Hrvatski Fokus

HDZ, iako stranka, ostaje i dalje pokret otvoren ljudima koji se ne moraju u svemu slagati

 
 
Drago Krpina, vjerojatno je jedan od najpoznatijih političara HDZ-a, nedavno je u razgovoru s novinarom Novog lista otkrio što misli o HDZ-u i kako on razumije fenomen vjernosti birača HDZ-u neovisno o liderima stranke. Njegov razgovor s novinarom Novog lista naišao je na neočekivano veliki odjek u u hrvatskim obavijesnim sredstvima. Iako je cijeli razgovor naslovljen s "Drago Krpina žestoko napao Pupovca: 'On je ratovao protiv Hrvatske – drugim sredstvima', iz cijelog razgovora skoro sva obavijesna sredstva izdvojila su anegdotu o Tuđmanovu i Kostovićevu sukobu oko Josipa Broza Tite. Krpina se prisjetio kako je Tuđman strastveno branio Titu:
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/02/upload.wikimedia.org_wikipedia_hr_9_9a_Drago_Krpina.JPG
Drago Krpina
 
"Svjedok sam bio 1999. jednog dijaloga predsjednika Tuđmana i Ivice Kostovića tijekom kojeg se, u jednoj mikro formi, odigravala cijela hrvatska nacionalna drama dvadesetog stoljeća. Ručali smo i Tuđman je govorio o povijesnim Titovim zaslugama. Želim pripomenuti da je isto tako često govorio o njegovoj, Titovoj, osobnoj odgovornosti za stravične zločine koje su komunističke vlasti počinile nakon rata. Kao njegove zasluge navodio je priključivanje Istre i Dalmacije Hrvatskoj, isticao je da bi bez partizanskog pokreta bila obnovljena unitarna Kraljevina Jugoslavija, naglašavao važnost Ustav iz 1974. na temelju je tzv. Badinterova komisija 1991. utvrdila da međurepubličke granice imaju karakter međudržavnih granica što je bio temelj za međunarodno priznanje Hrvatske u njezinim sadašnjim granicama… U jednom trenutku, dok je Tuđman u zanosu govorio o Titovim povijesnim zaslugama, Kostović je spontano lupio šakom po stolu i rekao:
 
'Predsjedniče, pa kako to možete govoriti, Tito je bio običan drumski razbojnik'. Tuđman je pobjesnio na njega, tanjuri su skakali po stolu i vikao je: 'Ništa nisi razumio, koliko godina imaš, kakve si sve škole završio, a ništa ne razumiješ'. Svašta mu je izgovorio. Međutim, Kostović je ostao pri svome: 'Predsjedniče, žao mi je što se ljutite, ali ovo je istina. Moj je otac prošao Križni put i to mi je pričao'. U tom kratkom i usputnom, ali dramatičnom dijalogu zrcale se sve kontroverze, sva dramatičnost pa i tragičnost hrvatske povijesti posljednjih 60, 70 godina."
 
Drago Krpina, ovim razgovorom za Novi list, najavio je svoj povratak u politiku. U srazu Sanadera i Pašalića, nije se bio priklonio ni jednomu te je sve donedavno živio u "sjajnoj izolaciji". Na nedavnoj izbornoj skupštini Zajednice utemeljitelja na nacionalnoj razini, izabran je za zamjenika predsjednika Marija Kapulice, rođaka najpoznatijeg hrvatskog gerilca, poručnika Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, zapovjednika stajaćeg zdruga koji je djelovao na području Livna-Duvna-Imotskog. Krpina ne otkriva je li prilikom sukoba Tuđmana i Kostovića oko ocjene Tite bio na strani Tuđmana ili Kostovića. Ali, iz njegova dosadašnjeg djelovanja i njegova uvida u dušu članova HDZ-a, sigurno je da su Tuđman, Kostović i članstvo HDZ-a bili i ostali usredodočeni na očuvanje i jačanje suverenosti hrvatske države. U tom pogledu, HDZ je bio, a ja vjerujem i ostao, stranka-pokret koja uspijeva oko glavnih nacionalnih ciljeva okupljati članstvo koje se u mnogome razlikuje a u glavnim nacionalnim ciljevima slaže.
 
