Na djelu sedamdesete godine XX. stoljeća progona nacionalno svjesnih Hrvata
U Hrvatskoj danas, upravo po uzoru na 70-e godine prošloga stoljeća vladaju mentalni i medijski progoni, i to – nad domoljubnim Hrvatima i istinskim vjernicima. Svaki izraz domoljublja naziva se fundamentalizmom i fašizmom, te se sotoniziraju svi oni koji vole svoju domovinu kao lopovi, lažovi, zločinci i propalice. I to se radi organizirano i orkestrirano. Postoji baš točan broj onih novinara koji su dežurni kritičari domoljubne Hrvatske i Katoličke Crkve, ali najveći je problem u tome što njihova kritika nije realna, nego se očituje u opsesivno-kompulzivnom poremećaju u duhovnom i intelektualnom smislu. Ne može proći niti dan a da u javnom tisku, na televiziji ili internetu ne pročitate neku kolumnu ili tekst protiv istinskih domoljubnih Hrvata i onih koji se smatraju vjernicima katolicima.
Dobro je da živimo barem u nekakvoj labavoj demokraciji, jer bi ljevičarski ekstremisti koji domoljube nazivaju zatucanima i nazadnima sigurno krenuli i na fizički obračun sa onima kojima se ne slažu. Da bi opravdali svoje napade i vrijeđanja, kao i progone služe se perfidnom viktimizacijom – čine od sebe žrtve kao da su oni ti koji su progonjeni od desničarske podvrste, a ne da bi oni bili oni koji progone. Stoga je nužno da se u domoljubnim krugovima formiraju intelektualci koji će raskrinkavati tu njihovu perfidnu viktimizaciju i na taj način dokazati i pokazati da upravo ljevičarski ekstremizam služi Ocu laži. I to nije sve. Upravo inzistirajući na polarizacijama i napetostima u hrvatskom društvu, oni što god je moguće više koriste dvostruka mjerila u svojim analitikama. Kada kritiziraju određenoga intelektualca ili političara domoljubne provenijencije, njihova kritika graničiti će sa mentalnim i medijskim razapinjanjem osobe koja se pronađe u nihovom fokusu, dok će se ljevičarskom intelektualcu i političaru manje više gledati „kroz prste“ ili će se samo prividno iz kurtoazije prozvati njegov nemoral kako bi se stvorila određena prividna ravnoteža.
Moram vam nešto priznati poštovani čitatelji. Ja se u ovoj državi iz nekoliko razloga osjećam sablažnjeno. Osjećam se tako zbog toga što me se zbog mojega domoljublja naziva fašistom. Osjećam se sablažnjeno iz razloga što se ljevičari u svojim mentalnim sklopovima snagom agresivnosti još uvijek nalaze u vremenu komunizma – vladavine velikog Crvenog zmaja. Osjećam se sablažnjeno i zbog toga što mnogi moji sugrađani nemaju od čega živjeti. Osjećam se sablažnjeno što mladi masovno odlaze iz domovine trbuhom za krugom. Osjećam se sablažnjeno iz razloga što, kao da u ovoj zemlji nema nikakve perspektive. Političari jednostavno nemaju vremena brinuti se za opće dobro iz razloga što su opsesivno obuzeti svađama o ustašama i partizanima. Pa zar ja moram svake godine u svibnju, kada se događaju komemoracije na Bleiburgu i Jasenovcu slušati iste priče, demagogiju i međusobna optuživanja? A dobiva se dojam kao da su nam takvi unutarnji sukobi usud. Kao da su nam podjele nekakva vrsta „karme“ koju moramo nositi kao narod na svojim plećima. I to je ono što je meni kao hrvatskom domoljubu strašno.
Zdrava domoljubna opcija, kao i vjernici trebali bi se kvalitetnije organizirati u civilnom društvu kako bi kršćanske vrijednosti bile prodorne i tako kvalitetno došle do izražaja. Isto tako, potrebna nam je nova ekipa u politici, neiskvarena koja će konačno nešto promijeniti na bolje. Ali kako se čini, postavlja se pitanje imamo li mi u tom kontekstu uopće razloga za optimizam? Daleko od toga da trebamo biti pesimistični i gledati sve crno. Trebamo se, kako nas uči Božja riječ nadati protiv svake nade. Ali postoji i kolektivna depresija u koju na etnopsihološkoj razini može pasti jedan narod ili jedna društvena zajednica. A mislim da se baš mi kao narod nalazimo u jednoj takvoj vrsti kolektivne depresije. Nju se može izliječiti samo snagom vjere, novim nadahnućima Božje ljubavi iz koje će u čovjekovom srcu izrasti vrline kao što su poštenje, ljubav, dobrota, prodornost u javnom djelovanju i istinsko domoljublje bez licemjernog pretvaranja. E, kada se te vrline u našem biću ostvare možemo se nadati nekom boljitku i tako se oduprijeti mentalnim i medijskim progonima koji nas neprestano vraćaju u prošlost.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više