SOLUS CATHOLICUS – Bespoštedna hajka

Komunistički antifašizam je diktatorski fašizam, koji svojem ideološkom neistomišljeniku "pakira" određene antihumane etikete

Ono što je danas u našem hrvatskom društvu i javnosti velika tragedija, kao i nedostatak intelektualnog poštenja, kao i objektivnosti jest da se o nekim temama, osobito o zločinima počinjenima za vrijeme Drugoga svjetstkoga rata i poraća progovori trijezno, razumno i normalno. Više nego ikada dopušta se bespoštedna hajka u javnosti na sve one koji će progovoriti o zločinima počinjenima od strane partizana. Svi oni koji o tim zločinima progovore, dokazuju ih na temelju agrumentirane povijesne dokumentacije ili izraze svoje svjetonazorsko mišljenje bivaju proglašeni „fašistima“, dok se apologija partizanskih zločina koji su brojni u Hrvatskoj naziva „antifašizam“. Postoji velika razlika između komunističkog antifašizma i onog demokratskog. Komunistički antifašizam je onaj diktatorski, etiketirajući, onaj koji će u svojem ideološkom neistomišljeniku „pakirati“ određene antihumane etikete. Dok s druge strane, demokratski antifašizam koji se njegovao i njeguje se na osobit način u zapadnim zemljama jest onaj koji polazi od istinske humanističke matrice. Upravo iz takve matrice novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović progovorio je kritički o komunističkom antifašizmu.

U tome se sastoji njegova intelektualna hrabrost. Riječ je o čovjeku koji je snažno digao glas protiv intelektualnog nepoštenja onih koji se služe krinkom antifašizma kao apologijom zločina koji su činili partizani za vrijeme rata i poraća. A ti zločini se, naravno i dalje opravdavaju. Poneki autori i teoretičari su se još prije Drugoga svjetskoga rata, već predviđajući kojim putem komunizam ide nazvali komunizam „crvenim fašizmom“. Jedan od tih teoretičara jest Otto Ruhle. Riječ je o fašizmu lijeve ideološke orijentacije, ali je najveći problem u tome što se ta sintagma toliko često ne upotrebljava kako bi se dokazala i pokazala narav strašne komunističke ideologije. Lijevoliberalni aktivisti i „antifašisti“ danas će, na osobit način u Hrvatskoj pokazivati impulse tog lijevog ili „crvenog fašizma“. Prozivat će svoje neistomišljenike, javno će ih progoniti i protiv njih prosvjedovati, tražit će njihove smjene i vršit će pritiske na kompetentne osobe da takve osobe izgube mjesto u javnom prostoru, pokušavat će se na sve moguće načine ušutkati raskrinkavatelje lažnog fašizma. I neće se zadržati samo na tome. Počet će se baviti mitingašenjem, grafitima po zidovima kuća. Sjećam se jednoga grafita od prije nekolikog godina u Zagrebu na jednom zidu kojega je potpisala fantomska Antifašistička fronta, a grafit glasi: „Gorjet ćete, klerofašisti!“

A da ne govorimo o porukama nesnošljivosti koje upotrebljavaju političari i saborski zastupnici lijevoliberalne provenijencije za sve svoje neistomišljenike, uz veliku potporu pojedinijh također lijevoliberalnih nevladinih udruga kojima je novi ministar kulture stegnuo „financijsku pipu“, pa su zbog toga bijesni na njega i služe se tobože humanističkom terminologijom budući da neće nadalje biti financirani iz državnog proračuna za svoje djelovanje protiv hrvatske države. Za njih je demokracija i demokratski način razmišljanja samo ono što oni smatraju da je istina, dok sve ono što se ne uklapa u njihove mentalne sklopove jest „fašizam“. U tome se sastoji taj njihov „lijevi fašizam“ o kojem govori Otto Ruhle. Da se razumijemo, njihovo je demokratsko pravo da protestiraju protiv onog s čime se ne slažu, pa čak da se ne slažu i sa politikom novoga ministra kulture. Ali nemaju pravo sipati netrpeljivost i mržnju protiv svake osobe koje se sa njima ne slaže i još k tome sve to „uvijati“ u celofan tolerancije, ljudskih prava i humanističkoga riječnika. Uz to nam je zaključiti da, Bogu hvala postoje oni pojedinci, intelektualci, znanstvenici, kulturnjaci i udruge demokršćanske provenijencije koje dižu glas protiv toga javnog „lijevoga terorizma“. I njihova će reakcija sve više biti efektna i jasna, što više bude istina izlazila na vidjelo. A istina je ona koja oslobađa.

Pavle Primorac