Od 1918. Hrvati su bili izloženi stalnim torturama i poniženjima
Homo non vivit soli sibi,
sed Patriae, parentibus et amicis.
(Latinska poslovica)
Nema ništa sramotnijeg nego li – biti sin porobljenog naroda i ne činiti ništa da bi se oslobodili ropstva kao maksimalnog poniženja. Ma kako bogat i sposoban bio, rezignirani sin poniženog naroda dostojan je prijezira.
Potomci smo europskih starosjeditelja Dinaraca ljudi visokog stasa koji su zajedno sa svojim biljkama i životinjama preživjeli i Ledeno doba privrženi svojoj zemlji i svom moru. Topla voda s polutara, tekla je kao prava nadmorska rijeka kroz Gibraltar, toplom stranom Sredozemlja i produljivala duž sjeverne jadranske obale koja nikad nije bivala pokrivana ledom. To i izobilje izvora slatke vode omogućili su našim precima da obrađuju svoju zemlju, uzdržavaju svoje blago na pašnjacima i bave se pomorstvom i ribolovom. Imali su dovoljno sredstava za život i opstanak, ali sve je trebali pribavljati snagom svojih ruku. U tom prostoru po duljini Istočne jadranske obale i u zaleđu – kako se je led povlačio – sve dublje u unutrašnjost, u trajanju od tisuće godina Dinarci su povećavanjem životnog prostora i brojčano rasli. U Istri je pronađenio ljudsko stanište – pećina Šandalja – staro – oko jedan milijun godina.
To bogato more, plodna zemlja i Dinarci koji su se znali dobro snalaziti da osiguraju svoj opstanak, kad su se i istočno i zapadno, a kasnije i na sjeveru počele pojavljivati nomadske i pljačkaške horde počela je duga epopeja obrambenih ratova od nasrtaja napasnika. Sva naša povijest, prema antropolozima, a u novije vrijeme i genetičarima, povjest sjedilačkog pučanstva Dinaraca prošla je u obrambenoj spremnosti: ratari su bili i naoružani ratnici, sela su bila ograđivana obrambenim zidovima, a duž naše obale – od Istre pa sve do Peloponeza – građeni su megalitni refugiji u koje su se – na znak opasnosti – sabirali ljudi i njihova stoka, dok su ratnici odoljevali navalama divljih pljačkaša.
Arheolozi, a zatim i antropolozi, te u zadnje vrijeme i genetičari, ustanovili su svaki na svom području povijesnih znanosti naših krajeva, da du dinarska plemena bila organizirana za opstanak i obranu svaki na svom području, a kad je trebalo, znali su zajedno organizirati obranu. U tako bogatom i relativno dobro branjenom prostoru nastala je Panonija čija su plemena bila ukupno, radi srodstva, nazvali – Iliri. Oni su prvi uzgajali velika stada goveda, poznavali su još u doba Vučedolske kulture i alternaciju zemljišta i bili su vrlo lucidnim, a ne i praznovjerni. Njihov način proizvodnje žilja i bilja, a također i kovanja i uporabe odličnog oružja, omogućila je obranu rubova zemalja bez organiziranih sjedilačkih grupa na koje su dolazili, donosili 'i u lijevoj i u desnoj' a na svojim zaprežnim kolima (kako se vidi na nekim arheološkim rekvizitima) prevozili su nejač, hranu i predmete za svakidašnju i sezonsku uporabu. Antropolozi dokazuju da su Dinarci doprijeli do svih rubova Europe pa i jugo-istočne Azije, ali nije poznato da su tamošnje državica pa ni kasnije organizirane države bile proglašavane dijelovima nikad ne postojećeg Ilirskog carstva.
Ilir znači slobodan, a Herodot tumači da su stvarno bili slobodni. Latinski povjesničar Tit Livije zapisa da su i uoči vremena Krista, 'Iliri bili nepobjedivi i na kopnu i na moru'. Imali su i na kopnu i na moru dostatna sredstva za obranu od svih nasrtaja i to je bilo i ostalo karakteristično za svu našu povijest: povijest obrambenih ratova. Najveći ilirski strateg bili su Dmitar Hvaranin na moru i veležupan Baton na kopnu. Rimska vojska je, nakon pomorskih pokušaja da prodre u Jadran, dovela Senat do potrebe da potpiše s Ilirima – Ugovor o nenapadanju – Rim je nakon toga priznao Dmitru Hvaraninu vlast na svim ilirskim zemljama duž Jadrana.
