Eksperiment u nekontroliranim uvjetima

Od reformi do fotelja

Stručnjaci smatraju da je eksperiment temeljna metoda znanstvenih spoznaja. Eksperimenti se provode u laboratorijskim ili u prirodnim uvjetima, pri čemu se izaziva neka pojava i namjerno i sistematski mijenja uz zadane uvjete. Promatranjem se prati razvoj izazvane pojave, istražuje mijenjanje pojave  ovisno o zadanim parametrima. Mjere se relevantni pokazatelji i uspoređuju. Dobiveni podaci se dovode u određene odnose (omjer, razmjer…) i uspostavlja se funkcinalna veza (jednadžba), zavisnih i nezvisnih veličina, uz zadanu konstanu, u jednakim ili promljenljivim uvjetima (okolnostima). Na temelju analitičkog  proučavanja uzročno-posljedičnh odnosa, donosi se zaključak koji odbacuje ili potvrđuje postavljenu hipotezu, cijelom eksperimentu daje određeni rang, značaj i epistemološki status, iz čega proizlazi realna mogućnost, spoznajna racionalnost, značajna  djelotvornost i isplativost primjene znanstvene spoznaje u praksi (gospodarstvu, društvu).

Dakle svaki eksperiment o mnogo čemu zavisi i ovisi, prvenstveno o znanju, sposobnosti i odgovornosti, onoga tko ga je osmislio, provodi ga, istražje, obrađuje i interpretira. Uobičajeno je da to radi tim multidisciplinarnih stručnjaka (znanstvenika), gdje svaki sa svojeg aspekta, na temelju promatranja, uspoređivanja, izračunavanja, stvaranja asocijativnih veza s dosad poznatim činjenicama, u svojem području stvara nove zaključke, uspoređuje ih i usuglašava s onimadonesim  u drugim područjima, izdvaja ih kao posebne ili njima nadopunjava zaključke iz ostalih područja i time doprinosi novoj cjelovitoj znanstvenoj spoznaji. Tako nekako amaterski gledano i laički tumačeno, bi trebao izgledati svaki eksperiment. Pri tome bi trebalo napomenuti da se eksperiment ne radi samo zbog eksperimentiranja, nego nekakve koristi u konačnici, prvenstveno, jer to puno košta, a i glavni cilj svakog eksperimenta, bi trebao biti opći ili specifični boljitak, dobrobit za svakoga i cijelo društvo, pogotovo kad se to radi za društveni novac. Svakodnevna praksa pokazuje i dokazuje kako su mnogi eksperimenti, uglavnom veliki trošak, gubljenje novaca i vremena, čista obmana, kupovanje vremena, zamagljivanje istine, radi što dulje  egzistencije i opstanka nekih neodgovornih pojedinaca, interesne skupine, političke stranke i aktualne vlasti.

Eksperimentirati se može u mnogim područjima rada i djelovanja, ukoliko se time ne doprinosi šteta bilo kome i čemu. Pitanje je: Može li se i smije eksperimentirati u politici pozicije na vlasti, bilo kada, a naročito onda kad je država u svojevrsnoj višegodišnjoj krizi i rasulu, gdje je svaki dan sve više siromašnih ljudi, gdje se ne vidi pozitivna perspektiva, gdje prevladava apatija i depresija u većine stanovnika, gdje  svakim danom ima sve višeraznih društvenih podjela, gdje se stvara i širi mržnja, gdje se sadašnjost obračunava s prošlošću, gdje nepotizam, klijentelizam, korupcija i egoizam, jašu apokaliptički u četveroredu, na rasnim trkačim konjima, iz poznate ergele.

Svaki eksperiment bi trebao imati svoj cilj, odnosno hipotezu, koja bi se na kraju trebala potvrditi ili odbaciti. Što je hipoteza ove naše eksperimentalne vlade, kako to neki dan izjavi  jedan ministar? S obzirom na reformsku suradnju i na tim temeljima sklepanu vladu, uz oktriranog premijera, s mnogo međusobnih različitosti i razlika od ideologije, svjetonazora, filozofije, osobnih i stranačkih interesa, na ovom raznostraničnom trokutu s vrhovima tri osnovna čimbenika: Domoljubna koalicja, premijer i Most, kao  platformi vlade, ni uz preptpostavke da postoji dobra volja, multidisciplinarno znanje, vrhunske urođene i stečene sposobnosti, neosporne praktične vještine, opće i stručne kompetencije, svakog člana vlade, se ne može  postaviti jedinstvena hipoteza njihova eksperimenta (upravljanja državom) i glavni cilj, čijem se ostvarenju teži.

