ-a

HF

Knjiga protiv gubitnika, a na čast i slavu pobjednika

HF

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...