Julije Cezar je pokušao prodrijeti u Jadran, ali je pretrpio poraz. Stoga je uputio Oktavijana svog nasljednika da ide k Ilirima u pomorsku školu, zajedno s Istraninom Agrippom, a to im je omogućilo da dobiju obrambenu pomorsku Bitku kod Actiuma. Rimske legije su pokušale slomiti združenu vojsku Panonije (danas Bosne) i pali su u zamku bana Batona. Morali su s nama potpisati s Batonom opet jedan 'Ugovor o nenapadanju' – ovog puta što se tiče kopnenih snaga.
Obrambena strategija Dinaraca prožima svu našu potonju povijest i ilirski Imparatori su, nakon ukidanja centralizirane Imperije (diktature) tu strategiju proširili na sve kompozante Imperije, osobito po rubovima. Poput valova koji se šire od centra strateškog impulsa prema rubovima, u ukupnosti Zapadnog rimskog carstva, naša Dalmatinsko-panonska dijeceza je uspjela održati samosvijest našeg pučanstva i nakon pomoći koje je dobila sa sjevera od Bielohorvata, da se obrani od barbarskih pljačkaša, ubojica i rušitelja. Da su Bielohorvati preuzeli i nastavili strategiju obrambenog rata, dokazuje i priserga koju je knez Hrvata položio pred papom Agatonom na Grobu svetog Petra 698 godine – da ne će osvajati tuđe zemlje i da će biti saveznik Rima.
Knez Domagoj je vodio obrambeni rat na moru. Kralj Tomislav je vodio obrambeni rat i na moru i na kopnu. Kralj Tvrtko I. Kotromanić je uspio oko sebe okupiti razne područne vojske od juga prema sjeveru, od zapada prema Drini pa i do Mačve – u naporu da se riješi strane dominacije koju su lukavo održavale, pomažući jedna drugoj – Venecija i Madžari, Franci i Bizantinci.
Papa Agaton
Razne združene snage Tvrtkove vojske nazivale su se su već – ustaše. Tako ih naziva i August Šenoa u svom romanu 'Kletva'. Nije to bio prvi neuspjeh u pokušaju obnove Hrvatske kao jedinstvene kraljevine na svom svojemu etničkom i državnom teritoriju. Nešto slično se je dogodilo i u vrijeme pokušaja hrvatskih knezova Zrinskog i Frankopana – koje su izdali Burboni u korist Habsburga. Sudbina im se je gadno osvetila. Kao što god su čeličnim sječivima obezglavljeni Petar Zrinski i Fran-Krsto Frankopan, tako su obezglavljeni i Burboni (Louis XVI.) a i krunski nasljednik Habsburga, Franz-Ferdinand u Sarajevu 1914. Bar tada je svima bilo jasno da je Bosna bila strateški epicentar s kojeg je potekao sav kaos svijeta u dvadesetom stoljeću. Taj kaos se je okrenuo protiv Romanovih koji su ga naručili. Propast Rusije je unio germanski agent Lenjin, a Crvena armija je, u najtežim uvjetima prvog svjetskog rata postala velikom prijetnjom i Njemačkom Reichu, a i svoj zapadnoj Europi, pak su ga stratezi ograničili na brzinu i zapetljali u Versaillesu 1919.
Običaj podizanje vojske dobrovoljaca ostao je živahan osobito u Bosni, najprije u vrijeme Bune protiv Turaka Husein-kapetana Gradaščevića (1831./2.), kad su bosanske ustaše bile izdane, jer su ih hercegovački pustolovi i ničija djeca, janjičari, pod komandom hrvatskog prebjega Mihajla Latasa, alisa Omer-paše, nadmoćnim brojem i oružjem porazili. Izdaja kršćana je i u našim udžbenicima prešućivana, ali je podrobno opisana u Tomićevom romanu „Zmaj od Bosne“.
