Kad je bal, nek je maskenbal

Treba nam lustracija

 

 

Ne vjeruj Danajcu ni kad darove nosi

 

Nikad u svom životu nisam nikakve odluke donosila naprečac. Svaku sam dobro proanalizirala, odvagnula i držala se onoga što su me moji roditelji učili i naučili, još od moje rane mladosti.

„Moj sinko, nikad o drugima ne donosi sudove, sve dok se ne staviš u njihovu kožu“, govorila mi je često moja pokojna mama.

Pa, tako, nakon  Franje Tuđmana, za mene ne postoji nitko živ, koga ne ću preispitivati i po stotinu puta. Jer, dosta su nas, od Tuđmanove smrti, varali, krali, lagali, optuživali.

I sam Bog zna što nam sve  nisu radili. Zato ne želim više slušati  ničije lijepe riječi niti lijepa obećanja. Niti vjerovati više ikome na izgovorenu lijepu riječ.

DJELA,  DJELA NAM, GOSPODO,  DAJTE!!! A NE RIJEČI.

"Od svakog primi savjet a za se čuvaj svoj… svima sluh pokloni, rijetkima svoj glas", napisao je, nekada davno,  davno, jedan poznati i priznati svjetski pisac.

 „Ja sam predsjednik samostalne, suverene Republike Hrvatske, sa mnom 
tako ne možete razgovarati. Sastanak je gotov", odbrusio je  naš pokojni predsjednik Tuđman, jednom od mnogobrojnih svjetskih emisara, još u vrijeme najžešće srbijanske agresije i agresije jugoarmije i četnika na Hrvatsku.

O, gdje su dani ti, kad smo sretni bili mi!?

–E, da mi je samo dočekati još nekoga tko će svim našim mrziteljima i svim onim silnim stranim emisarima, odrezati nešto ovako, nešto što ih, stvarno i slijedi.  I lupiti šakom od stol…

„S takvom državotvornom vladom u Hrvatskoj ne bi Srbija svake godine imala inflaciju srpske i židovske ''nejači'' u stotinama tisuća u Jasenovcu; ne bi Srbija držala Vukovarsku adu; ne bi Crnogorci svojatali Boku i ucjenjivali za Prevlaku; ne bi Slovenci gonili hrvatske ribare u hrvatskom Piranskom zaljevu; ne bi bosanskohercegovački muslimani (Bošnjaci) uvjetovali gradnju Pelješačkog mosta – niti bi onda ni Bog digao ruke od Hrvatske!

Nigdje u svijetu nacionalne manjine nemaju svoje političke stranke – samo u Hrvatskoj! Gdje u svijetu i jedna jedina slobodna država isplaćuje mirovine vojnicima neprijateljske države koju je pobijedila u ratu, kao i odmetnicima koji su počinili zločine u njihovoj državi?Nigdje!!! Samo u Hrvatskoj!“

A imali smo onda uz nas i Svetog Oca Ivana Pavla II.;  imali smo tada i Helmuta Khola, i Genschera, i Aloisa Mocka.

Dao nam je, tada Bog, te velike ljude, kada su neprijatelji bili toliko nadmoćniji od nas, da su vjerovali kako će nas pregaziti i kako nas ne će biti nakon 10-ak dana njihove agresije i ratovanja.

A danas???

 

E, a danas?! Danas se naježim kada pogledam tko je na njihovim mjestima i tko i kakvi  nas ljudi okružuju…

Naježim se i kada vidim tko nam kroji sudbinu, vuče konce… i nameće nam lance…A sam  Bog zna koju i kakvu nam budućnost kroje?

Jer, danas  smo okruženi pticama grabljivicama i lešinarima, okolo nas i među nama, koji podmuklo u prikrajku čekaju, samo jedan pogodan trenutak, pa da nas počnu čerupati i kljucati.

Pa, ako oni izvana i pomisle kako su nas nedovoljno pritisnuli, onda se u kola upregnu i angažiraju svi oni iznutra, znani nam i neznani domaći izdajnici i veleizdajnici, kojih na našu žalost a njihovu radost, ima  povelik broj.  Jer, posao im je tako, uvelike, olakšan.

A uspjeh sto-posto zagarantiran.

