Bez priznanja krivice i kajanja, nema oprosta ni pomirbe! Bez odustajanja od velikosrpske politike nema trajnog mira sa Srbima!
7. Laž
Srbi su žrtve Hrvata, po njegovim Biltenima.
Vrhunac licemjerstva, pokvarenosti i manipulacije povijesnim činjenicama očituje se u SNV-Biltenima Milorada Pupovca. Postavljeni su tako da su Srbi žrtve ustašoidnih Hrvata, jer oni „Teroristi nismo, a nismo ni neonacisti kao što nas neki nazivaju…“ tvrdi Pupovac, jer „ se najveći dio samostalaca u Drugom svjetskom ratu pridružio antifašističkom partizanskom pokretu“.
E sada kakve veze te prazne fraze imaju sa sadašnjosti to valjda samo Pupovac zna! Kako Srbi mogu biti žrtve kada su ONI, napali Hrvate, na teritoriju Hrvatske? Da bi pomogli svojoj braći iz Srbije i JNA, postavili su balvane i digli balvan revoluciju, protiv legalno i legitimno izabrane hrvatske vlasti. I kada je vidio da više sam ne može izigravati žrtvu, dr. Milorad Pupovac postao je „mirotvorac“. On je kao i njegov Vožd Slobodan Milošević – za mir, ali mir preko nišana. To je njihov mir! U toj svojoj novoj ulozi mirotvorca doktor znanosti Milorad Pupovac toliko se zanio da je smetnuo s uma tko je započeo rat i sa kojim ciljem, jer se iz formulacije njegovih izjava to ni ne nazire. Naprotiv licemjerno manipulira praveći od nas Hrvata zaboravne ljude, koji ne poznaju svoju bližu i daljnju povijest. Ali vara se , sjećanje na te dane PONOSA I SLAVE je još veoma živo. Izjednačavanje žrtve i Hrvatska krivica, je flagrantno manipuliranje i zavaravanje javnog mnijenja, odnosno BEZOČNA LAŽ!
Nema ni spomena zločina iz 1991.godine, nema stradanja, prognanih i ubijenih Hrvata, nema srušenih i zapaljenih Crkvi, sa ciljem da se zatre svaki trag života Hrvata u tim mjestima. Nema Načertanija, nema Stojanovićeve Do istrage naše ili vaše, nema Memoranduma SANU, nema Valerijanova memoranduma ni granice Velike Srbije na hrvatskom teritoriju na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag! Stoga treba mu osvježiti pamćenje, da podsjetim samo na dio razaranja i zločina pored:
- pokolja na Ovčari, 18. studenog 1991., 255-264 civila i hrvatskih branitelja, i
- masakra u Škabrnji,18. studenog 1991. 48-86 civila i branitelja,
- svibnja 1991, pokolj u Borovu Selu, masakrirano 12 hrvatskih policajaca
- srpnja 1991. pokolj u Kozibrodu, 10 osoba ubijeno
- srpnja 1991. pokolj u Strugi, 12 osoba ubijeno
- kolovoza 1991. pokolj u Dalju, 39 osoba je ubijeno
- kolovoza 1991. pokolj u Lovincu,
- kolovoza 1991. pokolj u Skeli kod Gline, ubijeno 10 osoba
- rujna 1991. pokolj u Graboštanima, Stublju i Majuru, 20 osoba ubijeno
- rujna 1991. pokolj u Četekovcima, Balincima i Čojlugu, ubijene 24 osobe
- rujna 1991. pokolj u Kusonjama, 20 hrvatskih vojnika je ubijeno.
- rujna 1991. pokolj u Petrinji, masakrirano 17 hrvatskih vojnika
- rujna 1991. pokolj u Tovarniku, 68 civila ubijeno i jedini svećenik koji je ubijen u velikosrpskoj agresiji, velečasni Ivan Burik
- listopada 1991. pokolj kod Gline, Od 1991. do 1995. ubijeno je u slunjskom kraju 297 osoba (bez Saborskog gdje su 52 žrtve). Od tog broja 70 je žena starije životne dobi, 1 trudnica, 1 djevojka, 3 djevojčice. Starijih muškaraca je ubijeno 99 plus jedno muško dijete (6 mjeseci).