Na bosanske Ustaše mogao je računati i ban Josip Jelačić kad je prisiljen bezobraštinom bahatih Madžara, postrojio Hrvatsku vojsku, u kojoj je bilo šest Ustaških bojni. Tada je veliki Ban Jelačić (podrijetlom bosanski plemić) od banjolučkog bega Mehmeta Bašića dobio na dar svog bijelog konja kojeg je nazivao 'Arapin' i s kojim je išao i na Madžare i u svoje svatove. Kad su, nakon što je Hrvatska vojska pregazila Dravu pa upala u Madžarsku i marširala sve do sjeverne obale Blatnog jezera, Madžari vidjeli cijele odrede hrvatske vojske u – turskim uniformama (bosanske ustaše – dobrovoljci) uplašili su se da su Hrvati sklopili ugovor s Turcima pak su odlučili da krenu na Beč, jer samo tako Ban Jelačić može izvući svoju vojsku iz Madžarske (koja je marširala na Budimpeštu). Ban Ječačić je zbog izdaje Madžara Habsburške dinastije, i digao svoju sablju na Madžare i taj madžarski manevar je kanalizirao Hrvatsku vojsku, koja je na vrijeme stigla do Beča i tu 'sredila' vojsku Layosa Kossutha i spasila Habsburge, vjerujući da je time spasila i ideju nezavisnosti Hrvatske od ugarske nasrtljivosti.
Poučeni iskustvima ratovanja oslanjanjem na Ustaške dragovoljce, u Bosni je nastao spontani Ustaški pokret i sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća, uoči Bečkog kongresa. Među domaćim bosanskih Ustašama našao se je odnekud i Petar Mrkonjić, odnosno Petar Karađorđević koji je bio na čelu bosanskih Pravoslavnih ustaša. Kad je bio prisiljen napustiti teritorij Bosne, Petar Karađorđević se je obreo u Beogradu. Tu je dao objaviti svoje ratničke bilješke od naslovom „Dnevne beleške jednog ustaše“.
Dakle u Bosni su i katolici i muslimani i pravoslavci išli u ustaše. Izvorno značenje naziva 'ustaše' je zapravo zajednički nazivnih za sve Bosance. Tradicija ustaštva je oživjela i nakon što su ti isti Karađorđevići na prevaru i koristeći hrvatske korisne budale, uspostavile svoju vlast i nad Hrvatskom – totalnim poniženjem 'alium regni Croatiae' – bez ikakvih prerogativa državnosti. Djelatni prostor hrvatskim političkim vođama bio je sve više sužavan, pak su dne 28. 6. 1928. u beogradskoj 'Skupštini' ubijeni zastupnici HSS-a, a među njima je bio teško ranjen i sam Stjepan Radić, seljački učitelj i vođa. Versailleskom odlukom Srbiji je dodijeljena daleko starija nacionalna država Hrvatska. Karađorđevići su odlučili ukinuti sve prerogative hrvatske države a i hrvatske nacije. Iz straha zbog mogućeg miješanja Sovjetskog Saveza na Balkanu, ta Karađorđevićeva politika je dobila što prešutnu što izričitu potporu Zapadne Europe – da zadovolji i sovjetske ambicije…
I tu i tada su stvoreni uvjeti za sudbonosno odmjeravanje – strategije navalnih i strategije obrambenih ratova. Naime, Njemačka je izišla iz prvog svjetskog rata kao zemlja koja je bacila boomerang na Zimski Dvorec Romanovih, a primila ga nazad pravo u dvorac 'Sans souci'. No, Prusi ne bi bili Prusi kad se ne bi sjetili svojih iskustava s Romanovima: što tajno što javno – dogovarati se – na račun zapadnoeuropskig carstava (u prvom redu Britanskog i Francuskog, itd.). Prvi pozitivni dogovor između Moskve i Berlina zbio se je u Rapallu (1922.), kad je ispostavljeno diplomatsko povjerenje između dviju velesila u tom dijelu Europe. No, kako su zapadne kancelarije shvatile da ih se to i te kako tiče, njihova taktika bila je – pomagati sve režime koje vodi podozrivost prema Sovjetskom Savezu i prema Njemačkoj.
Tako je došlo do udvaranja Mussolinijevom fašističkom režimu s istoka i sa Zapada, a i iz Njemačke (Jedan od prvih koji je išao Mussoliniju na noge, u Rim, bio je – Winston Churchill (15. 1. 1927.), a za njim još i Chamberlain). U to vrijeme je i srbijanski kralj Aleksandar dao poubijati hrvatske zastupnike u Beogradskoj Skupštini i zavesti – Šestosiječanjsku diktaturu. Tada su se stvorili i uvjeti da se stavljanjem 'ljute trave na ljutu ranu' ukaže da protiv podlosti i drskosti postoji efikasan lijek – do rasula diktature vodi obezglavljenje diktatora.
