Hrvatski Fokus
Hrvatska

Velike zasluge Stanislava Janovića za međunarodno priznanje Republike Hrvatske

Domoljubno djelo Virovke Amalije Ljubice Matiša, ud. Janović

 
 
Uz međunarodno priznanje Republike Hrvatske od strane Savezne Republike Njemačke (15. siječnja 1992.)
Pripremajući tekst o drugom izdanju knjige: Jasenovački logori – istraživanja, grupe autora: Vladimir Horvat, Igor Vukić, Stipo Pilić i Blanka Matković (Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Zagreb, 2015.) koristio sam, među inima, i knjigu dr. Stanislava Janovića: Tito na Golom otoku – Uspomene na robiju i emigraciju i razmatranja o Hrvatskoj i Zapadu (Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2013.). Već na početku ove sjajne, ne samo memoarske knjige, susreo sam se s djelom moje Virovke Amalije (Ljubice) ud. Janović. Od ranije znao sam za njezino hrvatsko domoljublje i djelovanje na našoj hrvatskoj stvari u Njemačkoj. Pročitavši knjigu ostao sam duboko zamišljen i ponosan na njezino djelo. Dakako i supruga Stanislava. No, ovdje je riječ prije svega o Amaliji – Ljubici iz pera njenog supruga i drugih koji su je poznavali. Neka nas ovaj mali prilog podsjeti na njenu ulogu, kao i mnogih Hrvata u Njemačkoj, na njihov doprinos u međunarodnom priznanju Republike Hrvatske. Kao što znamo Njemačka je najavila priznanje Republike Hrvatske 18. prosinca 1991. koje je stupilo na snagu 15. siječnja 1992. godine. Na početku ovoga kratkoga priloga valja kazati nekoliko riječi o tome tko je Stanislav Janović.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/01/201305041638560_titona.jpghttp://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/01/Stanislav_Janovic.jpg
Stanislav Janović rođen je 1931. u Bogdašiću, općina Tivat, Boka kotorska. Po profesiji je liječnik. Veći dio života proveo je kao politički emigrant, poglavito u Njemačkoj. Sedamdesetih godina sudjeluje u akcijama Matice hrvatske podržavajući reformski kurs hrvatskih komunista na čelu sa Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom. U Njemačkoj osniva Društvo prijatelja Matice hrvatske. Brani doktorsku radnju iz medicine, a 1973. osniva specijalističku ordinaciju za ortopediju. Početkom devedesetih godina bio je organizator prohrvatskih manifestacija u Njemačkoj, a zastupnik u Hrvatskom saboru u mandatu je 1995.-1999. Kao zagrebački student medicine sudjelovao je pedesetih godina u osnivanju i radu ilegalnog studentskog kružoka Hrvatski pokret otpora. Zajedno s kolegama Jakšom Kušanom, Ivom Kujundžićem, Zorkom Bolfek, Branimirom Donatom (građanskog imena Tvrtko Zane) i još nekima povjerovao je da je politički otpor represivnom jugoslavenskom režimu moguć. Naivne zagrebačke studente ohrabrila su revolucionarna zbivanja u Poljskoj i Mađarskoj. Prošli su onako kako su u to vrijeme prolazili svi buntovnici u zemljama Istočnog Zimskog Carstva: otkriveni su, pohapšeni i poslani na robiju (Kušan je uspio pobjeći). Janović je dobio četiri godine. Odslužio ih je od 1957. do 1961. u Staroj Gradiški i na Golom otoku, zloglasnim tamnicama za političke kažnjenike. Osobito okrutan bio je logorski sustav Goli otok, ne samo zbog fizičkog mučenja, nego, još više, zbog izopačenog programa  preodgoja nesretnih utamničenika, što su ga pod kontrolom uprave logora provodili sami logoraši. Mučenje duša ljudi bilo je tako strašno da je jedan od zatvorenika, koji je bio zatočenik i ustaškog logora Jasenovac, poznati liječnik dr. Nikola Nikolić, rekao: Jasenovac je bio podnošljiviji od Gologa. Da se ne zna kad je Orwell napisao 1984., moglo bi se pomisliti da ga je inspirirao Titov Goli otok! O toj biografskoj činjenici, koja mu je odredila cijeli život, Janović piše u ovoj svojoj memoarskoj knjizi, Tito na Golom otoku. Ona jest središnja, ali ne i jedina tema… Tako o autoru piše uredništvo knjige.
  