No, ni to ne će vječno trajati. Jer nitko ne voli izdajice niti dodvorice. Niti oni u bijelo svijetu, a niti ovi naši susjedi.

„Ono sto ja cijenim kod Srba je to što oni zaista preziru izdajnike, i to ne samo svoje, nego i one naše koji rade za njih. Oni znaju da tu nema čovjeka i gaze ih kao gnjide, kako i zaslužuju izdajnici roda svoga“.

Tako o njima kažu oni koji ne lažu.

A, ovdje kod nas? 

Kad je bal, nekˈpočne i maskenbal!

    Pa je, tako,  u Hrvatskoj, i Vučićev bal pod maskama,  mogao započeti. Ali, tek nakon odlaska u Beč, gdje je, naravno „s nataknutom maskom“ obavijestio „celi svet“ o svojoj miroljubivoj politici i poručio da je „vreme ratova prošlost“, te naglasio kako se nada da će njegov posjet Hrvatskoj biti „uspešan“ i kako će smanjiti tenzije između dviju država.

Nema što! Pravi pravcati miroljubivi, i rođenjem predodređeni, balkanski mirotvorac!!!

Moˈš misliti!???

     Kolona limuzina je konačno stigla iz Srbije u Hrvatsku i lagano klizi prema Pantovčaku.

I, točno na vrijeme, predsjednik mile nam i prijateljske nam susjedne zemljice Srbije Vučić, izlazi iz auta, zakopčava kaput,  i s kiselim osmjehom prilazi našoj  Predsjednici. Crvenim se tepihom, a uz naš  vojnički marš, kreće sporo, bez onog normalnog i karakterističnog vojničkog koraka, pognute glave i klimavo. I sve to vrijeme, s pogledom uperenim u nešto neodređeno, te s vremena na vrijeme, i u pod. Zatim  se zaustavlja, okreće na desno, i pozdravlja Našu počasnu stražu, obučenu u prekrasnu povijesnu odoru.

 

I smotra je završena. Svi skupa ulaze u Predsjedničke dvore. Uskoro počinje i konferencija za tisak. Po ustaljenom protokolu, najprije slijedi  obraćanje, a nakon toga i pitanja nazočnih novinara…

“U mnogim se stvarima nismo složili, negdje smo se približili. Iznimno bitno je da smo se dogovorili da ćemo nastaviti razgovarati”, kazala je hrvatska Predsjednica na početku tiskovne konferencije, i dodala kako je u razgovorima s Vučićem otvorila mnoga pitanja.

 A nakon posjeta, tako je obećao Vučić, državni dužnosnici Srbije, dobit će, po isteku od tri mjeseca šutnje, odobrenje kada će i kako će pljuvati po Hrvatskoj i po Hrvatima.

Ali, ali… „po staroj bizantskoj“,  .kako reče jedan naš poznati kolumnist, u rukavu je Vučić, po njihovoj staroj  navadi, imao  skriven i jedan tajni AS. A to su, dragi moji, pripremljena unaprijed, kao i sve njihovo, pitanja srpskih novinara, nazočnih na tiskovnoj konferenciji.

 „To su, naravno, dogovorena pitanja. Namjerno su postavljena tako da bi on na njih dobro odgovorio.

(…) On se voli prikazivati kao vrlo hrabar čovjek. Oni kažu: ‘Ne idi, tamo te dočekuju ustaše, ubit će te’, on kaže: ‘Ma ne, ja ću poginuti za Srbiju'”, kaže Žarko Korać, zastupnik u Skupštini Srbije, dodajući da Vučić uživa u ovome što se događa.

–Ako stavimo po strani mnoge prosvede i uvrede kojima su vas dočekali u Zagrebu, kao i sigurnosne propuste budući da je objavljena satnica vašeg poseta i mapa kretanja gradom, podsećam da je poznato da su ustaše ubili Vašeg dedu. Ipak ste došli ovde? – rekao je novinar Studija B i izazvao vrlo neugodnu tišinu koju je odgovorom razbio sam medijski diktator Vučić.

–Aleksandre, sigurnosnih problema nije bilo. A što se tiče uvreda, ja sam se na to samo nasmijao. Ja nemam nikakav problema, ako sam ja konj, baraba ili četnik. Slučajno mi niko nije bio četnik ni s majčine strane. Ja nisam ništa ni primetio–odgovorio je, obraćajući se prisno dotičnom novinaru, srbijanski Predsjednik.