Za razliku od naših polupismenih 'naučnih radnika', francuski stručnjaci za povijest i situaciju 'izmedju dvaju svjetskih ratova' obradili su i u globalu i minuciozno sudbinu Hrvatske kao posve ukinute države i zanijekane hrvatske nacije sa svojom burnom poviješću i kulturom, svedenu na neka 'južnoslavenska plemena'. Među najuspjelija i najobjektivnija djela francuskih pisaca o tom razdoblju su: „Occident joue et perde' (1968.) Bernard Georgea (1968.); zatim „Oustachi, terroristes de l'ideal' Michel Lespart-a (1976.); 'Dangers serbes sur la Croatie' Andre Ott (1987., Ernet Pezet „Stepinac – Tito“ (1959.). ; Francois Broche: „Alexandre I. – Louis Barthou' (1978.) itd,
Posebno i osobito, moglo bi se reći, je životno djelo francuskog istraživača Christophe Dolbeau (*1953.), autora niz znanstveno obrađenih tema u djelima, kao :'Les Sacrifies de Yalta' (1988.), 'Ante Pavelić' (1989.); 'La Croatie – santinelle de l'Occident' (1990.); 'Le panserbisme – cancer yougoslave' (1991.); 'France-Croatie entre XI et XIX siecele' (1994.); 'Les forces armees croates' ( 2002.); 'France-Croatie – une belle amitie' (2012.) itd itd. G. Dolbeau je objavio niz članaka o istim temama po francuskim časopisima i listovima, a i u hrvatskom tisku u Dijaspori i u Domovini. To je utoliko dragocjenije što je njegov djed po majci prošao kroz njemačke logore u toku drugog svjetskog rata.
Među svim knjigama navedenih francuskih autora, najsažetije i u samoj biti istine zvuče slijedeće misli Francois Broche, u njegovoj knjizi o Marseilleskom atentatu: „Tiranija Srba u Hrvatskoj direktna je posljedica gluposti zapadnih Saveznika“, Te: „Da se Hrvati nisu pobunili protiv tolikog poniženja, oni bi bili dostojni prijezira“. To su teške i sudbonosne riječi u očekivanju realizacije prava hrvatske nacije na samoodređenje, a Francois Broche nije bio bilo tko! Njegov otac je bio dopukovnik francuske kolonijalne vojske, a zatim De Gaulleov 'Compagnon de la Liberation' (prvoborac). Diplomirao je na školi ENA (koja proizvodi visoke državne kadrove), a uređivao je niz prvorazrednih listova i časopisa, od gaullističkog povremenika 'L'espoir' do 'Revue de politique independente' ili 'Le spectacle du monde'. Dobio je, između ostalih, nagradu „Prix d'Ecrivains combattants' te nagradu koju mu je dodijelila „Academie des sciences morales et politique', itd.
Oni koji su stajali iza poniženja Hrvatske grdno su se prevarili jer – očito – nisu nas ni približno poznavali. Hrvati su išli s Napoleonom do u Moskvu. Motivirale su nas 'Ilirske provincije', ali i one su nestale s Napoleonovom Imperijom. Francuska je nakon toga imala nesrazmjerno ponašanje prema nama – zbog prezira prema povijesnoj istni i medjunarodnim pravnim normama po kojima je etnocid daleko veće zlo od regicida.
Političkom igrom ili strančarenjem ima smisla baviti se u nezavisnoj pa i u zemlji pod stranom dominacijom, kako je to bilo prije prvog svjetskog rata, ali bavit se političkim igrama u potpuno obespravljenoj zemlji i obezličenom narodu je puki sarkazam i servilno ponašanje izroda i izdajica. Nakon proglasa 'Šestosiječanjske diktature', nastala je opća hajka na sve što je još disalo domovinskim grudima. Zatvori su punjeni, ljudi su prebijani,a politički leaderi koji nisu otišli navrijeme u emigraciju, dospjeli su u zatvor pa i na robiju.