Janović je knjigu podijelio u četiri poglavlja: I. Boka kotorska u Drugom svjetskom ratu, II. Kako sam postao politički oporbenjak; III. Robija, IV. O karakteru Zapada, s pripadajućim digresijama. Ja ću iz knjige iznijeti stavove Stanislava Janovića o svojoj supruzi, njenoj i njihovoj zajedničkoj borbi za našu Domovinu u Njemačkoj.
 
Odlazak u Njemačku
 
Prije odlaska u Njemačku 1965. sklopio sam brak s Amalijom (Ljubicom) Matišom iz Virja u Podravini, koja je studirala pravo, ali je zbog odlaska u Njemačku prekinula studij. Njeni su roditelji bili dobrostojeća trgovačka obitelj i u jugoslavenskom su režimu, per se, bili označeni kao klasni neprijatelji. Oduzet im je veliki dio imanja, a po dobrom revolucionarnom običaju bili su izloženi šikaniranju. Moju suprugu ucjenjivala je komunistička politička policija, Udba, i prijetila joj da će me, ako ne bude htjela s njima surađivati, ponovno poslati u zatvor. Zbog toga smo napustili zemlju i otišli u Njemačku.. (str.19.)
 
Nismo željeli napustiti Domovinu, ali…
 
Osobno nisam imao nikakvu želju niti namjeru napustiti domovinu. Sigurno je da sam volio putovati i upoznati svijet, eventualno neko vrijeme provesti na nekoj liječničkoj specijalizaciji, ali to bi bilo sve.  U proljeće 1965. oženio sam se Amajlijom Ljubicom Matišom, porijeklom iz podravskog sela Virja. Tada je radila u jednom malom izvoznom poduzeću u Zagrebu, koje je najviše poslovalo s Bečom, ali i s ostalim firmama na njemačkom govornom području. Da se moja kasnija supruga tamo uopće mogla zaposliti, mogla je zahvaliti činjenici što je ona jedina u radnom kolektivu mogla komunicirati s poslovnim partnerima, osobito kad se trebalo telefonirati. Direktor poduzeća bio je partijski pouzdana osoba. Kao eksportno poduzeće stajali su pod posebnom kontrolom tajne policije (Udbe). O svakom kontaktu i razgovoru sa strancima, a koje je smio voditi samo onaj koji je za to bio zadužen (a moja buduća supruga bila je samo tumač), direktor je morao podnijeti pismeni izvještaj Udbi. U tom politički kriminalnom milljeu događale su se stvari koje su bile karikatura poslovanja. Tako sam saznao o jednom slučaju iz te sredine u kojoj je i zapadni partner, mislim iz Beča, na recipročan način, pokušao politizirati poslovanje. On je dao na znanje da će, ako mu se ne omogući zaključivanje poslova koje je nudio, on jugopoliciji optužiti partnere u Zagrebu da su govorili protiv režima, i tako ih ucjenjivao.
 
Nakon vjenčanja htjeli smo napraviti malo putovanje, ali moja supruga je dobila samo tri dana dopusta, jer je, eto, u poduzeću bila potrebna. Kako nije htjela izgubiti posao, vratila se nakon tri dana u svoj ured. Kad je tamo došla, dočekao ju je direktor i rekao da joj mora nažalost saopčiti da više ne može raditi u tom eksportnom poduzeću, jer se udala za jednog, koji je bio politički osuđenik i time nepouzdana osoba. Pretpostavljam da ono samo tri dana dopusta za vjenčanje nije bila namjerna zloba, nego su oni mislili vjerojatno da je u poslu kao i do tada potrebna, ali su u vrijeme ta tri dana dobili nalog, najvjerojatnije direktno od Udbe, da mora biti otpuštena.
 