Čvrsto jezgro HDZ-a
 
Koliko je meni poznato, čvrsto jezgro HDZ-a, barem na početku djelovanja pokreta-stranke, bili su članovi koji podrijelom sinovi i unuci pripadnika oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske i njenih institucija te sinovi i unuci dalmatinskih i istarskih partizana i pripadnika Hrvatske seljačke stranke. U vrh vlasti upali su mnogi koji  su i prije bili negdje u strukturama vlasti jer drugi Hrvati, koji su bili stručni na različitim područjima ljudske djelatnosti, nisu imali iskustva u politici niti su znali kako osvajati vlast i kako se boriti za mjesta s kojih se donose konketne odluke. Ne jede pitu tko ima, nego tko je naučio jesti pitu, odavno je to u Bosni bilo poznato. Stoga je Tuđman bio svjestan a sinovi pripadnika oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske i institucija države, u Tuđmanu su vidjeli lidera koji je imao sve kvalifikacije prijeko potrebne za to vrijeme: povjesničar s vizijom, general koji je bio svjestan nužnosti stvaranja i vodstva vojne sile potrebne za obranu i stvaranje države, lider otvoren za uključivanje svih onih koji su spremni sudjelovati u stvaranju i obrani države.
 
Tuđman je pored toga imao iskustvo krvavog rata i pokazalo se da je itekako nastojao stvoriti državu sa što manje žrtava. Radi toga upustio se i u pregovore s Miloševićem u vrijeme kad to mnogi nisu razumjeli. To što je Tuđman bio bio nekada partizanski general, nije bio razlogom da ne bude općenito prihvaćen. Tadašnja oproba nije uspijevala u HDZ unijeti razdor nabrajanjem tko je od vodećih ljudi HDZ-a bio prije poznatiji član Saveza komunista. Kad je npr. bivši zastupnik SDP-a Nikola Visković u Hrvatskom saboru naglasio kako je njega u Savez komunista primio Šime Đodan, nije ni malo umanjio Đodanovu popularnost. Đodan je i sam isticao kako je bio ranjen u Istri kao malodobni partizan u borbi protiv talijanskih fašista.
 
Hrvatsku državu nije stvorila Udba
 
Teza da je hrvatsku državu stvorila bivša služba državne sigurnosti (Udba) i da u Hrvatskoj i dalje vlada ista struktura bivše države, po mom mišljenju nije dokazana. Tuđman je jednostavno shvatio da nema vremena poučavati ljude koji nikada nisu bili u državnim aparatima o funkcioniranju državnih institucija. Postupio je jednako kao što je to napravio dr. Ante Pavelić i nositelji ustaškog porkreta.  Pavelić je preuzeo u državne institucije bivšu austrogarsku i jugoslavensku administraciju. Tako je postupio i dr. Tuđman. Preuzeo je u vojsku, policiju, administraciju pa i sigurnosne službe osobe koje su imale iskustva u upravljanju. Posebnim zakonom o pripadnicima JNA koji prijeđu na hrvatsku stranu, priznao je sva stečena prava. Stečena prava priznata su čak i službenicima Saveznog izvršnog vijeća. Političari ne uzimaju u obzir samo idealiste koji su u svakom društvu  i narodu manjina nego na većinu ljudi koji donose odluke na temelju svojih interesa.
 
Teza da su bivši pripadnici jugoslavenskih sigurnosnih službi (udbe i drugih tajnih službi) osjetili da Jugoslavija propada i da im se valja pridružiti pobjednicima, ne drži vodi. To je vidljivo iz postupanja tih službi, iz njihovih dokumenata koje otkrivaju da su vrlo aktivno radili i na fizičkoj na likvidaciji Hrvata koji su djelovali u cilju stvaranja hrvatske države. Užurbano su likvidirali  istaknutije Hrvate uoči velikih promjena 1989. Njihovi agenti nisu prestajali djelovati ni nakon prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj i BiH. Centralna vlast u Beogradu sigurno se nije bila obradovala kad su neki vodeći kadrovi jugodržave u vojsci i drugim institucijama, prešli na hrvatsku stranu. Bilo je otpora i sumnji u lojalnost tih kadrova još dok je trajao rat i nitko nije mogao predvidjeti kad će se rat završiti. Oni koji su bili uz predsjednika Tuđmana mogu posvjedočiti da je predsjednik želio postupno stare kadrove zamijeniti novim ljudima posebice u sigurnosnim službama. Problem nije bio u nevoljkosti predsjednika nego u pomanjkanju ljudi s potrebnim kvalifikacijama za određene funkcije.
 