U Beču su se našli dr. Ante Trumbić i dr. Ante Pavelić. Dr. Trumbić se je odrekao svog potpisa na 'Krfskoj deklaraciji', a dr. Pavelić je znao da „na ljutu ranu treba staviti ljutu travu“. I da dr. Trumbić, kojem je Meštrović u Splitu klesao poklopac za katafalk, još može nečem poslužiti ako obiđe glavne europske kancelarije i objasni im situaciju u koju je zapala Hrvatska a i da čuje njihovo mišljenje kako iz tog izgrljati. No tek je osnivanjem Ustaškog pokreta – dne 7. siječnja 1929. (u Italiji?) – Ličanin, rođen u Humskoj zemlji, u Bosni, Ante Pavelić 'metnuo na ljutu ranu, ljutu travu' i – te je odlučio satrti zmiji glavu – obračunati s Aleksandrom Karađorđevićem. Prvi neuspio pokušaj bio je isplaniran u Zagrebu koncem 1933.), no onaj bolje planiran – u Marseillesu dne 9. listopada 934. postigao je svoj cilj i učinak, jer je s Ustaškim pokretom učinio solidarnim i makedonski VMRO Vanče Mihajlova. Marseilleski atentat je izveden profesionalno, jer ga je smislio i navodio Dido Kvaternik, sin profesionalnog vojnika, doskorašnjeg habsburškog generala Slavka Kvaternika. Nakon ozbiljne krize koja je uslijedila tom uspjelom pokušaju u Marseillesu, došlo je do profesionalizacije Ustaškog pokreta i sustavnog uvježbavanja ratnih operacija i postupaka u logorištu na Liparima.
U povodu osnivanja Ustaškog pokreta, uslijedili su razni atentati na tlu Jugoslavije, a najsnažnije je odjeknuo – Lički ustanak – u Brušanima blizu Gospića, gdje je, u noći između 6. i 7. rujna 1932., izvršen oružani napad na tamošnju žandarmerijsku postaju. Napad je organizirao posebno izvježban 'commandos' pripadnika Ustaškog pokreta koji su bili infiltrirani preko morske talijansko-jugoslavenske razlučnice, kojima su se, u Gospiću, pridružila trojica lokalnih gospićkih ustaša, pod lokalnim vodstvom dr. Andrije Artukovića: Juco Rukavina bivši časnik habsburške vojske i vođa te akcije, Marko Došen, Josip Tomljenovići i Nikola Orešković. . Ustanak je smišljen u krugu suradnika Ante Pavelića u Italiji, a isplaniran pak u Spittalu u Austriji, gdje je uz Antu Pavelića bio Gustav Perčec pa i Vjekoslav Servatzy. Plan je donesen i ušao u fazu priprema u proljeće 1932. Prije stupanja u akciju Andrija Artuković i Marko Došen bili su u Zadru, koji je tada bio talijanska enklava s većinskim hrvatskim pučanstvom.. Tu su preuzeli ljude (deset probranih momaka*) i materijal koji je za akciju pripremio profesor Antun Brkan.
U svojstvu bliskog suradnika Ante Pavelića, svoj dio posla odradio je rođeni Zadranin, profesor Antun Brkan, potomak stare zadarske sokolaške obitelji. Antun Brkan je bio logistički 'organizacioni' i kadrovski mozak operacije 'Brušani'. Izvršio je selekciju desetorice i pribavio oružje koje je iz Zadra bilo izvezeno brodićem na more i, zahvaljujući vještini ličkih švercera, dopremljeno morem do ruba Velebita, a odatle pak prema Gospiću. U noći 6.-7. rujna 1932. izvršen je napad na žandarmerijsku ispostavu u Brušanima kod Gospića. Operacija je trajala oko pola sata. U okršaju je životom stradao Stjepan Devčić, a ostali su se razbježali svojim kućama. Dvojica domaćih su s emigrantima uspjeli prijeći Velebit i domoći se Zadra (Tomljenović** i Orešković).
Očito je u ukupnosti događaja oko tog napada na žandarsku postaju u Brušanima trebalo inscenirati pučku pobunu protiv predstavnika okupacione strane sile, pa je prije samog aktiviranja podmetnute mine nastala prava pučka pobuna. Nekih skoro 300 ljudi iz okolnih sela je sudjelovalo u toj galami i pjevanju buntovničkih pjesama, a kad je eksplozija oštetila postaju i učinila planirani efekt, ljudi su se razišli i za njih je time tek počela tragedija pretraživanja kuća, hapšenja a zatim divljačkog batinjanja. Taj represivni učinak nad ljude koji nisu sudjelovali u organizaciji i izvođenju atentata naišla je na negodovanje i osudu u političkim krugovima u cijeloj zemlji. Tako je i 'Proleter', glasilo KPJ objavio članak( u broju od 28. 12. 1932.) o tom događaju i izišao s izjavom da je KPH pozdravlja Ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu“. Oružna akcija u Brušanima, makako skromna, bila je bolje organizirana od Rakovačke bune Eugena Kvaternika.
