HrvatskaGladna birtija by HF20/10/2015 Hrvatskim mučenicama – robijašicama komunističkoga režima u Požegi Požega – grad Zlatne doline, dio ravnice, dio planine, Taj panonije zemaljski raj, Dilj gora, Papuk i psunjski kraj – Čuvaju zapis davnih vremena, rimskih junaka, slavnih plemena… Hrabrom fra Luki tu živi spom, Turčina sili tu j' bio lom. Gdje kotlina se dukatim' kiti, čovjeku svakom milo je biti I slušat pjesme pitomi glas: ''Panduri Trenka, vi naš ste kras! Čuvaj o Bože, Dolinu zlata, graničare nam, ponos Hrvata'' – Kliče hrvatsko srce, duh, polje što rađa slavonski kruh! Orljavi blizu tužno je mjesto gdje život mnogi trunuo, nesto, Gdje zide hladne prskala krv, gdje gažen bio 'nitkov i crv' Gdje cigla svaka tajnu krije na doba Tita i Partije Kad vladala je crna noć, Staljina groznog UDBe, moć. — Stočni vagoni, mršave žene, bijedne sirote umorne, snene, Usana modrih dršću ko prut. U nepoznato vodi ih put. Pogledaj u te patničke kćeri odane rodu, naciji, vjeri, Svakoj na srcu biljeg svet, crveni bijeli i plavi cvijet. Svaka je od njih priča za se, grijesima njinim razlog zna se: Hrvatsko sjeme 'ustaški rod' crvenoj zmiji otrovan plod. Kom Domovina svetost bila tom sudba crna pismo svila – Tamnice, smrt, neznani grob, Hrvat je rob i samo rob. — Stočni vagoni, patničke žene, gladne, pospane, prozirne sjene, Nepravda gnjusna reže im grud, al' ponos žari srce i ćud. Sestrica sestru sućutno takne, modra se usna u mraku makne I čuješ šapat ''Za Dom, za Dom, slava Hrvatskoj i Bogu mom.'' Mladice žene, djevojke časne, hrvatske vile, poštene krasne, Zjenom prkosi blistavi znak, djedova simbol ko sunca trak. Dvadeset ljeta robije teške, dušmanska plaća za lažne greške. Svenut će bijelih ružica lat, samice tek će miris im znat. Kuda putuje to bijedno roblje, koja l' će jama biti im groblje, Kuda ih goni pakleni vrag, hoće l' im sakrit stopu i trag? Hrpice mesa, te gole kosti, nisu l' trpjele nevolje dosti? O jao, Kriste, narodu tvom, krv domoljuba topi nam Dom. — Stigoše k cilju… Gle, Lonja stara voljom nebesa od pametara Uživala prirode mir; tu jugovraga buknuo hir. Gdje jučer mjesto ptici i srni, kuću im danas zlotvor skvrni; Rižinim će se poljem zvat, znoj, krv i suze ime mu dat. O dobri ljudi, o pravdo Boga, ima l' na svijetu jada toga Da drvce slabo, pupoljak cvijet, pogazi zlotvor bezdušan, klet? Mučenice na rijeci Lonji, rade što ne bi izmogli konji, U blatu, mulju, svija se kost, tijelo umori teret i post. Rano i kasno te nježne sjene, hrvatske djeve, bolesne žene Gonio ljutih lavova rik. One, gutajuć nutrine krik Puzale blatom mokre do grla, Lonja im zdravlje crpila, strla, Pijave, zmije, vrebale svud, rižino polje – taj izum lud. U 'Gladnoj birtiji' u mjestu muka, gdje slamala se kičma, ruka, Gdje pod teretom stenjao duh, gdje svet bijaše provin kruh, Gdje gutljaj vode – želja pusta, vapila zalud žedna usta, Gdje vražjeg bijesa plamtio žar – krojio sudbu Josip Broz – car. Što pametnome bilo suludo, postade zbilja, baš 'jugočudo' – Nesretnom roblju pomogo Bog na Križnom putu užasa tog. O Lonjskom polju još priče slove, Birtijom gladnom 'roblje' ga zove. Junačke žene narodu svom, čuvale žrtvom hrvatski Dom. O Kajo, Vlasta, Verice, Maro, crveni režim tijela vam har'o, Al' duh ostade neslomljiv, jak… Gle, bjegnu crnih oblaka mrak; Trobojnica se ponovno njiše, na stijegu 'HVALA', Hrvat vam piše. Žrtvama vašim građen je Dom, u srcu našem vječni vam spom. Marija Dubravac, Brisbane