Kad se radi o ocjeni Tite, potpuno razumijem reakciju dr. Ivice Kostovića ali sam odavno znao da usprkos tomu što je Tito Srbima omogućio vladajuću ulogu, veliki dio Srba nije ga nikad prihvatio. U Hrvatski vjesnik, u Melbourneu, svojevremeno sam iz srbijanskog tjednika  Duge prenio fotografiju Tite kako iza nekog stabla kao austrijski vojnik cilja na srbijanske vojnike. Srbijanci mu to nikada nisu zaboravili. Tako npr. Svetozar Basara sjećajući se Titine smrti piše da su Srbijanci "proplakali od sreće a te suze su vješto predstavljene kao žalosnice". „I tebi dođe crni dan, svinjo. Mater ti jebem hrvatsku, pucao si na srpske vojnike u Prvom svetskom ratu, vešao žene i nejač. Govno jedno ustaško. (Svetislav Basara, Mein Kampf, naklada Ljevak, Zagreb, str. 50.).
 
Dr. Kostović je spontano reagirao na isti način na koji bi, kad je riječ o Titi, reagirao vjerojatno najveći broj pripadnika hrvatskog naroda. Treba imati na umu broj pripadnika hrvatske vojske koji su stradali na Bleiburgu i broj pripadnika hrvatske vojske koji su robijali po tamnicama širom bivše države i obitelji koje su trpjele zbog toga što je netko od bliže ili daljnje rodbine bio pripadnik hrvatske vojske. U jugoslavensku vojsku svi su novaci sa sobom nosili „karakteristiku“.  Stoga je uzaludan svaki trud da se hrvatska vojska iz vremena Nezavisne Države Hrvatske prikaže fašističkom. Je li predsjednik Tuđman naknadno promijenio svoje vrjednovanje Tita, ne znam ali ne vjerujem da je dr. Kostović promijenio svoju ocjenu Tite. U svakom slučaju, Tuđman je pozivao svoje suradnike s jedne i druge strane da budu pametni. Vodio je itekako računa o odnosu snaga u Hrvatskoj i izvan Hrvatske. Vidio je on već na prvom Općem saboru HDZ-a iseljeničke zastave s hrvatskim grbom koji je počinjao prvim bijelim poljem. Znao je on da su hrvatski vojnici pjevali „Evo zore, evo dana“. Znao je da hrvatski vojnici nisu sljedbenici ni fašističke ni nacističke ideologije. Ni slovo U, ni grb s početnim bijelim poljem, ni Za dom spremni, nisu bili neprijepornim dokazom nečije ideološke opredjeljenosti za fašizam i nacizam.
 
Uostalom, na slobodnim izborima u Hrvatskoj nisu glasove dobile hrvatske iseljeničke stranke i organizacije koje su štovale dr. Antu Pavelića, Maksa Luburića, Ivu Korskog i druge lidere Nezavisne Države Hrvatske. Cilj je bio stvoriti suverenu demokratsku državu Hrvatsku. Razumjeli su to i hrvatski vojnici pripadnici riječke brigade Hrvatske vojske koja je bila presudna u obrani Gospića ali koja je uspjela osloboditi u Bosni Vidovice, hrvatsko mjesto koje je bilo pregaženo tenkovima JNA i četnika. Na zidovima porušenih hrvatskih kuća vide se velika slova U i Za dom spremni. Znali su Riječani, a to  dobro znaju sinovi hrvatskih vojnika iz Drugog svjetskog rata, da ni crtači slova U ni pismopisci parole Za dom spremni, nisu ni fašisti ni nacisti niti ljudi koji vjeruju u mogućnost ostvarivosti Hrvatske do Zemuna (HDZ, kako su neki tumačili akronim Hrvaske demokratske zajednice).
 
Ušato, uhato ili krilato U
 
Prvi put sam čuo za „ušato U“ ne od Milorada Pupovca nego od Tomislava Nikolića tijekom jedne večere koju je kao predsjednik Skupštine priredio za sudionike međunarodne interparlamentarne konferencije u Beogradu. Rekao mi je da Hrvate u Srbiji zovu ujo i pitao je li nas to vrijeđa. Ja ne mislim da se nas Hrvate tim vrijeđa. Ali, kad bih se ja, rođen nakon pada Hrvatske, predstavljao kao ujo (ustaša), kršio bih zakon krivim predstavljanjem. Nisam ga ni upitao bi li se on uvrijedio da ga nazovem četnikom. Vjerujem da ne bi. Nisam dobio dojam da njega brine nekakva opasnost iz Hrvatske.  Podsjetio sam ga kako je Brana Crnčević Srbijancima prorokovao da će ih Albanci „kitom prevaliti“. Postotak Srba u Srbiji s dvije autonomne pokrajine bio je pao na 50 posto. Sigurno viši ne bi bio postotak Hrvata u državi koja bi na istoku imala povijesne granice. Nikoliću sam samo ponovio što je spjevao Bora Đorđević Čorba povodom odlaska Slovenije iz Jugoslavije: „Bilo je zadovoljstvo i slava vašoj zastavi, .ebo nas ko nas sastavi.“
 
