Staljin iz našega stranačkog sokaka

Ptičja gripa u HSS-u

Seljačkoj političkoj priči bliži se kraj. Guske su konačno odlutale u toliko gustu maglu iz koje više nema povratka. Još gore: „eutanazirat“ će ih Krešo Beljak uz asistenciju župana Zagrebačke županije Stjepana Kožića pod optužbom kako su zaražene političkom ptičjom gripom. Neke je „kokošinjce“, lokalne i regionalne organizacije, „gusinjake“ HSS-a, već i ispraznio, neke je viđenije „guske“ fatao pojedinačno:  Marijanu Petir, Nenada Matića iz Zagreba, župana Zlatka Korena iz Koprivnice…, pa politički dotukao, ofurio vrelom vodom, očerupao, da skratim priču strave: završile su u „pećnici“ još tamo za Martinje. Ukratko: ono što se događa zadnjih godinu i nešto dana u HSS-u kao da je Krešo Beljak prepisao iz Orwellove „Životinjske farme“, koja je, kao što je općepoznato, „basna“ posvećena J. V. Staljinu.

To je, eto, pravi plagijat u skladu s Beljakovom biografijom. „Obio“ čovjek „Životinjsku farmu“ pa nešto iz nje i naučio a ne ju samo jeftino dao na crnom tržištu. Hoćeš li pobijediti na stranačkim izborima nužno je učiniti dvije stvari: eliminirati protukandidate koji bi te mogli poraziti, te delegate koji bi mogli glasati protiv. Magična operacija zove se „suspenzija“ viđenih pojedinaca, a delegate se „riješi“ raspuštanjem organizacija  koje su „nepoćudne“. I naravno, s dijelom „viđenih“ aktivista unutarstranački se dobro trži, a dio ih je zadužio Zoran Milanović dajući HSS-u, ha, skoro pet „gratis“  mandata u Hrvatskom saboru.

Podjednako je postupao i s HNS-om, njemu je poklanjao i „na veliko“, naročito 2011. Razlog je jednostavan – tako je, u slučaju nužde mogao pritisnuti svoje eventualne partijske neposlušnike, a eventualnu krivicu prebaciti na koalicijske partnere. Zato kad se Krešo Beljak hvali kako je s brojem mandata HSS-a u Hrvatskom saboru neviđeni pobjednik treba, zbog istine, dodati – „donacija Zorana Milanovića“. Ona mu danas ničemu ne služi, ali iz zahvalnosti bi se taj klub mogao barem nazvati po njemu, recimo „Zokin klub“.

Mora se Beljaku priznati svojevrsnu inovaciju na ovdašnjoj stranačko-partijskoj sceni. HDZ, SDP, HNS, te ostale stranke i strančice, odnosno njihovi čelnici u pravilu su čistili nakon izbora. Koji se nisu poklonili pobjedniku, ili su „rovarili“, boljševički rečeno i prije, putovali su poslije. Beljak je preduhitrio unutarstranačke protivnike pa ih „suspendirao“, ustvari isključio, jer se nije protiv njih vodio nikakav doizborni prethodni postupak. Suspendirani, raspušteni i slični potražili su zaštitu kod države, pritužili su se Ministarstvu uprave, nu ni tamo se ladice s pritužbama ne otvaraju fletno. Teško oboljenje HSS-a se ne liječi, nije još stiglo na red. Plašim se kako će ga Mostovo ministarstvo rješavati (pred)izborno s osvrtom na lokalne izbore – koja pak „stranka-strana“ ne bude kooperativna, koalicijski  kooperativna, mogli bi joj se „zubi“ (ministar dr. zubar) čupati bez anestezije, možda i s običnim kliještima za čavle.  

I za kraj jedan nevjerojatan događaj koji se zbio za Pernarova  cirkusiranja u sabornici. Nije želio izaći, a braniti ga je došao, nitko drugi do li -Krešo Beljak. „Moj Beljak dragi, vidiš gdje smo se našli? Ja sigurno ne ću izaći jer je ovo fašizam – obratio se Beljaku. Ispisao se prethodno iz jedne crkve pa eto našao drugu kod koje će se moliti – kod Kreše Beljaka – za demokraciju“ Kod ovdašnjeg „Staljina iz našeg, stranačkog, sokaka“. Što se pak „fašizma“ tiče, preciznije nacizma, na hrvatsku političku pozornicu jedan od njegovih glavnih „donositelja“ bješe upravo Pernar. A kakvi su ono bili zagrebački noćni marševi 2010. kad se marširalo pod prozore ženama i muškarcima, nevažno kojima, nego baš takvi – nacistički u začetku.

Tomislav Gradišak