 

Zamislite, molim vas, kolika hrabrost? Pravi državnički potez. Otići među ustaše, održati im lekciju, podmetnuti im navodni  „popis  nestalih“, spominjati ustaše i „dede i dela porodice ubijenih od ustaške ruke“ (ali treba napomenuti kako su srpski oporbeni mediji otkrili da na popisu stradalih, nestalih i ubijenih tijekom II. svj. rata, u mjestu o kojem on govori i u vremenu o kojemu priča veliki manipulator i mitoman Vučić, nema nikakvih Vučića- niti dede niti babe) i pokazati srpski ponos, državničku čvrstinu i nadmoć nad domaćinima. Pa to može samo Srbin!

Jer, Srbima je u krvi mitomanija. Njima ne vrijede ni dokumenti, ni arhive, ni povijesne činjenice, ni tvrdnje  engleskih ili židovskih povjesničara,  a posebice ne onih hrvatskih, koji   pobijaju sve srpske falsifikate „o ustaškom vikaru i ustaši” Stepincu…

–Ma kakvi! Kao da govoriš zidovima, a ne ljudima. Jer, Srbi ti, moja Monika, ne vole činjenice. Oni vole mitove. Čak i onda  kada ih se   suoči  s nepobitnim dokazima. A mitomanija kod njih stalno raste. I svakim danom sve više napreduje… Pa je, zato, s mitomanima i nemoguće raspravljati i voditi dijalog. Oni su uvijek u monologu.  Jer  im je „u krvi laž…“

„Mi smo Srbi sposobni uvek izazvati rat, pa onda pobeći. Ali se zato znamo u miru udvarati, pretvarati se, ulizivati se, izmišljati i lagati, kako bi za nagradu dobili ono što ratom ne znamo…“

Ipak smo, ponešto o susretu i saznali. Saznali smo   da je "susret" pripreman mjesecima.

Saznali smo da su se dogovorili kako će   opet razgovarati i dogovarati…

 I neka! Treba i razgovarati i dogovarati se. I s najvećim neprijateljem.  A s njima ponajviše.

Pa i Tuđman je razgovarao  s Miloševićem, tijekom njihove najžešće agresije.

 Jer, treba razgovarati i s crnim, i crvenim, i žutim, i zelenim vragom. Ako je u našem interesu i u interesu Hrvatske.

Ali, ruku na srce, nisam baš sigurna da se s njima vrijedi o bilo čemu dogovarati. Niti sam sigurna da će dogovoreno i realizirati.

 Jer od Vučića nismo čuli da se, i jednom jedinom riječju, ogradio od velikosrpske politike. Vidjeli smo da je na Pantovčak  donio ono što su njegovi i odnijeli… ukradene matične knjige iz Dvora na Uni. Da nas, valjda,onako suptilno, podsjeti koliko je Hrvatska "proterala" Srba.

Ali, mnogo, mnogo se toga može iz ovoga susreta i naučiti.

–Nadam se, nadam, moja Lucija! Da će i naši vrli političari to shvatiti. Jer su dosad „oni dopuštali, da ih zmije iz jedne te iste   rupe  grizu. I ne samo dva puta, nego nebrojeno puta. I još  su uvijek spremni pružiti ruku… u tu istu rupu!“, komentar jednog čitatelja.
I stalno ponavljaju kako je u našem interesu da Hrvatska uđe u EU. Kažu…u našem je interesu.

A KAKVOM TO INTERESU???

 

…Ne plašim se nikoga niti mi ko šta može. Ja se vraćam u Beograd, vi ustrajte. Dobit ćete sanitetsko vozilo, traktor Hyundai. To su sitnice koje uvek možemo da omogućimo. Imamo višak u državnoj blagajni. Što god da tražite, mi ćemo pomoći. Ponosno nosite svoje srpsko ime i prezime. Ponosite se,” poručio je okupljenima Vučić.

