SOLUS CATHOLICUS – Budimo hrabri!

Progonjena manjina koja mora viknuti "Živio Krist Kralj!"

U Hrvatskoj se gotovo 90 posto građana izjašnjavaju kao katolici. Prema posljednjem popisu stanovništva. I na prvi pogled, takva činjenica ohrabruje. Stječe se dojam da Isus može računati na svoje vjernike da budu „sol zemlje“ i „svjetlost svijeta“, te da neprestano onim snažnim mističnim, evanđeoskim duhom prožimaju vremeniti red. No, kada malo dublje i snagom analitike promislimo situaciju u kojoj živimo i u kojoj se nalazimo, te o statusu kojega vjera ima u javnom životu, ali i osobnom životu onih koji se nazivaju vjernici – možda ćemo se malo dublje zamisliti. Ali, ne valja gubiti nadu. Nedvosmisleno pitanje koje ovdje moramo postaviti jest – da li su ti naši vjernici koji se kao takvima izjašnjavaju doista u svojem životu susreli živoga Krista po Božjoj Riječi, Duhu Svetom, sakramentima, molitvi, meditaciji i neprestanom radu na svojoj vlastitoj katarzi? Ili se sve svodi na vanjštinu, folklor, deklarativno ispovijedanje vjere?

Kao prvo, možemo postaviti otvoreno pitanje koliko se naših katolika uistinu, onako duboko, egzistencijalno trudi istinski usvojiti nauk evanđelja i Crkve, te po tome živjeti? Da li naši vjernici krste djecu, upisuju ih na vjeronauk, šalju ih na Prvu Pričest i Krizmu iz uvjerenja ili zato što su opterećeni što će drugi misliti, što je negativni tradicionalizam? Možemo ovdje navesti nekoliko primjera koji nas mogu dovesti do toga da razmislimo kakav je uistinu taj „katolički identitet“ hrvatskoga naroda. Koliko je naših vjernika uistinu usvojilo nauk Crkve po pitanju spolnosti, braka i obitelji? Koliko naših vjernika smatra da kontraceptivni mentalitet nije u skladu sa „evanđeljem života“ o kojem je toliko govorio sv. papa Ivan Pavao II.? Koliko naših vjernika uistinu drži da je abortus ubojstvo? Koliko naših vjernika uistinu drži da seksualni odnosi prije braka nisu dobri? Koliko naših vjernika smatra da je umjetna oplodnja diskutabilna? Koliko naših vjernika smatra da je preljub negativna stvar? Zapravo, ne moramo postavljati teoretska pitanja. Možemo i konkretno. Jedan veći dio roditelja koji upisuju djecu na vjeronauk u školi, istovremeno i licemjerno zauzimaju stav kako je vjeronauk potrebno izbaciti iz škole i „vratiti u crkve“, ogovaraju svoje svećenike i vjeroučitelje, te svoju djecu odgajaju potpuno drugačije, bez ikakve konekcije sa katoličkim identitetom.

Većina od tih koji se nazivaju vjernici nisu spoznali vrijednost nedjeljne svete mise, pa prema toj istoj misnoj žrtvi zauzimaju stav indiferentnosti. Mislite da je bolje i sa onima koji idu redovito na misu? I u vjerničkim krugovima ima nadmetanja, oholosti, neprijateljstva prema vlastitom župniku i neprestano rovarenje protiv njega ako donese odluku da će određene stvari u župi promijeniti za dobrobit župe. Pojedini župnici se žale da im na župi nisu problem niti ateisti, niti agnostici, niti oni koji ne idu na misu, nego su im najveća oporba najbliži suradnici koji ga sprečavaju u normalnom izvršavanju svoje slojevite i odgovorne službe, umjesto da mu budu vjerni suradnici. Sve ono što svećenici i Crkva čine za dobro čitavoga svijeta, konkretnije rečeno hrvatskoga društva, sofisticirano se prešućuje. Svatko, bilo u župnom uredu ili na ulici može verbalno napasti svećenika, što je, na žalost sve ćešće.