Mirjana Kasapović je predlagala da pozdrav Za dom spremni ne bude kažnjiv.  Kako uopće pobrojiti sve pojmove i krilatice koji su korišteni u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bilo da su tada skovani ili iz baštine izvučeni. Riječi imaju svoju sudbinu. Još dok sam bio dijete, gledao sam na dalekovodima natpise „Pozor, visoki napon opasan po život“.  Ostale su u hrvatskoj jeziku „pozor“ i „brzojav“ i neke druge riječi koje su se koristile prije 1945. ali nije zaživjela riječ „krugoval“ pa ni „dalekovidnica“ koju je skovao Tomislav Ladan. Hrvatska vojska je baštinila satniju ali i brigadu ali nije zdrug. A kad dođemo na borbene pjesme hrvatske i srpske, ustaške i četničke, vjerojatno tek neki znalci danas mogu reći tko je od koga ukrao. „Što se ono na Dinari sjaji? Pavelića slovo U na glavi. Ili „Đujićeva kokarda na glavi“. „Prošetale zagrebačke frajle“ ili su „Prošetale beogradske dame“?
 
Ako prođete kroz Bosanski brod, moći ćete skoro sve inačice ustaških pjesama naći na CD-ima na kojima su četničke pjesme. Čak i prepjev „Moje domovine“. U Hrvatskoj su maknuti nazivi ulica Mile Budaka. Maknute su i u siromašnoj izvedbi spomen ploče vitezu Juri Francetiću u Sv. Roku i Slunju. Potpuno nepotrebno. Mile Budaka se ne može izbaciti iz hrvatskih javnih i privatnih knjižnica a vitezu Juri Francetiću najveći spomenik podigao je partizanski general Ivan Šibl u svojim memoarima.
 
Muslimani, muhadžeri koji su iz Istočne Bosne prebjegli u Srednju Bosnu i dalje na zapad, raznijeli su pjesmu o Francetiću u kojoj stoji stih „Jure gazi vodu Drinu i pomaže našem dinu“. Četnici su taj stih pokušali neutralizirati krilaticom „Kad se slože Srbi i Hrvati, teško Muji i njegovoj Fati“ a onda je Adil Zulfikarpašić, bivši partizanski komesar, sklopio sporazum s Radovanom Karadžićem jer nije pročitao Gorski vijenac u kojem piše: A u jedna kota da ih svariš, ne bi im se čorbe pomiješale.“
 
Kad je Ante Beljo čuo za intervju Drage Krpine u kojem Krpina iznosi scenu iz Tuđmanova i Kostovićeva prijepora oko Tite, ostao je zatečen. Vjerojatno mu je upitan bio trenutak i razlog što Krpina tek sada iznosi Tuđmanovu ocjenu Tite a nakon toga biva izabran za zamjenika predsjednika Zajednice utemeljitelja na nacionalnoj razini. Meni nikako nije drag izraz „tuđmanizam“ jer Tuđmanova nije u nekoj njegovoj izmišljenoj ideologiji nego što je iz hrvatske povijesti znao odabrati najvažnije i najbolje oko čega se hrvatski narod okupio radi ostvarivanja svoje suverene, demokratske države. Koliko je svjesno ili nesvjesno preuzeo od Starčevića, Radića te kopirao od drugih hrvatskih političara i pokreta, teško je to reći. Pozivao je svoje suradnike da budu pametni vodeći računa o okolnostima i mogućnostima.
 
Tko je pametniji: Drago Krpina koji navodi Tuđmanovu ocjenu Tite ili Ante Beljo koji vodi „Krug za trg“; ili pak obojica ako svojim stavovima budu privukli HDZ-u birače koji su za Titu i one koji su protiv Tita? Sudeći po broju glasova na izbornoj skupštini utemeljitelja HDZ-a, Beljo vodi izgubljenu bitku, barem do završetka izbora za lokalnu upravu. HDZ, iako stranka, ostaje i pokret otvoren ljudima koji se ne moraju u svemu slagati.
 

Branko Barbić

Povezane objave

Raste i cvate popularnost srpske himne u Hrvatskoj

HF

Na tragu velikosrpske politike o “dogovorenom ratu”

hrvatski-fokus

Multikulturalizam nije isto što i multinacionalizam

HF

Ne dirajte Stazića!

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više