I SLUŠAJTE SRPSKU MUZIKU…

I PEVAJTE SRPSKE PESME…

–Bez brige, predsjedniče Vučiću!  Vaša „deca“ i  slušaju, i pjevaju, i uče srpske pjesme! Na svakoj priredbi i uz svaku proslavu. A svakoj izgovorenoj riječi i svakoj  ispjevanoj pjesmi, ritam daju Vaši „sveštenici“. Čak i rukama i nogama.

„ Ceo dan se šetaju po selu,

četnici u novome odelu.

Dugačke im i kose i brade,

na kapama svetle im kokarde.

Predvodi ih Kalabić Nikola,

njega vode kralja Petra kola.“

–Moja braća Srbi nisu svjesni razmjera tragedije u koju su uvukli i druge i sebe. Otpočeli su dekompoziciju srpske nacije i njeno moralno ubistvo. Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer poslije izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više.

…Srbija je umorna od poigravanja nacionalnim dramama… Umorna je od svoje istorije koju ne razume i nad kojom se čudi. Umorna je od teških, tragičnih, možda i nesmislenih ratova koje je vodila, a još je umornija od sulude apoteoze tih ratova i od truba i doboša koji, i na uzmaku dvadesetog stoleća, još odjekuju u njenom duhu i sluhu (…) Umorna je od fabrika koje ne rade niti će proraditi, umorna je od zapuštenih i izopačenih gradova, od zagađene prirode i zatrovanih reka… Srbija na istoku, Srbija na marginama civilizacije, umorna je od civilizacije koja je nikada nije valjano ni dodirnula–napisao je Bogdan Bogdanović1995. 

 

Ali, “sve što tražite, spremni smo da uradimo. Vidio sam dolazeći tragove ratnog stradanja i želim vam se zahvaliti što živite ovde teško. Recite nam što da učinimo, kako da pomognemo”, poručio je Vučić mještanima Gvozda, a kako ga oni zovu, Vrginmosta.

A zašto žive teško i tko je za nešto takvo odgovoran!?

Pa od Sanaderovog „Hristos se rodi“, Pupovac i njegova bratija, sudjeluje u svakoj vlasti. Tako je srpska zajednica, dobila  zamjenike župana u 10 županija, a od toga SDSS ima samostalno u šest županija i dvije u koalicije s  partnerima, s  kojima su išli na izbore. Pored toga, Srbi imaju 16 predsjednika i načelnika općina, veliki broj zamjenika načelnika i zamjenika gradonačelnika i preko 200 vijećničkih mjesta u skupštinama županija, gradova i općina.

 A što rade i što sređuju, to je na srpskoj zajednici u Hrvatskoj, da otkrije i obznani.

Jer, evo i sada, vladaju… Doduše, plaćao je Pupi glasačima iz Srbije i prije, dovlačio pune autobuse duhova- birača. Mitio ih svim i svačim. A najviše našim kunama. I što je bilo više iskamčenih kuna od vladajućih, bilo je, kako oni kažu, više i muzike i glasača. Ali, sve uz dogovor za koju listu treba glasovati i koje kandidate, naravno iz SDSS, zaokružiti.I tako su kune kapale i kapale…

Dugi, dugi niz godina. Dijelilo se nemilice. 

I sve će tako, još dugo, dugo teći. A  naš će Pupi , još dugo, dugo svoju mrežu plesti.

I trajati… I trajati…

I traje i traje. I pobjeđuje. A sve na naš teret, tj. teret poreznih obveznika.  Ali, naš Pupi, po svom starom običaju, još uvijek kuka, plače i jauče. Naravno i izmišlja. I još više traži, traži…

„Ona prava koja imaju Srbi u Hrvatskoj ne bi poželio Hrvatima u Srbiji“, kaže istinoljubivi Pupi, pri tome, još i dodavši,  u svom teatralnom stilu,  kako su to i pitanja elementarnog morala.