I onda su čudimo što nam svećenici padaju u duboke duhovne krize, što već kao mladi svećenici obolijevaju od raznih vrsta karcinoma i srčanih bolesti. Sve je to stres koji duboko razara čovjeka i ozbiljno ugrožava njegov život. Upravo oni „veliki vjernici“ prvi će raditi protiv župnika na župi, dok će oni istinski, duboki, maleni, ono „malo stado“ ostati samozatajno i sa ljubavlju će moliti za svojega župnika i biti uz njega kada mu je teško. To je taj vjerni dio Božjega Naroda. Dobar dio tih naših „velikih vjernika“ koji redovito idu na misu molit će za duhovna zvanja, ali će u slučaju da im dijete poželi ići duhovnim pozivom biti vrlo glasni „ušutkivači“ Božjeg glasa u mladoj osobi i želju da slijedi Boga. Jedan dio poslodavaca koji se izjašnjavaju kao „vjernici“ biti će prvi u obezvređivanju svojih radnika i ponižavat će ih plaćom koja ide ispod ljudskog dostojanstva. Rijetko tko da digne glas protiv socijalne nejednakosti. Postoji još mnogo sličnih primjera naše vjerničke nedosljednosti u svakodnevnom životu. No, naravno da to nije sve. Možemo slobodno stvari promatrati i na javnoj razini. U hrvatskom javnom životu raznim vrstama ideološke propagande koja je, naravno, anticrkveno usmjerena, želi se stvoriti klima koja će pogodovati progonima vjernih katolika.

Sve ono što Crkva ispovijeda na području vjere i morala pretvorit će se u verbalni delikt. Biti će zabranjeno reći da je pobačaj ubojstvo, da je nametanje gender ideologije u obliku pseudoznanosti potpuno neprihvatljivo i sl. Sve više se širi verbalna agresija prema vjernim katolicima – „katoliban“, „zatucanko“, „povratak u Srednji vijek“, „Crkva je zločinačka organizacija“, „klerofašizam“, „Crkva kao ženomržačka institucija“, „inkvizitori“. Agresija kojom se želi stvoriti klima koja će pogodovati progonima katolika, već je počela. Hodajući ulicama nekih gradova čitamo grafite kao što su „Gorjet ćete klerofašisti“, „Crkva ministarstvo obmane“, „Popovi lopovi“, na LGTB paradama se poziva na ubijanje svećenika – „Ubij popove pasje skotove“. O verbalnom nasilju i progonima putem raznih društvenih mreža i da ne govorimo!

Vrlo lukava i tragična pojava jest u tome što će upravo oni koji danas progone Crkvu i kršćane sebe sofisticirano prikazati kao žrtve „netolerantne klerofačističke Crkve“ da bi tako dobili kredibilitet da mogu progoniti vjernike. Vjernici se napadaju čak i fizički, marginalizira ih se na poslu, u medijima, u kulturi. Vjera se i vjernici javno ismijavaju. U javnom životu je implicite zabranjeno uopće spomenuti riječ „Bog“. Ako se i dogodi da neka javna osoba ispovijedi svoju vjeru u Krista Uskrsloga i posvjedoči da mu je vjera životna vodilja, ili će biti razapet od strane ljevičarskih dežurnih lobotomičara ili će biti potpuno marginaliziran. Mnogi će se vjernici uplašiti ove histerije, pa bi na temelju toga moglo doći do jednoga velikoga duhovnog čišćenja u Crkvi, razdvajanja „duhova“. Samo ustrajni, oni koji budu nosili u srcu živu vjeru u Krista i ljubavi prema Crkvi pobijedit će sile zla. Opet se vraćam na one riječi koje je nedavno Davor Pavuna izrekao za ljevičare. „Ubijali bi nas da mogu“, veli Pavuna. Ako se u duhovnom smislu, u smislu moralne dekadencije, situacija u Hrvatskoj bude razvijala na način stvaranja klime progona vjernika, ništa nam drugo ne preostaje nego se oboružati štitom hrabrosti, vjere i ne dati se ušutkati. Ni po koju cijenu! Budimo hrabri, budimo progonjena manjina! Živio Krist Kralj!

Vlč. Pavle Primorac