Crveni baroni, pobjegulje iz Sarajeva i lažni čistunci

Jugonostalgičari nikad ne grizu ruku koja ih hrani

Ima kod nas jedna pojava tj. fenomen koji zaslužuje širu društvenu pažnju; posebno kada govorimo o dvoličnom janusovskom licu liberalizma ili još bolje stolikome licu New Agea koji obuhvaća propagiranje gatanja, horoskopa, voluntarizma da svak može sve (moć pozitivnog mišljenja ima i dobre aspekte ako prihvaća Boga i vlastite nesavršenosti te bol, patnju i gubitak kao legitimni jobovski dio života) čarobnjaštva, zazivanja duhova, relativiziranja zla, pornografije, kulta Majke Zemlje, karizmatskih pokreta, droga i opijata, promiskuiteta, loših filmova i atonalne destruktivne glazbe, umjetnosti koja je pala sa štafelaja, istospolnih brakova i sličnoga bućkuriša iz globalnog babilonskog lonca.

Pojava na koju ću se fokusirati odnosi se na pojedince koji u raznim društvima i lijevoliberalnim medijima uzimaju sebi za pravo biti ne samo arbiteri elegantiae već i davati pravorijek u političkim i društvenim pitanjima kao salonski intelektualci, ali bez veličine i talenta jednoga Miroslava Krleže ili Voltairea, pa i J. J. Rousseaua s njegovim primitivnim idejama. Ima nešto samo po sebi komično u položaju slavnoga Voltairea kojega tetoše dvorovi ili Karla Marxa koji poziva na diktaturu sirovih i neukih dok dobiva apanažu od tvorničara i elite u Londonu, fabijanaca kojima je simbol vuk u janjećoj koži.

U sličnom položaju su naši lijevoliberalni intelektualci koji izigravaju Ivana Krstitelja boreći se verbalno protiv krutih struktura države, nacionalizma, religije, nacionalizma, korupcije i idolatrije potrošačkoga društva istodobno se upregnuvši u kola biznismena i filantropa Georgea Sorosa i dopuštajući sukob interesa, naime da Feral kao dioničko društvo u svome trojstvu ima gđu Vesnu Pusić iz HNS-a te jednog starijeg gospodina osnivača HSLS-a Slavka Goldsteina. Ma koliko u sebi nosio bistru polemičku oštrinu i njuh dobrog lovačkoga psa Viktor Ivančić u tom slučaju djeluje kao pas na lancu jer nitko ne grize ruku koja ga hrani.

Naravno u tome radikalizmu i anarhizmu dosta ima nesvjesnog sektaškog pristupa (poput srednjovjekovnih kršćanskih heretika usmjerenih protiv hijerarhije i na socijalnu borbu) koji kao Jergović u koloni izbjeglica zamjećuju Madonu s djetetom (ispade Miljenko vidjelac); lijepo je i pohvalno i u srži kršćanski suosjećati s bratom čovjekom, napojiti žedne, ugostiti gladne, dati dio honorara ili višak nekretnine ustupiti potrebitom; ali intelektualac mora sagledati i širi dio slagalice (puzzlea), tj. ukazati na sile koje ekonomski i socijalno stvaraju kaos (kao što ukazuju npr. Noam Chomsky i Naomi Klein) i po mogućnosti ponuditi puteve rješenja problema.

Dobro je i neophodno zdravo imati kritičare, još bolje je uspostaviti kritički dijalog – ali mi nismo manihejci ili mala djeca da tražimo idealno društvo a živimo sibaritski, zazivamo kozmopolitizam a bijegamo iz Sarajeva trajno na Bliski Zapad, ili kad ne priznajemo dr. Franji Tuđmanu niti najosnovnije ljudske i državničke kvalitete već ga prikazujemo poput kostura ili u fotomontaži ljubavnog zagrljaja sa Slobodanom Miloševićem. Ni meni se ponešto kod pokojnog Predsjednika nije sviđalo ali u usporedbi s Ivicom Račanom ili Zoranom Milanovićem ili već spomenutom dr. Pusićkom bio je zreo državnik koji je djelovao u okolnostima agresije JNA, embarga na oružje, perfidne politike Zapada, UDBA-ške hobotnice, lijevoliberalne i regionalističke oporbe, pravaša i emigracije koji su htjeli radikalni sraz sa srpstvom i starim režimom, Martinom Špegeljem koji je želio napasti vojarne…

Ja doduše zahvaljujem feralovcima što su imali građanske hrabrosti da se suprotstave pogrješkama i devijacijama mlade hrvatske demokracije, što su pisali o golfu na Srđu, ali ne shvaćam njihovo gašenje u doba dr. Ive Sanadera, ne shvaćam njihovu šutnju o grješkama Željka Rohatinskoga, te posebice dr. Pusić koja je svojom politikom u Siriji oštetila INA-u i krivo procjenila ISIL, do najnovijega nesnalaženja Milanovića s umjetno izazvanim izbjegličkim velevalom. Mislim da je u pitanju izvanredno ideološko sljepilo baviti se muhama, buhama, komarcima i ušima (tj. po naški babama i žabama) u vrijeme kada te napada tigar.

Teo Trostmann