Pa, tko o čemu, Pupi o moralu. Pa tako bez ikakva morala laže i izmišlja.  Jer se riječi predsjednika SDSS-a Pupovca i stvarnost ne slažu. Naime, pored funkcija koje su dobili na lokalnoj razini, Srbi imaju pravo ina služenje svojim jezikom i pismom u privatnoj i javnoj upotrebi, što recimo znači da osobnu iskaznicu mogu imati napisanu i ćiriličnim pismom. Tu je i službena uporaba jezika i pisma na pločama s nazivima ulica i javnih ustanova. Prema Erdutskom sporazumu, postoji i odredba kojom se garantira da će i u ministarstvima obrazovanja, kulture, pravosuđa i unutrašnjih poslova biti po jedan pripadnik srpske nacionalne manjine (na mjestu ne manjem od položaja pomoćnika ministra), a na lokalnoj razini zastupljenost u predstavničkim tijelima mora biti proporcionalna broju pripadnika nacionalne manjine koja živi na tom području. Tamo gdje živi najmanje 15 posto Srba to mora biti donačelnik ili dogradonačelnik. Prema istom principu omogućeno je sudjelovanje i u upravnim te pravosudnim tijelima.

 

A što imaju Hrvati u Vojvodini? A nisu dizali ni pobunu niti su se borili- ni protiv Srba ni protiv Srbije.

Došao tako jedan Bunjevac, navodno i Hrvat,  s Vučićem u Hrvatsku i  bio u njegovoj pratnji.

–Prozirno da prozirnije  ne može ni biti. Sigurna sam da je tu samo zato da bi Pupiju  poslužio  kao smokvin list za sve ono što će on još tražiti za Srbe u Hrvatskoj. Pa je taj isti Bunjevac iliti Hrvat gostovao i u emisiji „nedjeljom u 2“, Aleksandra Stankovića. Ne znam je li Hrvat ili je Bunjevac, ali znam i sigurna sam kako je nadrobio svega i svačega. A  najmanje istine izrekao. Jer „formalno pravno to je nemoguće i zaista bi bilo zanimljivo vidjeti što je  dotični gospodin službeno upisao u rubriku, nacionalna pripadnost  (kao i svi drugi „bunjevački Hrvati“). Bunjevac ili Hrvat?

Možda se upisao kao Bunjevac. Lakše se dolazi do funkcija. A najlakše je tako zasjesti na grbaču 67.000 Hrvata u Srbiji! Bunjevci su u Republici Srbiji priznati kao narod, koji za sebe tvrdi da s Hrvatima nema   nikakve veze, jer su nasilno pokatoličeni Srbi, pa nečija izjava da je Bunjevac i Hrvat (čak ne Hrvat i Bunjevac), može   zvučati isto kao kad bi netko rekao  kako je i Srbin i Hrvat.

Čuli smo tada i da je i oko 35.000 Hrvata (isključivo iz Srijema) devedesetih godina prošlog stoljeća nasilno protjerano, pri čemu je 26 ubijeno, ali nismo čuli da zbog toga nije nitko odgovarao, niti se ispričao!

Bilo pa prošlo, nećemo o prošlosti!, kažu neki. Kažu oni isti koji i u Srbiji žive dobro na grbači Hrvata iz Vojvodine.

BILO KUDA, JEDAN PUPOVAC IMA SVUDA!!!

      Pa, evo se i kod nas razmahao ovaj naš Pupi. Malo mu ono što dobija, pa traži, eto   sada i neku novu državu u državi. Ohrabren, a možda i potaknut dolaskom u Hrvatsku svoga glavnog mentora i savjetnika.    

“Brojni su neriješeni problemi sa Srbijom, a ja kao nekadašnji veliki pobornik Europske unije uvijek se strogo držim rečenice iz rezolucije 1481. Vijeća Europe koja govori da pomirbe nema bez istine. 

Sa Srbijom pomirba nije moguća zbog gomile laži i zato mi je neshvatljiva izjava europskog povjerenika za proširenje Hahna da bi dobro bilo staviti moratorij od šest mjeseci na sve teme iz prošlosti Hrvatske i Srbije. 

Sada nas, eto, i iz Bruxellesa uče da bi istinu trebalo zakopati, makar na pola godine. Nisam za to.”

–E, pa, sada mi je puno, puno jasnija tolika spremnost A. Vučića na moratorij na šutnju,  i stavljanje na čekanje 3 mjeseci, svih tema iz prošlosti. 

A za to vrijeme, nama slijedi rješavanje tema i iz prošlosti i sadašnjosti.

 

"Vjerujem i vidim prema reakcijama da je ogromna većina i hrvatskog i srpskog naroda umorna od prijepora iz prošlosti i želi da se krene u bolju konstruktivniju budućnost", rekla je hrvatska predsjednica.