- listopada 1991. pokolj u Širokoj Kuli kraj Gospića, 34 osobe, koji su počinili maskirani lokalni Srbi.
- listopada 1991. u Novom selu Glinskom, napravili prvi pokolj ubivši osam Hrvata. U narednim danima ubili su još 32 ljudi, među kojima je bila jedna cijela petočlana obitelj, kao i jedna djevojčica od 13 i dječak od 17 godina. Žrtve su prije pokolja mučili, vukli ih konjima po mjesnim puteljcima, brojne su ljude spalili, kao i sve hrvatske kuće.
- listopada 1991, pokolj kod Baćina , 56 osoba ubijeno
- 2. studenog 1991. pokolj u Lušcu (predgrađe Vukovara) 59 osoba.
- studeni 1991. pokolj blizu Petrinje, pokolj 16 hrvatskih civila
- studeni 1991. pokolj u Kostrićima, 16 osoba
- studenog 1991, Ovčara, pobijeno 264 osoba, ranjenika iz Vukovarske bolnice
- studenog 1991. Škabrnja, 86 osoba je stradalo
- studenog 1991. Nadin, pobijeno je 14 osoba
- studeni 1991, pokolj u selu Klanjecu kod Slunja, 20 hrvatskih civila pobijeno
- do 14. prosinca 1991. Voćin i Hum kod Slatine, 47 civila ubijeno
- 16. prosinca 1991. pokolj u Joševici kod Gline, 21 hrvatski civil (slučajno preživjela Ana Šiftar, rođ. Šimanović).
- 21. siječnja 1992. pokolj u polju i Lađevačkom Selištu, ubijeno je 10 osoba
- svibnja 1995. raketiranje Zagreba, 7 mrtvih
To je samo dio stradanja hrvatskog naroda i mjesta koje bi trebalo komemorirati! Imao bi Milorad Pupovac cijelu godinu hodati po Hrvatskoj i komemorirati žrtve koje su Srbi posijali. Samo usporediti brojke i vidi se tko je agresor, a tko je žrtva. Izjednačavanje žrtve i agresora nikako nije moguće, jer krivicu i odgovornost snosi agresor. To je osnovno polazište. Nikada Milorad Pupovac ne postavlja pitanje tko je izazvao te strašne posljedice rata?
Prema podatcima koje su vojni sudovi, županijski sudovi i županijska državna odvjetništva dostavljali Ministarstvu pravosuđa u vremenu važenja i primjene sva tri zakona o općem oprostu od 26. rujna 1992. do kraja prosinca 2005., opći oprost dobila je 21.641 osoba. Najveći broj oprosta, 13.575, odnosio se na hrvatsko Podunavlje. I onda Pupovac traži za sebe i svoje sva ljudska prava? A ta ista prava nisu dali Hrvatima, nego su nas htjeli istrijebiti da ne ostane nikakav trag hrvatskog postojanja na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag!? Na području Republike Hrvatske u tijeku Domovinskog rata potpuno je uništeno 65 župnih crkvi, pedeset i jedna ostale crkve, 88 kapelica, 66 župnih kuća i dvorana, 7 samostana, 15 groblja, 88 križeva na otvorenom, što, ako se samo to zbroji, iznosi
380 potpuno uništenih sakralnih objekata, ili “ranjenih crkava u Hrvata”. Veliki broj je i teško oštećen tako da je u Hrvatskoj srpski agresor ukupno uništio, što potpuno, što teško, što djelomično, ni manje ni više nego oko 1.500 kršćanskih sakralnih objekata, o čemu postoji kompletna arhiva sa fotografijama i opisima ovih zločina ili srbijanskog kulturocida. Znači po Pupovcu Hrvati bi trebali biti tolerantni i zaboraviti velikosrpsku agresiju, neisplaćenu odštetu, nepriznavanje logora po Srbiji i druge zločine, „ ta tko nas to bre zavadi“. I tko to traži? Jedan Milorad Pupovac koji nije zaboravio zločine iz Drugoga svjetskog rata, koji stalno stigmatizira Hrvate za Jasenovac, koji nameće krivnju Hrvatskoj u kojima ova generacija nije sudjelovala. A on je sudjelovao u agresiji na ovu Hrvatsku i traži da se to zaboravi? Doista dio srži pokvareno i licemjerno
„mirotvorstvo“. I ne samo to Milorad Pupovac kao zastupnik u Hrvatskom Saboru, u debelom je sukobu interesa, što potvrđuje naprijed navedenu činjenicu da on preko svojih srbočetničkih agitpropa, Novosti i Biltena vodi specijalni medijsko-propagandni rat protiv države Hrvatske, a član je Savjeta za nacionalne manjine i sam svojem SNV-u dodjeljuje sredstva.
