Partija, stranka, ćelija il’ fronta

Jedino je sigurno da ne će pobijediti onaj koga stari kadrovi podržavaju

Kandidati za šefa Partije obilazili su ovih dana našu domovinu i po ćelijama skupljali potpise kako bi se kandidirali za njenog šefa. Budući je riječ o Partiji onda za genseka („generalnog sekretara“).

Rezultati kandidata su sljedeći:

1. Davor Bernardić             10.500 potpisa

2. Orsat Miljenić                   5.100

3. Ranko Ostojić                  4.500

4. Katarina Leaković             3.400

5. Tonino Picula                   3.165

6. Vesna Škulić                    3.000

7. Domagoj Hajduković         2.500

8. Gordana Sobol                dovoljno

9. Duško Polovina nije uspio prikupiti tisuću potpisa.

Orsat Miljenić

Najbrojniju podršku ima Davor Bernardić, više od dvostruko veću od Orsata Miljenića i Ranka Ostojića, dok su ostali daleko iza. To je izazvalo zavist Ranka Ostojića pa se Bernardiću narugao, tvrdeći kako je on skupio i „dvadeset tisuća“. Ivan Klarin, podupiratelj Orsata Miljenića je pak zatražio provjeru potpisa za Bernardića, neku partijsku reviziju. Istodobno su ga optužili kako je na skupove  protukandidata slao svoje razbijače. Najviše ćelija – mediji kažu sve – obišao je Ranko Ostojić. Navodno ih je nešto više od sto premrežilo državu, pa kako je Ostojić objavio da je prikupio 4.500 potpisa, to iznosi mizernih četiri i pol člana po ćeliji. Još manje ih je prikupio Tonino Picula koji izgleda, vodi ovu kampanju u stilu „bi ne bi“: eto neka njega tu, a najbolje bi bilo da – izgubi. Ionako bi Partiju u slučaju pobjede vodio iz Bruxellesa, a ne se zlopatio po provincijskim ćelijama od Babine Grede do, recimo, Špičkovine.

Četiri su relativno ozbiljna kandidata: Bernardić, Miljenić, Ostojić i, ipak Picula, dok će ostali podržavati jednoga od dvojice finalista. U vrijeme najava kandidatura izgledalo je kako je već „izabralo“ Orsata Miljenića za novog „genseka“, no u međuvremenu se pokazalo da i Partija, opet!, ima svoga „mladoga i lijepoga“ pa ćemo, prema medijskim odjecima dosadašnje kampanje, u završnici gledati dvoboj Bernardić-Miljenić. Davora Bernardića podržavaju Zlatko Komadina, Zokijeva žrtva Rajko Ostojić, Željka Antunović, Zoran Vasić (Sisak) pa i jedan akademik – Ivo Šlaus. Orsatu Miljeniću „štangu“ pridržava navodno popularni Boris Lalovac, Mirando Mrsić, Ivan Klarin, Hajdaš Dončić, navodno varaždinska i međimurska partija. Ranko Ostojić se oslanja na Peđu Grbina i Željka Jovanovića, dok za Piculu „druka“ stari partijaš Davorko Vidović, slične upornosti kao i Picula. Nejasno je koga podržavaju SDP-ovi „bombaši“: „stari“ Nenad Stazić i najnoviji Gordan Maras koji se sada u Hrvatskom saboru igra demagogije u paru s Pernarom, no to ionako nije presudno, čak ni u Partiji.

Uzmemo li u obzir izbore u postračanovskoj Partiji, tada je počelo vrijediti pravilo „što kraće u Partiji, to veće šanse za izbor“ (slično je i u HDZ-u) pa bi glavni favorit bio Orsat Miljenić, najmanje šanse bi imali Picula i Ostojić. Činjenica pak da dolazi iz najveće organizacije, a „mlad, lijep i pametan“, daje prednost Bernardiću. Promatrano pak drugačije podržavaju ga sami „stari“ izborni gubitnici: Zlatko  Komadina, Rajko Ostojić i Željka Antunović što mu ne ide u prilog  jer gubitnici u politici teško stvaraju pobjednika.

Kadrovska Partija

Prognozu rezultata u Partiji ipak najviše otežava činjenica kako se radi o jednoj povelikoj i još za Zokija temeljito pročišćenoj svedržavnoj ćeliji. Pročišćena je isključenjima, raspuštanjem temeljnih ćelija i na druge načine. Partija je postala zapravo kadrovska, pa kadrovi biraju kadrove, a u takvoj utakmici veće šanse imaju Zokijevi kandidati Ostojić i Miljenić. Izbori u takvoj Partiji opaka su igra, ne znaš je l' opakija za kandidate ili za birače. Da je Partija postala kadrovska, a ne možda radničko-socijalna i slična govori i zapravo nevjerojatan podatak kako je ona „na ovim prostorima“ po broju članova tek četvrta stranka – iza HDZ-a, HNS-a i HSS-a. Tu je možda i odgonetka zašto je Milanović šlepao HNS i HSS: on je bio tegljač, oni šlepovi. SDP-a, HNS-a i HSS-a tako i preko sto tisuća članova, više od pola HDZ-a.

Novi smjer koji su kandidati namijenili Partiji dosta je teško dokučiti, izuzimajući onaj lijevo demagoški put: „kruha, masti, mlijeka i šećera“, za čim vapi Maras. E sad će oni biti puno socijalniji, radničkiji…, „kidat će na lijevo“ iz lijevog centra glavom bez obzira ne objašnjavajući kako su se tamo našli. Sad će, ako će, ako i kad i ako pobijedi Ranko Ostojić moći raskinuti diplomatske odnose s Vatikanom, izbaciti vjeronauk iz škole, zabraniti molitvu ispred bolnica, možda i ispred crkava, a dopustiti valjda samo u ilegali.

Borit će se i protiv „konzervativne revolucije“, što je neka vrsta partijske fatamorgane. Tu je negdje na „liniji“ s Radničkom frontom i barem je Ranko jasan. Otvorit će „pipu“ pa nek revolucija teče. Odbacio je ideju Račana jr. da se Partija prestane nazivati „partijom“, ne bi prista ni na SRA, Stranka revolucionarne akcije, samo nek je Partija. Ostali će se također baviti više ideologijom, prevlašću u kulturi i s ideološkim farbanjem famoznog „kukurikuluma“. No prava kampanja tek počinje, a bit će to ujedno i bitka za opstanak Partije ma kako se zvala. Zoki je otišao „preko Neretve“, srušio most za sobom, ne primiče se ni Markovom trgu, a ovima s one strane rijeke kako bilo.

Mato Dretvić Filakov