Na robiji u Sriemskoj Mitrovici, gdje su bili zatočeni uz ustaše i komunisti, nije bilo antagonizma među njima. Dapače. Đilas je u svojim memoarima pisao i o ličkim ustašama s kojima je boravio na robiji i rekao za njih da su to bili: 'bistri i primitivni, pošteni i iznad svega siromašni. Fašistička ideologija, dodaje on, tada još nije bila potpuno razvijena'.
Očito je da beogradski bakandžaši nisu dobro promislili i izveli svoju reakciju na tu u neku ruku 'pučku veselicu' s poniženom oružanom postajom okupatorske vojne sile nomada pljačkaša. Kao da uopće nisu vodili računa o tome da je urođenički mentalitet jači od divljih nagona. U ukupnosti hapšenja, internacija i osuda sudionika, osuđen je i Antun Brkan i to – na smrt u odsustvu, premda Brkan nije bio jugoslavenski nego samo talijanski državljanin. No, kako je Brkanovo prohrvatsko djelovanje smetalo i Mussolinijevoj vlasti, nakon Brkanove osude i pritisaka Beograda koji je od Italije tražio da ga izruče Jugoslaviji, Talijani su jednostavno protjerali Antuna Brkana i njegovu obitelj iz Zadra, odale je dospio čak u Regio di Calabriju, pa i na otočje Lipare, gdje su, nakon Atentata u Marseillesu, bili internirani.
Antun Brkan
Zanimljivo je da je Kominterna smatrala da je Jugoslavija bila 'umjetna versailleska tvorevina koju treba razbiti'. A KPH je objavila jedan proglas u kojem osuđuje 'demagogiju o nezavisnoj državi Hrvatskoj'. Većeg neprijatelja hrvatskog naroda još u to vrijeme nije bilo od hrvatskih komunista, najvećih izroda u našoj povijesti poslije madžarona. Ta oružana akcija postigla je svoj učinak jer je uspjela privući pravi nacionalni koncenzus i lijevih i desnih ilegalnih struja u borbi protiv suludog okupatora koji je pred očima svijeta usmjerio svoju silu protiv obespravljenog i nenaoružanog naroda. Otvorenu podporu diverzantima su dali madžarski i talijanski tisak, zemlje u kojima su grupe ustaša učile i vježbale gerilsku taktiku. O logoru na Janka Puszti Francuzi su šezdesetih godina snimili dugometražni film koji je režirao Miklosz Jancso, a ulogu Luburića glumio je francuski glumac Jacques Charrier (otac djeteta Brigitte Bardo), a Liepu Plavku je glumila Marina Vlady'. Taj fiml je projektiran na francuskoj telviziji 1968. pod naslovom 'Sirocco d'hiver')
Nakon kapitulacije Italije, u Zadar se je vratio Antun Brkan i tu bio sustavno ponižavan od OZN-e. No, kako je za vrijeme rata bio pasivan, nije mogao biti sudjen i smaknut pod nekim izgovorom 'kolaboracije', budući da su ga Talijani protjerali iz Zadra i budući da su njegova dva sina odvedeni s partizanima koncem rata. Njegovi sinovi, Ante i Zvonko postali su šezdesetih godina dvadesetog stoljeća svjetski poznati majstori umjetničke fotografije i organizatori bienalne međunarodne izložbe umjetničkih fotografija 'Čovjek i more' u Zadru. Ali, i u tim uvjetima hrvatsko srce starog Brkana nije mirovalo. Njegov dom u Varoškoj 5 bio je već šezdesetih godina dvadesetog stoljeća pravo tajno susretište poslijeratnih robijaša i disidenata, kao i mjesto za izobrazbu posve novi tip ustaša (HORA) koji će pripremiti novi naraštaj za buđenje samosvijesti i za punjenje redova disidenata i političkih emigranata koji su bili odlično SPREMNI uzeti oružje na samom početku Domovinskog rata i postupiti kao naši prastari, stari i novi voditelji u procesu obnove nezavisne hrvatske države i njezine rekonstrukcije. Ideje i napori u pripremama obnove hrvatske državne nezavisnosti imali su svoj začetak i početak – u Zadru. Ak' i jesu orli izginuli, ostali su tići orlovići!
Bilješke:
