Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Stvari postaju groteskne

Sramotno je ići u Skupštinu bez glasova Hrvata

 
 
Otvoreno pismo „Hrvatskoj riječi“ (uredništvo i naklada), Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, DSHV-u, HNV-u, svim udrugama u Srijemu, „Hrvatskim novinama“, „Zovu Srijema“ i Hrvatskoj matici iseljenika, a povodom članka „Izigrano povjerenje građana“ u „Hrvatskoj riječi“ br. 684 od 27. svibnja 2016. godine.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2016/06/Narodna_Skupstina_Republike_Srbije_DSC00892.JPG
Srbijanska Narodna skupština
 
Kada upitate gospodina Tomislava Žigmanova zašto kao kandidat za predstavnika Hrvata u Skupštini Republike Srbije nije samostalno izašao na izbore kao predsjednik DSHV, odnosno zašto DSHV nije samostalno nastupila na izborima, pustit će vam play back o neviđenoj razuđenosti (a Srbija je veličine Kanade) i strašnoj podjeljenosti (čemu je sam najviše doprineo) Hrvata u Republici Srbiji, te nemogućim uvjetima da se prikupi 10.000 potpisa Hrvata za ulazak hrvatskog zastupnika u Skupštinu Republike Srbije. Međutim, to što Hrvata ima u Nišu, Beogradu i po cijeloj Srbiji ne smije biti izgovor da ih se otpiše, jer su daleko od Subotice! No, ni tu nije kraj aktivnosti Tomislava Žigmanova da što manje Hrvata bude uključeno u društveno politički život, jer su i Banaćani i mnogi drugi za njega  također daleko od Subotice, a u Novom Sadu ih, kako sam kaže, ima malo (pa valjda nisu ni vrijedni pažnje)!!!
      
„Obišao sam dosta mjesta i u Bačkoj i u Srijemu, bilo je uistinu naporno, razgovarao sam i s puno ljudi…“ – izjavljuje Tomislav Žigmanov potvrđujući koliko se daleko dobacuje njegova iscrpljujuća aktivnost, a poznato je da mu je izuzetno teško razgovarati s bilo kime, posebno s onima koji ga ne uzdižu u nebesa.
 
Svjestan je Tomislav Žigmanov da ne može dobiti 10.000 potpisa od 57.000 Hrvata, jer na tome ništa nije radio, a da je radio dobio bi glasove i onog ogromnog broja Hrvata koji se ovdje nisu usudili izjasniti kao Hrvati iz straha i iz znanja da nitko iza njih ne stoji, posebno ne Tomislav Žigmanov.
 
Da je Tomislav Žigmanov imao hrabrosti da preko glasova Hrvata, na čemu je morao godinama zaista naporno raditi, dođe do Skupštine Republike Srbije i eventualno pri tome ne prikupi tih 10.000 glasova, bilo bi i to daleko časnije nego što i dalje uporno obmanjuje cjelokupni hrvatski nacion ovdje o svom „uspjehu“ ulaska u Skupštinu Republike Srbije, „uspjehu“ ulaska Vesne Prcić u vojvođansku Skupštinu, „uspjehu“ dvojice članova DSHV u Subotici i „uspjehu“ jednog člana DSHV u Somboru, a sve preko srbijanskih glasova Demokratske stranke, koja je u repu oporbe, a ovi likovi u njenom repu. Priča Tomislava Žigmanova o Demokratskoj stranci kao „stranci čija su programska načela dosta slična DSHV-u (što je sa LSV i SVM?!), čija se povijest suradnje s republičkim i pokrajinskim vladama koje je predvodila DS, a na temelju beneficija po Hrvate, može ocijeniti pozitivnim, odnosno da je sva manjinska institucionalna infrastruktura i skoro sva ostvarivanja manjinskih prava u institucijama javne uprave izravna posljedica vladavine demokrata“ (kraj citata) – je također jedan od tisuće njegovih praznih šarenih balona.
 
Ove zakukuljene i isprazne riječi nijedan Hrvat u Republici Srbiji ne može namazati na kruh, a suština je u tome da je DS, ako prođe cenzus, omogućila jedino to da Tomislav Žigmanov osobno uđe u Skupštinu Republike Srbije. I tu  je kraj cijele priče. Kako su ovi strmoglavi gubitnici ipak uspjeli proći cenzus, Žigmanov je kao pravi pokeraški hazarder, uspio istinski fijasko DSHV, kao drugog strmoglavog gubitnika, pretvoriti u „grandioznu“ pobjedu!!! A mi svi Hrvati ovdje imamo kratku pamet i zaboravili smo da su Bunjevci u povijesti čovječanstva postali narod u vrijeme velike moći Demokratske stranke, da se s udžbenicima na hrvatskom jeziku nije moglo maknuti s mrtve točke čitavo jedno desetljeće i da se DSHV upravo s Petrom Kuntićem u Skupštini Republike Srbije pod okriljem Demokratske stranke urušila u veliko ništa.  Da je Petar Kuntić onda, doterjavši cara do duvara, odustao od politike i najavio svog nepokolebljivog, nezamjenjivog i jedinog nasljednika u daljem uništavanju ono malo što je ostalo.
 