8. Laž
Ali treba biti vrhunski licemjer izjaviti u povodu Vukovara:
„…Ne zato, jer i prijetnje i uvrede kakve slušamo ovih dana slušamo i inače, mnogih dana i mnogih godina. Ne možemo i ne trebamo biti zato što se našu potrebu i želju za iskazivanjem pijeteta prema žrtvama i naše poticanje pomirenja među živima pretvara u povod za fizičko sukobljavanje. Ne možemo i ne trebamo zbog toga što želimo, koliko je to moguće, sačuvati dostojanstvo kako same vukovarske i škabrnjske komemoracije tako i naše dostojanstvo“. Podsjećam da je SDSS osnovan 1997. u okupiranom Vukovaru i da su ga osnovali osuđeni ratni zločinac Goran Hadžić i neosuđeni Vojislav Stanimirović. Ma zamislite agresori bi čuvali dostojanstvo vukovarske i škabrnjske komemoracije? Agresor nije žrtva. Sam snosi odgovornost za sve žrtve, jer je započeo agresiju.
Prijetnje i uvrede redovito šalju njegovi srbočetnički agitpropovci iz NOVOSTI: Boris Dežulović, Boris Rašeta, Viktor Ivančić… Redovno gaze dostojanstvo hrvatskih branitelja, pa su i kolonu sjećanja od 150.000 ljudi u Vukovaru proglasili kao promociju ustaštva!? Milorad Pupovac priča o žrtvama kao da su ih prouzročili „svemirci“, kao da Srbi nemaju nikakve veze sa žrtvama, a oni su ih prouzročili!
Usporedbom fotografija jasna je ogromna razlika: ovi na traktorima stavili su se u službu velikosrpske agresivne politike, koja je započela rat i mislila ratovati bez žrtava!? Na traktorima nisu bili izloženi stotinama tisuća granata. Nisu bili mjesecima u podrumu. Nisu odvedeni u logore, mučeni i ubijani. Svoju imovinu ukrcali su na traktor, a ne u jednu najlon vrećicu. Da nisu započeli agresiju i napali svoje susjede i sugrađane, ne bi bilo žrtava, ni razaranja. Po tome se vidi Pupovčevo manipuliranje i povijesni revizionizam novije povijesti, jer nikako da imenuje velikosrpsku politiku Miloševića i SPC kao agresore i napadače, a rat se vodio na teritoriju Hrvatske, a ne Srbije. Ali mi se toga ne smijemo mi sjećati!? I ne samo to, postavlja se pitanje sa kojim pravom srpska manjina od 123.892 ili 3,20 %, nama Hrvatima, a ima nas 3.547.614 ili 91,63 % , nameće svoj nakaradni vrijednosni sustav, svoju velikosrpsku mitomaniju i svoju jugoslavensko-komunističku ideologiju, kada je Hrvatski Sabor još 8. listopada 1991. donio odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza sa bivšom SFR Jugoslavijom?
9. Laž
„Ako je išta Hrvatskoj od Srba dano-dan je antifašizam“, bubne Milorad Pupovac i ostane živ.
Smiješno, netočno! Srbi bi od Hrvata trebali učiti što je antifašizam, jer su se Istarski Hrvati prvi u Europi pobunili protiv fašizma! Seljaci na Proštini u Istri prvi su u svijetu podigli antifašističku pobuna u povijesti! Pobuna je počela početkom veljače 1921., a ugušena 5. travnja 1921. godine. Ništa Srbi nama Hrvatima nisu dali osim ZLA! Od Odese 1918. godine do danas.