Međutim, to nije bilo sve, došle su i teže stvari. Roditelji moje supruge imali su lijepu kuću s vrtom na Ksaverskoj cesti u Zagrebu, između Zvijezde i Ksavera (tada se zvala po poznatom prijatelju Hrvata, Ulica Moše Pijade. Gornji kat su iznajmljivali, najprije jednom profesori iz Indije, a nakon njegova odlaska, nekom činovniku iz njemačkog konzulata u Zagrebu. I tu je stvar počela. Jednoga dana su došli po moju suprugu drugovi iz službe automobilom i odveli je u Đorđićevu ulicu, gdje su je ispitivali. Tražili su od nje da kao svjesna građanka, koja treba biti odana socijalističkoj Jugoslaviji, radi za njih. Naime, da špijunira onu njemačku obitelj koja kod njih stanuje, što joj neće biti teško jer dobro govori njemački. Ona je to energično odbila, što joj ja, poznavajući njenu narav, vjerujem. Oni su nakon nekog vremena ponovno došli po nju i ovoga puta svoja uvjeravanja potkrijepili jačim argumentima. Rekli su joj da oni znaju da se, nema tome dugo, sretno udala i ako ne bude htjela s njima surađivati, oni će joj supruga strpati u zatvor, koji je već bio politički osuđenik i kao takav već označen kao neprijatelj. Odgovorila im je da oni to ne mogu, jer za to nemaju nikava razloga i povoda, niti me imaju za što optužiti i suditi. Obrazložili su joj da oni imaju zakonom predviđenu mogućnost, i bez suđenja me poslati u određeno mjesto boravka. O tomu donosi odluku, mislim, prekršajni sudac, a predviđena je za osobe koje su društveno opasne, i to najprije na dvije godine, a onda se može i produžiti. To je onaj zakon po kojemu su mnoge politički nepoćudne osobe slali na otok Sv. Grrgur, koji se nalazi pokraj Golog otoka. Moja je supruga i to odbila. Njena trgovačka obitelj koja je kao klasni neprijatelj bila izložena raznim šikaniranjima, te je imala iskustva u podmićivanju i socijalističkom snalaženju, uspjela je preko nekog čovjeka, koji je imao dobre veze s odjelom za pasoše, isposlovati za mene i za suprugu putovnice s turističkim vizama za Austriju i Njemačku. Naravno za novčanu protuuslugu. Ta je osoba bila pripadnik srpske nacionalne manjine i očito dobro umrežena u tadašnje partijsko-upravne i policijske strukture.
http://www.montenegromap.net/images/bokakotorska_map.JPG
Tu je naravno bila još jedna stvar, koja meni tada nije bila poznata, da je vodstvo države donijelo odluku o slanju naših građana na privremeni rad u inozemstvo, a s njima i jednog dijela politički nepoćudnih osoba kojih se režim na taj način htio trajno riješiti, a bez opasnosti da bi u inozemstvu mogli nešto napraviti protiv jugodržave, jer su imali garancije Zapada da će sve biti pod kontrolom. Pojedini incidenti koji su se događali u Njemačkoj, što su ih izazivale pojedine emigrantske grupe, a koje su djelomično inicirali i Udbini agenti, služili su jugopropagandi za ukazivanje na nepopravljivost ustaške terorističke emigracije, koju treba svim sredstvima uništavati, što u stvari nije potrebno, jer se oni i tako među sobom ubijaju, kako je to cinički prikazivala režimska promidžba, kada bi Udbini agenti ubili nekog emigranta (str. 248./249./250.).
 
Gospođa Janović i ministar Genscher
 
Na ovome mjestu ne mogu zaobići svoju suprugu, Amaliju Ljubicu Janović, iako to može izgledati kao nekakva obiteljska samohvala. Držat ću se, u prvom redu, činjenica i citirati druge iznoseći njihovo mišljenje. Po svojoj naravi, moja supruga ima vrlo izraženu socijalnu notu i više je sklona organiziranju humanitarne pomoći, što je obilno činila za vrijeme Domovinskog rata i dugo poslije njega. Za to je dobila mnoga hrvatska odlikovanja i pohvale, kao i mnogi drugi iz iseljeništva, koji su tada bili djelatni. Od njemačke strane, zbog humanitarnog rada, dobila je odlikovanje saveznog predsjednika (Bundespresidenta), Bundesverdienstkreuz (Savezni križ za zasluge).
 