Istina! Želimo to iz sveg srca. Ali, draga naša Predsjednice, bez istine iz prošlosti nema nam ni „konstruktivne“  budućnosti.

A  traganje za istinom trebalo bi biti potaknuto upravo od Vas. I  trebalo bi započeti od Jasenovca, od Bleiburga i od svih stratišta i jama zaostalih a neotkrivenih iz II. svjetskog. Rata, pa do imena svih onih pobijenih i nestalih tijekom Domovinskog rata. I kažnjavanja svih koljača, silovatelja, zločinaca  i agresora na Hrvatsku i Hrvate. Jer na to čekamo, punih dvadeset godina.

 

TREBA NAM LUSTRACIJA!!!

 

Ovo je pravi trenutak za početak   otkopavanja i istraživanja Jasenovca i utvrđivanje točnog broja ubijenih od 1941. do 1945. Kao i  onih ubijenih u logoru Jasenovac, nakon 1945. Točnije od 1945. pa sve do 1949. A neki tvrde i do 1951.

Jer , bez toga nema niti mira niti pomirenja. A svi oni koji nisu u miru sami sa sobom , ne mogu biti u miru ni s drugima.

–Pa, što nas i tko nas u tome sprječava, reci ti meni?

–E. moja Monika, moja Monika! Takvih ti kod nas, a bome i oko nas, pa i šire, ima i na izvoz.

Jedni sprječavaju jer se boje istine, zbog sebe i svojih pozicija. Drugi bi to spriječili jer se, onda, ne mogu služiti svojim izgrađenim mitovima i nama na leđa stavljati svoje grijehe.

A trećima je u interesu da  se ništa ne čačka,

 jer ,onda,oni mogu manipulirati s onima koji su stvarni slijednici takve zločinačke ideologije.

–Ne misliš, valjda, na EU i njihove političare?

–Mislim, mislim. Upravo na njih mislim.

–Pa, kako to? Sada mi baš ništa nije jasno!? A gdje je Rezolucija o totalitarnim režimima? Gdje je osuda tih istih i raščišćavanje s tim istim?

–I ja sam se, moja Monika, u to uzdala.  I iskreno se tomu nadala. A onda…

–I što. ..a onda?

–Sve ti ga je to, draga moja, mrtvo slovo na papiru.

–A, vidiš, ja mislila i vjerovala u vjerodostojnost svih zakona i odluka koje donosi EU. Mislila sam da je sve to u našem interesu.

–Crnoga vraga je u našem, tj. u interesu svih nas zajedno, koji smo u EU! Nedavno sam ti ja, tako, pročitala izjavu jednog poznatog makedonskog političara, nakon što su se oni odlučili na uvođenje lustracije…

–I što je bilo?

–Bilo je, kako on kaže, velikih pritisaka od nekih visoko pozicioniranih EU političara koji su inzistirali na tome   da se sve to zaustavi.

–A-ha!!! Sada mi je sve  puno, puno jasnije. Sada je jasno i zašto su se naši ušutjeli. I zašto su nam njihova obećanja, iz dana u dan, sve manje i manje, vjerodostojna.

–A pritisli, pogotovo nas, ti i takvi sa svih strana. Pa nam ne daju ni disati. Okomili se na nas ko bijesni psi.

–A one druge???

–One druge puštaju da divljaju. Jer,“ "bijesna psa se nitko ne usudi dirati, a dobrog svi tuku"

     Obećanja, obećanja… ludom radovanja!!!

 

Pa, pogledajte samo Vučića! Došao je pun obećanja, a nije ispunio ništa. Od svega obećanoga. Niti je donio, kao što je obećao, protokole iz vukovarske bolnice. Niti je donio popise ubijenih i nestalih. Niti je obećao vratiti sve ono oteto. Niti je donio karte s minskim poljima.  Ali je ispunio svoj politički i zacrtani plan.

Pa kako će, ljudi moji dragi, donijeti sve to, kada  na plećima, on osobno, nosi toliki teret učinjenih grijeha, iz naše ne tako davne prošlosti?

–Sve, sve je to već viđeno! I, po našem starom običaju, iz već viđenog , ništa nije ni naučeno.

