Od Bribira do Zrina

Posjede u Pounju Zrinski su prepustili kralju Ferdinandu Habsburškom

U palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u četvrtak 20. listopada održan je drugi dio dvodnevnog međunarodnog znanstvenog skupa Nikola Šubić Zrinski i Siget 1566. koji uz HAZU organiziraju Hrvatski institut za povijest, Hrvatsko katoličko sveučilište, Hrvatski studiji i Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Uz hrvatske povjesničare, na skupu sudjeluju i povjesničari iz Mađarske, Turske te Bosne i Hercegovine s izlaganjima posvećenima razdoblju druge polovine 16. stoljeća, osobi Nikole Šubića Zrinskog i odjeku koji je njegova junačka smrt imala među Hrvatima, Mađarima i drugim narodima. Dio izlaganja odnosio se i na povijest velikaškog roda Šubića Zrinskih, o čijem podrijetlu je govorio voditelj Odsjeka za povijest HAZU Damir Karbić. Pojasnio je da rod potječe od knezova Bribirskih iz 11. stoljeća koji u 14. stoljeću uzimaju rodovsko ime Šubić. Dio obitelji koji je 1347. u posjed dobio Zrin počinje se nazivati Zrinski, no zadržao je veze sa svojim ishodištem Bribirom i svojim srodnicima, što su pokazali trajnim korištenjem rodovskom heraldičkog simbola orlovih krila.

Ostatci utvrde Zrinskih na Zrinu

Oblik imena Nikola Šubić Zrinski koristio je Nikola III. Zrinski, otac sigetskog junaka Nikole IV. Zrinskog koji je u nacionalnoj memoriji također upamćen kao Nikola Šubić Zrinski. O posjedima Zrinskih govorio je akademik Dragutin Feletar koji je istaknuo da su oni početkom 17. stoljeća obuhvaćali petinu tadašnje Hrvatske i oko četvrtine njenog stanovništva te su funkcionirali kao zaokružena upravna i gospodarska cjelina. „Moglo bi se reći da su Zrinski bili preteče merkantilizma. Glavni prihodi nisu dolazili iz agrarne proizvodnje, nego iz trgovine, a drugi najvažniji prihod bio je od rudarstva i metalurgije“, kazao je akademik Feletar. Strategiju održanja roda u vrijeme Nikole IV. Zrinskog predstavila je Nataša Štefanec pojasnivši da se zbog osmanskih osvajanja povlačio sve više na zapad i sjever te je stoga posjede u Pounju koji su ubrzo bili osvojeni prepustio kralju Ferdinandu Habsburškom. Istovremeno je ženidbom s Katarinom Frankopan stekao velik broj imanja te obitelji, među njima i Ozalj, Bakar i Grobnik. U zamjenu za neisplaćenu bansku plaću Zrinski je od kralja 1546. dobio strateški najvažniji posjed Međimurje. Kao udovac, Zrinski se 1564. oženio Evom iz najmoćnije češke velikaške obitelji Rožmberk, a ženidbene veze s ugarskim i austrijskim velikašima nastavit će i njegovi potomci, čime će jačati ugled i moć Zrinskih.

O Nikoli Šubiću Zrinskom i Sigetskoj bitci govorio je Anđelko Mijatović istaknuvši da su branitelji Sigeta, iako poraženi, nanijeli takve ljudske i logističke osmanskoj vojsci da nije mogla napredovati prema srednjoj Europi. „Ta najslavnija epizoda iz starije hrvatske i mađarske povijesti postala je epopeja i ostavila duboke tragove u svim oblicima društvenog djelovanja i života u Hrata i drugih naroda. Nikola Šubić Zrinski kao najslavniji ratnički lik u hrvatskoj povijesti pojam je i uzor domoljublja“, kazao je Mijatović. O opsadi Sigeta govorio je i Krešimir Kužić istaknuvši odličnu obavještajnu mrežu koju je Zrinski uspostavio. „Njegove uhode bile su u Pečuhu, Osijeku, Sarajevu, Beogradu, kao i među samim Osmanlijama. Sugerirao je da se u vrijeme mira smanji plaća vojnicima, a poveća uhodama“, kazao je Kužić koji je govorio i o astrološkim predviđanjima događaja iz 1566. koju je kao godinu nevolja predvidio i Nostradamus. Za Zrinskog je kazao da nije bio pristaša proricateljske astrologije jer su svi njegovi postupci bili promišljeni i racionalni. Tehnike i strategiju osmanskih osvajanja predstavio je turski povjesničar Kahraman Şakul, dok je Günhan Börekçi govorio o osmanskim izvorima o pohodu na Siget. U mnogima od njih istaknuta je uloga velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića koji je gotovo izjednačen sa sultanom Sulejmanom Veličanstvenim.

O povijesnom pamćenju Zrinskog i Sigetske bitke kod Mađara govorio je mađarski povjesničar Szabolcs Varga, spomenuvši brojna umjetnička djela koja je detaljnije predstavio Gábor Tüskés, dok je mađarski kroatist Sándor Bene analizirao prikaz mučeništva Zrinskog u mađarskim književnim djelima. O Zrinskom i opsadi Sigeta u hrvatskoj historiografiji govorio je Željko Holjevac koji je istaknuo proslavu 300. obljetnice 1866. kada je Matija Mesić napisao knjigu Život Nikole Zrinjskoga, sigetskoga junaka. Povodom 400. obljetnice, 1967. održan je znanstveni skup u Zagrebu, no zbog nepovoljnih političkih okolnosti nikad nije bio izdan zbornik radova. O proslavi 1866. govorio je i akademik Josip Bratulić koji je spomenuo da je glavni protivnik slavljenja Zrinskog bio Ante Starčević smatrajući da je on branio Austriju, a ne Hrvatsku, zbog čega je poticao kult Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. „Od tada i Siget i Bečko Novo Mjesto zauzimaju ravnopravno mjesto u našoj političkoj i kulturnoj povijesti, no u Jugoslaviji za njih nije bilo mjesta“, rekao je akademik Bratulić. O Sigetskoj bitci u hrvatskoj operi govorila je Sanja Majer-Bobetko kazavši da je opera Ivana Zajca iz 1876. postala legendarna kao i sama bitka stekavši mjesto „hrvatskog Nabucca“ ne samo zbog teme, nego i autetničnih umjetničkih vrijednosti sa snažnim ispreplitanjem drame i lirike te prihološki razrađenim momentima. Spomenula je i operu Zrinyi Augusta Adelburga Abramovića praizvedenu 1868. koja je međutim pala u zaborav.

Marijan Lipovac