Za vrijeme samoga rata, od početka mi je pomagala u organiziranju različitih manifestacija, ali je mnoge i sama organizirala, osobito sa ženama. U tom smislu je bilo nekoliko manifestacija s muslimanskim ženama u Bonnu. Jednom je uspjela napraviti i individualni protest. Uspjela je dobiti dozvolu od Bundeskanzelamta (Ured saveznog kancelara) da može ispred ulaza u rezidenciju kancelara satima stajati i držati protestni plakat koji upozorava na stanje u Hrvatskoj. U Ured dnevno dolaze različiti domaći i strani državnici koji posjećuju kancelara. Inače se na tome mjestu ne smiju organizirati nikakve demonstracije kako se ne bi ometao rad vrhovnih državnih organa. Samo se iznimno daju dozvole za takvu vrstu prosvjeda, s jednom osobom i plakatom, bez ikakve galame.
  
Najpoznatija i najuspješnija manifestacija bila je ona 3. rujna 1991. u Haagu. Toga dana se ondje trebala održati konferencija ministara vanjskih poslova Europske zajednice. U isto vrrijeme, u Njemačku je došla skupina žena protjeranih iz Vukovara i okolice, koje su bile odjevene u tradicionalne crne nošnje s rupcima na glavi. Moja supruga, svojim već izoštrenim instinktom, osjetila je da bi to mogla biti dobra prilika za prosvjed i ukazivanje na  sve teže, zapravo katastrofalne prilike u Hrvatskoj, izazvane srpskom agresijom. Ona je okupila žene u crnom, obukla se i sama u crno i otputovala s njima autobusima u Haag. Toga je dana, na inicijativu hrvatskih organizacija iz svih susjednih zemalja, a najviše iz Njemačke, došlo u Haag demonstrirati za Hrvatsku između 15 i 20 tisuća Hrvata.
 
U blizini ministarstva vanjskih poslova, gdje se trebala održati konferencija, prilaz je bio zaštićen željeznim ogradama i dobro čuvan od policije. Moja je supruga sa svojom grupom žena, s transparentima u rukama, stala uz ogradu. Nakon pregovora s policajcima preskočila je ogradu i stala sa strane, noseći na prsima veliki poster sa slikom ubijenih policajaca u Borovom naselju. Pokraj njih su u limuzinama prolazili ministri vanjskih poslova, a žene su svaki put glasno zapomagale tražeći pomoć od prolazećih europskih političara.  Ni jedan  ih nije ni pogledao. Samo se talijanski ministar nasmiješio i podigao ruku na pozdrav.  A belgijski ministar, Flamanac, nažalost zaboravio sam mu ime, bio je jedini koji im je pokazao simpatije i žene pozdravio pobjedničkim znakom s dva podignuta prsta.
http://hdz.hr/sites/default/files/field/image/20150125frankfurt-christian.jpg
Stanislav Janović na proslavi pobjede Kolinde Grabar Kitarović s njemačkim kolegama iz CDU-a
 
Kao prezadnji je u limuzini stigao njemački ministar Hans-Dietrich Genscher. Žene, kao i mnogi drugi Hrvati koji su se tu našli, počeli su vikati na njemačkom: Genscher, spasi nas!, Njemačka, pomozi nam. Kad je ministar vidio žene kako zapomažu i traže pomoć, dao je znak vozaču da stane. Htio je očito izaći i pozdraviti ih. Ali, policajac koji je promet regulirao dao je znak da se kola ne zaustavljaju. Zaustavila su se tek pedesetak metara dalje, pred ulazom u ministarstvo. Tamo je Genscher izašao iz automobila, raširio ruke, na stranu potisnuo tjelohranitelje i uputio se prema ženama. Moja je supruga potrčala prema njemu i kad je došla, u očaju i nemoći, pala je na koljena pred njim i rekla: Gospodine Genscheru, molimo vas, pomozite nam. Hrvatska je inače izgubljena. U međuvremenu su dotrčali tv-novinari s kamerama i sve snimili.  Genscher je bio vrlo uzbuđen, vidjelo se da ga je pogled na žene pogodio i dao je tada svoju poznatu izjavu (u slobodnom prijevodu): Ne zvao se ja Hans-Dietrich Genscher ako od danas za Hrvatsku nešto konkretno ne bude zaključeno, mi Nijemci ćemo sami priznati Hrvatsku. Tu senzacionalnu vijest, da će Njemačka, bez obzira na druge, priznati Hrvatsku, prenijele su gotovo sve TV postaje svijeta.
 