10. Laž
“Mi nismo nasilni ljudi”! “Moj ideal, moj cilj, moj san je da ljudi u Vukovaru, bili Srbi ili Hrvati, budu zajedno taj dan i možda ja to neću dočekati, ali neću prestati činiti da do toga dođe”, poručio je Milorad Pupovac.
Nisu nasilni, neka samo pogledaju naslovnice NOVOSTI! Ne znam kako mogu uopće to očekivati, kada ne žele čak ni nakon 32 godine otkriti gdje su masovne grobnice. Još je uvijek nepoznata sudbina 1.409 osoba te mjesto ukopa posmrtnih ostataka 394 smrtno stradale osobe, što ukupno čini 1.803 neriješenih slučajeva iz Domovinskog rata a među njima i 10-ero djece. Posebna priča su koncentracijski logori na teritoriju Srbije, koje usput rečeno Srbija ne priznaje i sudbina zarobljenih civila i vojnika, koja je bila doista stravična. Mnoge su masakrirali srpski četnici i paravojska, svakodnevno prebijali, mučili, iživljavali se i na kraju su mnogi podlegli ozljedama nakon mučenja. Do sada su na području Vukovara pronađene 52 masovne grobnice a ekshumirani su ostaci preko 2.000 žrtava, od kojih je 1.688 identificirano. Najmlađa žrtva silovanja u logoru Stajićevo je imala 6 godina, a najstarija je bila baka od 80 godina. Iz gradskog muzeja Vukovar odneseno je 29.758 predmeta. Velik broj njih je uništen.
13 policajaca koji su se borili na području Vukovara još uvijek su na popisu nestalih osoba i ne zna se što je s njima. Za logore na teritoriju Srbije zasad još nitko nije odgovarao, Srbija ih službeno ni ne
priznaje. To bi sve Milorad Pupovac izjednačio sa po procjeni 50-ak ubijenih Srba u Vukovaru u ljeto 1991. godine, a da nije uopće uzeo u obzir da su Srbi iz Borova sela 2. svibnja 1991. godine iz zasjede ubili i izmasakrirali 12 hrvatskih policajaca. Na Ovčari je ubijeno 200 ljudi iz vukovarske bolnice – pacijenata, ranjenika,
bolničkog osoblja, branitelja grada, novinara i drugih civila. Ubijeni su bili u dobi od 16 do 76 godina. Najmlađa žrtva Igor Kačić rođen je 1975. u Vukovaru. Na Ovčari su ubijene i dvije žene. Ružica Mrkobašić imala je 32 godine i bila je u šestom mjesecu trudnoće. Prema svjedočenju na suđenju u Srbiji Ružicu su ispred hangara tukli poput ostalih zarobljenika. Ona je krvnike molila i za svoj život i za život nerođenog djeteta. Međutim, krvnici nisu imali milosti, ni prema njoj ni prema nerođenom djetetu već je ubijena vrlo okrutno hicem u trbuh.
Opetovano treba ponavljati da je velikosrpska ideologija uzrok svih zala na prostoru bivše Jugoslavije, koje je Srbija počinila nad hrvatskim narodom počevši od formiranja Države SHS, pa 6-siječanjske diktature kralja Aleksandra i terora koji je vršen nad hrvatskim narodom Bez priznavanja krivice i suočavanja Srbije sa tom krivicom, nema pomirbe! Nema! Po Miloradu Pupovcu i ne samo njemu nego i europskim političarima, koji srpska zla nisu osjetili, agresora Srbiju i Srbe u Hrvatskoj, Hrvati trebaju zaboraviti, TETOŠITI i NAGRADITI za agresiju!?
Pa prošlo je 32 godine, vrijeme je za pomirbu i mir!? Ne može, nikako ne može, zato što ova generacija koja je stvarala Hrvatsku ne snosi ni krivnju, ni odgovornost za događaje iz Drugoga svjetskog rata, a Milorad Pupovac itekako snosi odgovornost kao suvremenik i sudionik u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku!
Bez priznanja krivice i kajanja, nema oprosta ni pomirbe! Bez odustajanja od velikosrpske politike nema trajnog mira sa Srbima!
(Svršetak)
