Od "dostojnosti za sreću" do "spretnosti da se za sebe stekne sreća"
"To je moral: da ste poslije odvratni sami sebi!"
(Ernest Hemingway)
Za ne vjerovati je vlastitim osjetilima i za shvatiti zdravom razumu prosječnog građanina, ono što je sinoć u Dnevniku javne televizije izrekao prvi potpredsjednik vlade Tomislav Karamarko. Ne želim to citirati, niti interpretirati. Za to ima puno pozvanijih osoba, pozvanijih i stručnijih od mene, javnih i političkih djelatnika, čija je to u neku ruku i dužnost i koji bi morali, trebali i mogli građanima objasniti multidisciplinarno stručno , ideološki i politički taj intervju, odnosno odgovore na postavljena pitanja.
Ja bih se osvrnula djelomično na moral i nemoral, koji je po gospodinu Karamarku u slučaju Crnoja relativiziran konstatacijom kako mnogi građani žive u „sivoj zoni – prekršaju“ i nikom ništa. To je postalo jedno od pravila života i rada u nas. Ta konstatacija i zloporaba u ovom slučaju, iziskuje tumačenje multidisciplinarnih eksperata i osvrt običnih ljudi.
Ima više definicija morala koje se uglavnom sve svode Kako je: „Moral oblik društvene svijesti, skup nepisanih pravila,običaja, navika i normi prihvaćenih u životu neke zajednice. Na moral utječu svijest, odgoj u obitelji, vjera, tradicija, životno iskustvo i politika. Moralom u svim vidovima se bavi filozofska disciplina etika, koja istražuje i zaključuje što sve čini tri bitne odrednice morala. Dobro, Ispravno djelovanje i Ćudoredan život, kao i da neka moralna pravila nisu apsolutno važeća, već se razlikuju prostorno i vremenski. Međutim na ovom prostoru i vremenu, u našem društvu moral nije i ne može biti relativan, jer on govori kakvo treba biti ljudsko djelovanje i kako regulirati međuljudske odnose. Moralna pravila ne donose ekonomske i političke sankcije. Njihovo kršenje i odstupanje od njih, bi trebalo donijeti grižnju savjesti (!) i bojkot okoline, koji nitko nema pravo osuđivati, a kamoli osporavati i opravdati, bilo kakvim, pa i najvećim mogućim zaslugama za narod i domovinu. Moral nam govori što je dobro, a što zlo, što je ispravno, a što neispravno, što je pravedno, a što nepravedno i uči nas kako je DOBRO najveća moralna vrijednost i nužan uvjet dobrog života, u kojem je neophodna suradnja s drugima, konstruktivan dijalog, bezuvjetna ljubavi dostojanstvo svake osobe.
Jedna od moralnih kategorija je politički moral. O tome bi se dalo puno pisati, pogotovo kod neprincipijelnog koaliranja i političke trgovine. Svako trgovanje bez moralnosti nije samo nemoralno, već je i grijeh, a ponekad prekršaj i zakonski prijestup, koji bi pravna država morala sankcionirati, inače negira samu sebe. Pravna država kao društvena tvorevina ne smije nikom dozvoliti da bude ikada i igdje iznad demokratskog sustava i mora imati instrumentalni okvir za stvaranje temeljnih elemenata građanskog društva, ograničavanje političke vlasti pravom,podjelu vlasti, nezavisnost sudstva i politički pluralizam.
Ne tako davna, kao i neka svakodnevna politička događanja navode nas na pitanje: Živimo li mi u pravnoj državi? Godinama već slušamo kako je došlo vrijeme za mlade, obrazovane, moralne, kompetentne, ničim opterećene, poštene, marljive i dobronamjerne ljude, koji će preuzeti vodstvo u svim područjima života i rada, naročito u politici, koji jamče boljitak, za svakog pojedinca i cijelo društvo. Rečeno nam je kako su se upravo takvi ljudi našli i još se upravo pronalaze kako bi bili suradnici onih prvih i najodgovornijih. Unatoč toga, svaki dan nas poput, tsunamija zapljusnu razni događaji, događanja i afere, koji su proizveli ili proizvode ti novi ljudi. To nas navodi na pitanje: vrijede li u politici jednaka načela i principi kao i u drugim područjima, djelatnostima i njihovim segmentima? Odnos morala i politike je nezaobilazan problem za filozofe, političare i ostale građane, jer laž u politici nije niti približno jednaka laži u nekom drugoj djelatnosti. Laž u politici često implicira političko nasilje, koje pod diktaturom relativizma, provodi svoje ideje, obmanjuje građane i ne donosi ništa dobro ikome, a kamoli zadovoljstvo i sreću.
Ne treba čitati Kanta i Hegela kako bi se otkrila i spoznala relacija moralnosti i sreće, njihovo podudaranje, „dostojnost za sreću“, koja se bitno razlikuje od „spretnosti da se za sebe stekne sreća“. Nije lako i jednostavno udovoljiti dužnosti (prema sebi, drugima i funkciji) i moralnom zakonu „koji je propisan čistim umom“. Mnogi ne mogu odvojiti i suprotstaviti čistoću moralne dužnosti i koristoljublja. Teško se uzdići iznad nagona i osobne koristoljubne sreće. To mogu samo rijetki i odabrani. Oni shvaćaju dužnost kao osjećaj obaveznosti koja proizlazi iz unutrašnjosti njihova bića. Ako taj osjećaj nije u skladu s moralnim vrijednostima građanskog društva, upitna je motivacija te osobe za određene političke dužnosti.
Mi ne želimo živjeti u sivoj zoni, niti u raznim nijansama sive boje, koja prelazi u crnu, svakim danom sve više. Svaki čovjek je zaslužan za ono što je sam od sebe stvorio. Nitko nije svestrano razvijen i nije svemoguć. Svi zajedno, s jedinstvenim ciljem: Sretna Hrvatska, možemo i želimo puno dobra napraviti za nas, našu djecu i djecu njihove djece. Za ostvarenje tog cilja treba a priori međusobno povjerenje. Dosta je bilo laži, opsjena i prijevara, pod čijim plaštem se godinama gušimo i vraćamo u daleku ne baš dobru prošlost, u mrak, u balkansku krčmu, u primitivizam u relativizaciju istine, u otuđenost čovjeka od čovjeka i samog sebe od samog sebe.
Ankica Benček
