Drugo partijsko ubijanje seljaka

Kratki kurs historije odnosa Partije i HSS-a

Na jednoj strani je likovanje Esdepeja i oko njega. Hura, hura, hura!, viču Peđa Grbin, Maras, Bauk, možda i von Richembergh. Na drugoj  domovinskoj, bit će bivšoj, je zaprepaštenje: HSS ide u predizbornu koaliciju sa SDP-om. Ajoj, joj, joj! Ima li tu mjesta za neko iznenađenje? Nema. Najprije postkomuniste i post-seljake povezuje zorno barem jedan element, doduše bizarni, iz biografije ličnosti: jedne velike, najveće komunističke, stvarnoga predvodnika svjetskog komunizma Josifa Visarionoviča Džugašvilija – Staljina i predsjednika ostatka ostataka HSS-a Kreše Beljaka. Oba su u mladosti na početku „karijere“ bili obijači, Staljin doduše banaka ovaj – auta.

Staljinu i Beljaku zajednička je – kriminalna prošlost

Velika država, nacija, veliki “biznis“ u maloj caruju kokošari. Pravi komunistički baja, hazjajin, bavio se inače u mladosti pljačkama banaka, reketarenjem, ucjenama, paležima, ubojstvima, riječju: političkim i inim gangsterizmom (prema: Simon Sebag Montefiore, Mladi Staljin, Profil , Zagreb, 2010.). Dobro, to je više onako anegdotalno pa pustimo političkim marketingašima da se s time u predizbornoj kampanji bave ili ne bave, a aktualnom HSS-u, poglavito Petirki, da se s time nose. Mi ćemo kratko zaviriti u odnos SKJ i HSS-a tijekom Drugog svjetskog rata i neposredno poslije, te u odnos komunista prema selu i seljacima.

HSS, posebno njegovo tzv. „lijevo  krilo“ i onda, posebno nakon 1943.  i danas služi (post)komunistima kao dokaz kako su oni prvenstveno bili antifašisti, a ne ono što su ustvari bili, boljševici koji su provodili revoluciju, građanski rat, Križni put, eksproprijaciju, oduzimanje zemlje, prisilnu kolektivizaciju… Ogromna masa boraca dolazila im je iz redova seljaka, rekao bih skoro svi. Kakva „radnička klasa“, toga je tada na prostorima raspadnute Jugoslavije bilo tek u tragovima, a ponegdje ni toliko. Jadni, nepismeni seljaci proveli su oružjem revoluciju – sami protiv sebe, i dakako ono malo kapitalista. Ništa specifično, tako je bilo od ruske boljševičke revolucije, pa svugdje gdje se ona ili slična dogodila. HSS tijekom rata zapravo nije bio u koaliciji s KPJ, oni su, što bi rek'o Božo Petrov, bili u nekom „suradničkom odnosu“. Poslužili kratko vrijeme kao smokvin list boljševizma, a zatim odbačeni. Mnogi su likvidirani već u završnim operacijama partizanske vojske, ostali poslije, a HSS ubrzo kao stranka u cijelosti.

Odnos jugoslavenskih komunista prema selu bio je zločinčki. Višestruko zločinački, zločinački prema seljačkoj klasi, u Hrvatskoj još i zločinačkiji prema Hrvatima, a najtragičniji je preko odnosa prema selu i seljacima, demografski zločinački. E taj se zločin, eksterminacija s produženim trajanjem ne može baš odmah vidjeti, trebalo mu je ovoliko godina, pola i više stoljeća kako bi se pokazao kao vjerojatno teško izlječiva, a možda i neizlječiva bolest.

Preskočit ću pola stoljeća kojega su „pojeli skakavci“ i eto me u dvijetisućitoj. Preskočio sam i obnovu HSS-a koncem devedesetih i stigao do Zlatka Tomčića koalicionaša, suradničara s Račanom (i Budišom). Seljaci su tu, a i liberali u suradništvu s post-Kompartijom. Bože kakvoga li neprirodnoga političkoga braka, reći ću: pederskoga, pa što koštalo da koštalo. Usudim se to reći zbog rezultata: Ne samo da brak nije rodio „plodovima“ već je sve krenulo u krivo i sve krivo ode. Mislim gospodarstvo, a selo naročito. Podsjećam: što je bio glavni cilj boljševičkog globalizma (oni su to zvali „internacionalizmom“) – eksterminacija; istrjebljenje seljaka.

Cilj novoga, aktualnoga je potpuno isti. Politika udružena s tehnologijom to apsolutno potvrđuje. Puno je zamršeniji, ali su mu na raspolaganju učinkovitije metode. Zašto je taj seljak, svugdje u svijetu, od Afrike do Gradišta meta? Odgovor je jednostavan – ma koliko se totalitarizam trsio, dok seljak na svojoj njivi ima što jesti – on je SLOBODAN; bio pismen, nepismen ili obrazovan. Grad je potpuno druga priča, tisućljećima. U njemu žive neslobodni ljudi. S njima možeš kao vladar što te volja. Za tobom će… Ne kao ovce, već kao robovi. Bandić to zna – samo im daj jesti. Recimo dadeš im „besplatni koncert“, ma i Mile Kekina (konferansije Rene Bitorajac) i eto njih. Ruke u zrak, haj haj! Ruke u zrak! Rim tamo negdje u propasti. I sad bi idioti zabranili pogled u prošlost, pogled u povijest. Svatko onaj tko vam tvrdi kako se „ne smijete vraćati u prošlost“ neprijatelj vam je. Fundamentalni. Idemo stoga pogledati u budućnost. Dobro je što se HSS usuradničio sa SDP-om, tako mu se kraj, jednoj od potpuno bespotrebnih stranaka u Hrvatskoj približio. Kao i prije dokrajčit će ga Partija. Uništila je HSLS, penzionerske su partije ionako beznačajne i na redu je HNS. Šteta što je Most u zadnji čas izbjegao koaliciju. Sljedeći na redu je – ne biste vjerovali – SDP. O tomu malo kasnije.

Mato Dretvić Filakov