Tako je bio probijen led za priznanje Hrvatske. To je postala takoreći obveza njemačke vlade. Da to nije rečeno pred tv-kamerama, vjerojatno ne bi imalo ni približno takvo značenje. U svijetu u kojem mediji u politici imaju gotovo odlučujuću ulogu, bilo je odlučujuće. Genscher je bio do tada najdugovječniji ministar vanjskih poslova u svijetu, poznat po svojim izvanrednim sposobnostima i smatran tipičnim, hladnim i proračunatim menadžerom političke moći. Pokazalo se da je on ipak samo čovjek i to dobar čovjek, na kojeg je djelovao pogled na jadne, progonjene žene, premda je inače sigurno bio dobro informiran o stanju na terenu u Hrvatskoj. To je znala i sva svjetska, pa naravno vrlo dobro i njemačka javnost, jer su svake večeri na televiziji prikazivane slike s ratišta i strahote koje se tamo događaju. Susret sa živim ljudima ipak je nešto drugo.
 
Njemački politolog, Klaus Peter Zeeitler, napisao je stručno-znanstvenu knjigu Uloga Njemačke u međunarodnom priznanju Hrvatske, s posebnim osvrtom na ulogu njemačkog ministra vanjskih poslova Genschera, Marburg, 2000. Na stranici 245., u poglavlju: Hrvati u Njemačkoj napisao je: „Mnogi ljudi hrvatskog porijekla, koji su živjeli u Njemačkoj, pokušali su individualnim aktivnostima svratiti pažnju na sudbinu svojeg zavičaja. Tako je i Hrvatica Amalija Ljubica Janović iz Idsteina kraj Frankfurta organizirala mnoge hrvatske demonstracije. Ona je „opsjedala“ veleposlanstva Španjolske, Grčke, Francuske, Sovjetskog Saveza i Nizozemske, da bi diplomatima prikazala situaciju i da dozna planiraju li njihove zemlje priznanje Hrvatske. Pred haškim ministarstvom vanjskih poslova 3. rujna 1991. uspjelo joj je prodrijeti do saveznog ministra  vanjskih poslova Genschera i u jednoj dramaturški perfektnoj inscenaciji, pred zujećim kamerama, pasti na koljena pred njim, zagrliti njegove noge i usrdno moliti pomoć za Hrvatsku. Televizijske slike koje su bile prenesene sa ovog susreta imale su bitan utjecaj na javno mnijenje u korist Hrvatske“.
 
Kad je Hrvatska međunarodno priznata i kada je završila vruća faza obrambenog rata, moja se supruga uglavnom posvetila humanitarnom radu, pomažući nastradalim hrvatskim krajevima, osobito invalidima i braniteljima. (str. 316. – 320.)  Eto, kakvim je biranim riječima počastio svoju suprugu Stanislav Janović. Očito ponosan što je s tom Virovkom, ruku pod ruku, u dobru i zlu, s Hrvatskom u srcu, izdržao sve tegobe života i zajedno s njom ostvario svoje i njezine snove o slobodnoj hrvatskoj državi. Ne znam kako će se Virovci odužiti svojoj Ljubici, ali je vjerojatno ne će zaboraviti. Tome doprinosi svaki prilog, pa i ovaj iz pera njenog supruga, Hrvata iz Zaljeva svetaca, dr. Stanislava Janovića i nakladnika ove vrijedne knjige Josipa Pavičića.
 

Mijo Ivurek

Povezani članci

Đurašković i Rašković, Stevo i Jovo nanovo

HF

Knjiga o stradanju Zrinjana

HF

Nastavljaju se velikotalijanske laži

HF

Imamo vlast koja ništa ne zna

HF

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...