“Vučić zbog svoje prošlosti ima priliku uvjeriti nas da je on jedan novi Willy Brandt na ovim prostorima. Ili će potvrditi, a bojim se da smo na tom tragu, da vuk dlaku

mijenja, a ćud nikada.

A „vukove volimo kao Božja stvorenja, no svejedno nikada ih ne bi trebalo pustili među ovce. Čak ni ako se presvuku  u ovčje odijelo.“

JER NAM SE, I ONAKO, PO CIJELI DAN ŠETAJU PO SELU, VUKOVI U OVČIJEM ODIJELU…

 

    –No, nije problem u htijenjima svih naših susjeda, niti u njihovim provokacijama, niti u njihovim planovima, željama, plašenjima, tvrdnjama, friziranjima…, zato što su, ponavljamo, obrasci uvijek isti i nikad se neće promijeniti“, kazao je Ante Nazor.

Jer, nama  nije problem u Srbiji niti u Srbima. Problem je bio, jest i bit će, u nama.

      „Hrvatska je dobila rat i Hrvatska se treba sukladno pobjedniku tako i ponašati. Dostojanstveno prema sebi i drugima! Tako bi to radili drugi ratni pobjednici, a znali bi i cijeniti vlastitu hrabrost, bilo pojedinačnu ili zajedničku, ali i prepoznati nove/stare obrasce pritisaka. 

Nažalost, nemamo mi taj kalibar političara koji će našim zapadnim “mentorima” reći NE, Srbe ignorirati, a njihovu petu kolonu u RH svesti na pravu mjeru, mjeru nebitnih palanačkih bukača i manipulatora, koje još i financiraju. Da, nije Vučić problem, niti srpska politika. Njihova mitomanska i falsificirajuća politička agenda je jasna stoljećima“.

 Predsjednice, pod hitno mijenjajte

 Vaše savjetnike!!!

Jer, sam odabir trenutka za poziv Vučiću, po nečijem savjetu, niti je mudro promišljen niti je mudro odabran. Zar nakon onoga u UN, pozvati Vučića?  Zar nakon   izložbe o Jasenovcu, „gdje smisao nije bio Jasenovac i žrtve, već je to bio jedan pokušaj da se svijetu u New Yorku i UN-u predstavi laž o Jasenovcu, koju su Vučić, Dodik i ostali bezbroj puta rekli, tvrdeći da se radi o 700 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu. Cilj te laži je pokazati da je hrvatski narod genocidan te kako su Hrvati uvijek na neki način ubijali Srbe kroz povijest. Nakon te izložbe, ali i nakon nekih izjava Vulina i drugih, Dačića pa i nakon svega što su radili u Komisiji i mimo Komisije o Alojziju Stepincu, nakon optužbi kontinuiranih da je i ova Hrvatska ustaška država, a Hrvati ustaše, teško je naći razlog zašto se, baš sada, realizira posjeta koje je odgođena ranije, a kako se onda obrazložilo, uvjeti nisu bili pogodni za razgovore”, kaže i gospodin Zdravko Tomac.

”Puno će još vode proteći Dunavom prije nego što će Hrvatska i Srbija biti prijateljske zemlje”, rekla je i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

Zar se nakon svega što smo od njih doživjeli i kroz što smo prošli, nadati „iskrenom razgovoru“?

Jer, pokušali su prije agresijom… I izgubili sve bitke.

Pokušali su, onda, lažima… I od toga ništa nije bilo.

Pokušavali su i s pritiscima. Ni od toga ništa.

Pokušavaju sada i s udvaranjem… I opet ništa!!! Hrvati su progledali…

Pa, zar Vi, Predsjednice, zaista mislite da je Dačić samostalan strijelac i da radi to što stalno radi, bez Vučićeve suglasnosti? Ili da Vulin lupeta po svojoj savjesti i razumu. A tek riječi i djela njihove „umne i rječite“ premijerke Brnardić koja Vulina podržava…

Kakve laži?Kakve podvale? Kakav vašar taštine? 

–Pa njih je, moja Lucija, „laž u njihovoj istoriji uvek spašavala!“

A jedan iz Vučićeve svite, zamislite molim vas, koji kao dio delegacije, dolazi u Hrvatsku, zamjenik je i predsjednika Odbora za dijasporu i Srbe u regiji u Skupštini Srbije. Miodrag je to Linta, koji nam poručuje:„Nismo uspeli puškom, sada ćemo se boriti drugim sredstvima!“

 

Pomirbe nema bez istine, a Srbija i danas ponavlja svoje stare, vjekovne laži.