Geometrijski gledano svaki vrh tog trokuta nije točka i presjek dviju stranica (činitelja) tog trokuta, već je umjesto točke presjek jedne i druge strane, nekakav nepravilan nekonveksni poligon, čiji šiljci režu jedan drugog, sprječavaju prolaz dobrih ideja, reformi i pokušaja nečeg  djelotvorno pozitivnog unutra na površinu trokuta. Ta površina je zapravo prazna, iako puna raznih floskula, što su odaslane sa sve tri strane. Aritmetički gledano zbroj svih članova stranki i konstrukta Most, koje predstavlja reformska suradnja, je poprilično velik, ali ništa ne znači, baš kao kad se zbrajaju jabuke i kruške, luk i krumpir. Zajedničko im je da su voće ili povrće, i da za izlaganje na klupi i prodaju treba odabrati najbolje komade, uglancati ih i nabiti im dobru cijenu… Pitanje je samo što su najbolji komadi. Nekome su to jednaki, najveći mogući oblici, nalik jedan drugome ko jaje jajetu, drugome su to potpuno nejednaki oblici, po svemu, pomalo neugledni, ali prirodni, jedinstveni.

Analitičko algebarski gledano, onaj trokut naprijed spoment ne može se smjestiti ni u koji poznati koordinatni sustav, jer mu se ne mogu odrediti koordinate vrhova, duljina stranica, niti površina. Trokut bi mogao poslužiti kao baza piramidi u kojoj bi se onda ogledala cjelokupna vlast. Točka koja bi trebala biti vrh piramide nije čvrsta i statična, već vrlo fleksibilna i dinamična, pa njena projekcija na ravninu baze, čak i onda kad je ortogonalna svaki put je  neka druga točka u bazi, zbog čega piramida stalno mijenja svoj oblik. Bridovi i bočne strane su joj klimavi, mijenjaju oblik i veličinu. Ne može se niti približno procijeniti, a kamoli točno izračunati oplošje i obujam te piramide. Pomične su točke  svake plohe (strane) kao i volumena. U piramidi je nekontrolirani kaos i nikad ne znaš gdje je kome mjesto i tko je tko, kao i tko je s kim i tko je čiji. Često se vrte poput teniske loptice unutar zadanog prostora i troše energiju na stalna sudaranja, povlačenja, ubrzanja, padanja i traženje izgubljenog kompasa. Uslijed sve te dinake četiri karakteristične točke trokuta određuju bezbroj novih pravaca. Nije ih svaki put lako odrediti i konstruirati, natočito težište. Poseban je problem konstruirati centar opisane i upisane kružnice. Gotovo nemogućeje zamišljati, a kamoli tražiti da se ti centri poklope i da onaj raznostraničan trokut postane jednakostraničan, kako da piramida postala pravilna, a možda u nekim slučajevimabi to bio tetraedar. Tada  ne bi bilo važno što je baza, a što su strane. Sve bi bilo savršeno, idealno, programski predvidivo, lako bi se procijenilo i točno izračunalo. Znalci kažu kako to onda ne bi bila demokracija.

Po njima je demokracija kad svaki misli, govori i radi što mu padne um o jednakoj pojavi ili stvari, ali samo unutar svoja četiri zida. Oni koji se prvi put bave politikom kažu da je demokracija kad svi svuda misle, govore i rade što žele, kad je u pitanju jednaka stvar i pojava. Sve će se na kraju srediti i doći na svoje. Svi imaju pravo na sve moguće slobode, u svakom smislu. To pomalo sliči na anarhiju, gdje bi umjesto spomenute piramide bila amorfna masa koja će se po potrebi sama od sebe, ili od nekog izvana oblikovati i djelovati unutar zadanog sustava. Valjalo bi to ispitati u laboratoriju i u kontroliranim uvjetima. Važno je kakvi bi novi oblici nastasli, uslijed čega bi nastali, čemu bi koristili, kojim i kakvim preslagivanjem, atomiziranjem, ponovnim sastavljanjem i okrupljavanjem bi bili djelotvorniji, komu bi služili i zašto. Budući da se molekule nikako ne mogu uspoređivati, a kamoli zamijeniti ljudima, takav eksperiment, niti u kojim uvjetima, je nemoguće provesti, čak niti u mislima najvećih genijalaca.

U naših “genijalaca” se provodi eksperiment u vladi. Ne znam koja je hipoteza u provjeri tog eksperimenta. Nameće mi se više njih, ali dvije stalno  iskaču, jedna pred drugu: Reforma ili fotelja? Sukob interesa ili interesna povezanost? Vidljivo je kako kontroliranih uvjeta nema. U nekontroliranim uvjetima, kod svakog eksperimenta dolazi do ekspolozije ili implozije. Pri tome mnogi stradaju. Neki se opeku. Neki nestanu. Neki izgore. Neki se “rađaju” iz pepela. Neki postanu junaci Novog doba, podobni svakom režimu, uvijek u prvim redovima, mijenjajući svoje lice i naličje, spremni na juriš i borbu, za sebe i svoje interese, pod egidom domoljublja i služenja narodu.

Ankica Benček