Bogati Sjever i kršćanstvo

Budućnost Katoličke Crkve je u Trećem svijetu i u – SAD-u!

John L. Allen mlađi počastio nas je jednostavnim stilom pisanim djelom koje sustavno i pregledno iznosi izazove s kojima se Crkva susreće osvijetlivši pojave i tendencije sa svih strana trudeći se pritom biti neutralan i objektivan. Radi se o uglednom novinaru i ekleziologu rođenom 1965. godine u SAD-u, Kanzas, gdje diplomira filozofiju. Srednju školu pohađao je kod kapucina,a kasnije se posvećuje proučavanju religije.

Allenova knjiga Buduća crkva, u izdanju Verbuma, trebala bi biti makar prelistana od svakoga aktivnoga katolika, posebice svećenika jer su problemi, moralne dvojbe i političke igre toliko složeni da zahtijevaju razmatranje u stručnim timovima. Poglavlja o svjetskom katoličanstvu, sekularizmu i katoličkom identitetu, islamu, novoj demografiji, laicizmu, biotehnološkoj revoluciji, globalizaciji, ekologiji, multipolarizmu, pentekostalizmu vrlo su detaljno obrađena uz obilnu literaturu. Očito je da mi koji živimo u staroj Europi ili oni koji žive u SAD-u imamo posve krivu predodžbu o budućnosti katoličanstva i problemima koji ga tište. Naime demografija je ta koja za razliku na stanje prije 100 godina čini katoličanstvo ne više europskim već pokretom trećega svijeta koje autor naziva globalnim jugom.

Treći svijet ima vrlo konzervativne nazore, sklon je Bibliju tumačiti doslovno i vrlo je gorljiv u svojoj vjeri, što ga i čini sličnim pentekostalcima, protestantskoj sljedbi koja nalikuje našim evangelističkim pokretima poput katekumena, Efate isl. Pentekostalci se osobito šire u Africi i Latinskoj Americi (Brazil, Čile, Gvatemala) zahvaljujući iskrenoj vjeri, radu i molitvom punoj glazbe u manjim skupinama što odgovara mladima ali i ženskoj emotivnosti, strogom moralnošću, ali imeđusobnoj solidarnosti, poduzetnosti, fleksibilnosti, laicizmu, pomoći starima i bolesnima i izdašnoj financijskoj pomoći iz SAD-a. Danas je najkatoličkija zemlja Brazil sa 140 milijuna registriranih vjernika, zatim slijede Meksiko, SAD, Filipini. U budućnosti će porasti broj katolika iz Konga, Ugande, Nigerije…

Treći svijet stavlja naglasak na egzorcizam, čarobnjaštvo, otpor prema MMF-u i zapadnoj vojnoj i trgovinskoj premoći a ne na ono što bih ja očekivao, tj. borbu protiv rata, gladi, siromaštva, AIDS-a. Naši se europski teolozi opet zabavljaju pitanjem za ili protiv homoseksualaca, žena svećenika, liberalizacije Crkve, ekumenizma, potrošačkog društva…, pitanjima koja globalni jug ne zanimaju. Biotehnološka revolucija postavlja provokativna pitanja koja zahtijevaju izvanredno poznavanje prirodnih znanosti i na koja moramo odgovoriti odmah a ne za 100 godina; ta pitanja su umjetna oplodnja, kloniranje, himere ili biopolimeri nastali križanjem više organizama ili nesrodnih organizama, GMO hrana…

Kako će globalni sjever postajati sve staračkiji tako će i pitanje njege starijih i eutanazije postajati goruće. Vitalnost starijih ljudi može dati jak doprinos katoličkoj akciji. Globalizacija izaziva i kontraefekt u nastojanju da se očuva vlastiti identitet ali i ojača otpor multinacionalnim korporacijama koje globalni jug doživljava kao izrabljivače. Ekološka pitanja ostavljaju prostor za skromnije i uzdržanje ponašanje ljudi prema prirodi, stvorenjima i resursima ali i otvaraju neugodno pitanje borbe za vodu kao najdragocjenije sirovine za život. Odnos prema islamu nije tako dramatičan kao kod Huntingtona, Bliski istok je područje na kojem kršćani nestaju, dok je Nigerija područje ravnoteže i suradnje.

Ističe se da katoličanstvo islam imaju puno svjetonazorskih dodirnih točaka u odnosu na sekularno društvo, te da i Turska i arapske zemlje pokazuju tendencije prestanka demografskoga rasta. Zapanjujuća je strukturno hijerarhijska sličnost katoličanstva i šijitske verzije islama, dok nedostatak zajedničke hijerarhije u sunitskom islamu stvara prostor vjernicima (slično kao i reformaciji protestantskoj u XVI. st.) za samovoljna i parcijalna tumačenja Kurana. Što se tiče asimetričnoga svijeta u kojem ne će kao u zadnjih 100 godina glavnu riječ voditi europske države i SAD to je zanimljiv izazov za katoličanstvo, jer u Indiji i Kini kršćani su izrazita manjina, iako su i to veliki brojevi ravni populaciji Njemačke.

U Europi nastaje značajna muslimanska manjina, dok će SAD biti u budućnosti sve više katolički. Ipak će teško biti uskladiti zahtjeve katolika trećeg svijeta s američkim ekonomskim i vojno političkim interesima, što bi se moralo odraziti i na odnose Vatikana i SAD-a. Pravoslavni bi trebali oko 2050. činiti 3 posto svjetskog stanovništva što nije značajno u odnosu na broj, ali jest u odnosu na strateški položaj Rusije i Balkana. Od njih nas ne djele dogmatske razlike, već se radilo o primatu pape kao vanjskom uzroku raskola koji je zapravo politički motiviran; naime bizantski car je imao prvenstvo čak i nad carigradskim patrijarhom.

U današnjoj Crkvi sve veću ulogu igraju laici, posebno žene, te postoje nadahnute molitvene skupine kao kod pentekostalaca. U doktrinarnim pitanjima i hijerarhiji ostaje neupitna uloga svećenika, ali se inicijativa i kreacija očekuje sve više od vjernika, tj. puka. Na žalost nije dovoljno pozornosti posvećeno pitanju borbe protiv liberalne idolatrije koja sve više svojim moralnim relativizmom pospješuje poroke kod mladih, drogu, masovnu tendenciju razvoda, nasilje, prometne nesreće, gubitak autoriteta, otuđenje, egoizam, materijalizam, kockanje, društveno neprihvatljivo ponašanje… Ukratko autor naslućuje izlazak Crkve iz kornjačinog oklopa i novu dinamičnost, iz čahure očekuje leptira.

Teo Trostmann