Tako smo mi Hrvati ovdje dobili spoj kulture i politike u liku jednog čovjeka, što je tragedija sama po sebi, ali ako pitate Tomislava Žigmanova (a nemate bilo koga drugog ni pitati) kako je do toga došlo, on će vam reći: „U užem smislu, dva su momenta bila odlučujuća – najavljeno odstupanje predsjednika DSHV-a Petra Kuntića i spremnost prijašnjega vodstva da prihvati moju kandidaturu. Na taj način je osiguran institucionalno primjeren i proceduralno prihvatljiv izbor novoga predsjednika. S druge strane, razlozi koji su me nukali, okupljali su se oko činjenice da gotovo nije bilo drugih osoba spremnih za prihvat tako odgovorne, zahtjevne, ali i rizične pozicije. Dakle, nije da mi manjka obveza, napose onih u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata i oko kulture Hrvata u Vojvodini, no bio bih, vjerujem, sebičan kada bih odbio ovu priliku. Inače, politika mi nije toliko strana – dvadesetak godina sam aktivni promatrač i njezin tumač, s time da mi je najveća pozornost bila usmjerena na manjinsku problematiku u Srbiji, a napose na društveni položaj hrvatske zajednice, tako da i glede „predmeta posla“ neka minimalna navezanost postoji.“ (kraj citata)
 
Ovo se ne može namazati na bilo što, a kamoli na ovdašnju sve tanju koricu hrvatskog kruha i govori samoo osobnoj veličini jedino u osobnim očima „dvadesetogodišnjeg aktivnog promatrača i tumača politike“, kao velikog maga. Na kraju,kultura 57.000 Hrvata u Republici Srbiji jesteON, politika 57.000 Hrvata u Republici Srbiji jesteON, ON u Skupštini Republike Srbje znači da je DSHV parlamentarna stranka, ON u Skupštini Republike Srbije znači da će Hrvati uskoro“sudjelovati u javnom životu i biti razmjerno zastupljeni u državnim institucijama i javnim ustanovama, čak u širem javnom sektoru“ – kako nam iz budžaka pokrajinske skupštinske oporbe najavljuje Vesna, jedna od pet likova iz DSHV koji, svatko iz svog oporbenog budžaka, zastupa i štiti Hrvate u cijeloj Republici Srbiji! Blago nama!
 
A povod ovom „otvorenom pismu“ je, kako je rečeno, članak u „Hrvatskoj riječi“ br. 684 od 27. svibnja, u kojem čitamo da se nositelj liste DS-DSHV u Apatinu Bruno Urbanovski iznenada „svrstao“ u redove Srpske napredne stranke, pa je i u tom mjestu DSHV ostao bez vijećnika! No Žigmanov pored svega toga što se desilo ima „izlaz“ za Hrvate u Apatinu i kaže: „Na koncu vjerujemo da promjena vlasti u Apatinu neće za posljedicu imati i neuvažavanje interesa hrvatske zajednice (?!?). (kraj citata) Time je ON završio svoj naporni rad glede Apatinaca, a svi u Apatinu ga sada uvažavaju više nego prije, i Hrvati i svi ostali!
 
A s takvima iz DS kao što je Urbanovski, Žigmanov je igrao poker u ime svih Hrvata u Republici Srbiji, za takve su Hrvati morali glasovati ne bi li Žigmanov ušao u Skupštinu Republike Srbije i zbog takvih je DSHV veći gubitnik od same DS! Zbog ovakvih igara, uz koncentraciju sve infrastrukture i svega novca koji pripada svim Hrvatima u Republici Srbiji, posebno su nezadovoljni Srijemci, što pokazuje i reakcija g. Krunoslava Đakovića, predsjednika HKC Srijem – Hrvatski dom iz Srijemske Mitrovice pod naslovom Jedinstvo ili autokracija u hrvatskim institucijama objavljena u „Hrvatskoj riječi“ br. 682 od 13. svibnja 2016. godine. No, obradovao nas je članak g-đe Ivane Andrić Penava iz Zagreba, a u ime cijele Zajednice prognanih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, u „Hrvatskom fokusu“ (br. 316 od 27. svibnja) u kojem vidimo da su Srijemci i ostali koji su davno napustili naš Srijem i našu Vojvodinu neobično zadovoljni razvojem događaja od kako je Tomislav Žigmanov, pored ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i (njihov?) politički lider.
 
Njima je Žigmanov u Zagrebu pojasnio da je „činjenicom što je DSHV ponovno postao parlamentarnom strankom osnažena politička relevantnost ove hrvatske stranke. Isto tako, time je i mogućnost za djelovanje neusporedivo povećana, u smislu da će se moći djelovati u onom prostoru vlasti koja je i najvažnija, a to je republička razina vlasti“.(kraj citata) Stvari postaju groteskne (šteta što nije živ Rable), a bogami i zabavne i ostaje nam jedino da se slatko smijemo (ili će Žigmanov ipak nadmašiti Pupovca?!).
 

Branimir Miroslav Cakić

Povezane objave

Zemunski Hrvati stvaraju svoj “Hrvatski dom”

hrvatski-fokus

Plači, Vojvodino!

HF

U Beogradu živi veliki broj Hrvata iz južnoga Banata i okupiranog dijela Srijema

hrvatski-fokus

Nikola Šulentić – poduzetnik, dobrotvor, domoljub

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više