„ Ne možeš lažljivcima vjerovati  ni kad govore istinu”.

–Jest. Istina je kako je loše izabran trenutak za susret i razgovor. Ali, možda se Predsjednica ponadala da će joj kritike na račun izložbe o Jasenovcu u UN i ograđivanje od svega UN, biti dodatni bod u pregovorima? Tko to zna!?

Predsjednica je, kako sama kaže, poslala poruku i poziv  Vučiću da se smire tenzije.  

A što sada imamo? Jesu li se tenzije smirile? Je li se išta riješilo?

Jesu li Hrvati dobili i najmanju satisfakciju za sve pretrpljeno?

NISU!!! I niti će ikada dobiti.

–Ma, pričekaj malo! Ne leti uvijek pred rudu, moja Monika. Rezultati će se tek vidjeti, ako ih bude, pa tek onda kritiziraj. I tek onda razglabaj o onome što se jest napravilo, što nije, i što se moglo napraviti.

–Pa,  Vučić je, meni se čini moja Lucija, prihvatio poziv, upravo zato,  da bi se tenzije i podigle!! A, onda on, za pokazanu hrabrost- jer je došao među ustaše- pokupi poene među svojim biračima.

Predsjednice, mijenjajte savjetnike!!!

 

A Vi, draga naša Predsjednice, uzimate za savjetnika Matu Granića. Pa recite mi, onako iskreno, što je on to tako mudro i korisno uradio za Hrvatsku? Jer, ja ne znam niti se toga sjećam.

Što je on to isplanirao uraditi za pet, deset, dvadeset godina sada?

Učinio je, učinio…Ali za sebe. Zar niste čuli onu na njegov račun“ Pola meni a pola Bagi“ . Uzeli ste njega koji ni po čemu nije, osim po samohvali, vrsni diplomat, a  vjerojatno po njegovoj uputi, a po kratkom postupku, i bez ikakva promišljanja, smijenili ste vrsnog i provjerenog stratega, generala Domazeta čije je umijeće planiranja potvrđeno i u Domovinskom ratu.

Tako se ne radi, poštovana Predsjednice, niti je itko dosad, prije Vas, nešto tako slično uradio.

I nije ovo prvi put  da ste gurnuti u nešto što nije u Vašem interesu. Bilo  je toga još. No našu sreću, bez nekih velikih posljedica. Ali, jednostavno, mnogi od nas nisu htjeli o tome pisati. Nismo se htjeli pridruživati čoporu koji Vas je stalno pratio i podmuklo napadao i čerečio.

I što sada!? Što sada uraditi? Kako Vas  sada možemo braniti? Kako Vas braniti kada od čuda i nevjerice, još uvijek, ne možemo doći k sebi.

I ne zato što ste ga pozvali. Ne! I s neprijateljima treba razgovarati. Već zbog onog što je rekao, što je uradio i što je donio.

 ”Puno će još vode proći Dunavom prije nego što će Hrvatska i Srbija biti prijateljske zemlje”,  rekla je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

Ali mora se priznati, trebala joj je za ovo velika, velika hrabrost. A  hrabrosti je imala.

Imala je i  mnoštvo dobrih poteza koje neki sada zaboravljaju.

 Trebat će joj, trebat hrabrosti… Za ove sada i za sve njene buduće odluke. Treba joj i trebat će joj hrabrost. Ali joj treba i podrška. Jer su ptice grabljivice već spremne na čerupanje. I unatoč paljbi sa svih strana, unatoč držanju samoga Vučića i unatoč onome što je donio, naša Predsjednica je donijela pravu odluku. Iako, mora se priznati, ne i u pravom trenutku. No, za nadati se da je ponešto o svojim sugovornicima, a nakon susreta u četiri oka, i naučila.

–A kako bismo, inače, riješili s njima sva otvorena pitanja, moja Lucija?  Ne, valjda, čekajući pomoć iz EU.

 

(Svršetak u sljedećem broju)

 

Vera Primorac