Međunarodni znanstveni skup u povodu 25. godišnjice pastoralnog pohoda pape Ivana Pavla II.
U pastoralnom centru Gospe od Otoka u Solinu, održan je 5. i 6. listopada 2023. dvodnevni Međunarodni znanstveni skup pod nazivom „Blago vjere“, u povodu 25. obljetnice pastoralnog pohoda pape Ivana Pavla II Solinu i Splitu. Glavni organizatori Skupa su: Katolički bogoslovni fakultet u Splitu, Javna ustanova u kulturi Zvonimir Solin, Župa Gospe od Otoka, Splitsko-dalmatinska županija.
Solin je odabran za održavanje ove manifestacije jer je mjesto od povijesne važnosti za hrvatski narod, kulturu i kršćansku vjeru te mjesto na kojem se papa susreo s mladima tijekom svojega Drugoga pastirskoga pohoda Hrvatskoj. Naziv „Blago vjere“ inspirirano je papinim riječima upućenima mladima u Solinu 4. listopada 1998. godine – „Upućujem zadnji pozdrav svima, a posebno vama, Solinjani. Budite ponosni na blago vjere koje vam je povijest povjerila. Čuvajte ga ljubomorno!“ Pastirski pohod pape Ivana Pavla II. bilo je svojevrsno priznanje povezanosti između rimskog prvosvećenika i Crkve u Hrvata tijekom povijesti.
Na dvodnevnom Međunarodnom znanstvenom skupu nastupilo je 27 izlagača iz Hrvatske i inozemstva koji su istražili ulogu Ivana Pavla II. u novijoj povijesti našega naroda i Crkve u Hrvata.
Uvodno predavanje održao je nadbiskup Nikola Eterović, apostolski nuncij u Njemačkoj, o temi „Ivan Pavao II. i priznanje Hrvatske“. Autor je istaknuo da je jedan od prioriteta Svete Stolice u međunarodnoj zajednici promicanje mira. Na čelu s papom Ivanom Pavlom II., Sveta Stolica zauzimala se za mirno rješenje i sukoba nastalih prigodom urušavanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Na početku je smatrala da bi tome mogla pridonijeti promjena ustroja SFRJ u konfederalnu državu. Ta je zamisao ubrzo nestala pred brutalnim nasiljem Jugoslavenske narodne armije i pobunjenih Srba, koje je izdašno pomagala Republika Srbija. Sveta Stolica postala je svjesna da bi priznanje neovisnosti Republike Hrvatske moglo zaustaviti tragičan rat koji je prouzročio brojne ljudske žrtve i velika materijalna razaranja. Ona se u tome pozivala na načela međunarodnoga prava, kao i na rezultate demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj. U tom kontekstu, Sveta Stolica zauzela se za stvaranje međunarodnoga konsenzusa o priznanju Hrvatske, Slovenije i drugih republika koje ispunile postavljene uvjete. U tom je procesu posebno bio važan Memorandum koji je državni tajnik Svete Stolce kardinal Angelo Sodano predao veleposlanicima zemalja KESS-a 26. studenoga 1991. s molbom da ga dostave dotičnim vladama. U njemu je izloženo sedam razloga zbog kojih bi trebalo pristupiti međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije. Sveta Stolica priznala je te dvije države 13. siječnja 1992., dva dana prije zemalja Europske unije.
Drugo predavanje održao je Apostolski upravitelj Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Želimir Puljić o temi „Europa kao osobito ozemlje u spisima pape Ivana Pavla II.“. U izlaganju nadbiskup je govorio o Europi kao osobitomu ozemlju na kartama svijeta. Prilog je napisan povodom ulaska Hrvatske u schengensku zonu (1. siječnja 2023.), kao i uz 25. obljetnicu pastoralnoga pohoda pape Ivana Pavla II. Solinu i Splitu (4. listopada 1998.). Uz neka posebna obilježja i razne krize kroz koje je prolazio ovaj stari kontinent, donosi se i kratka informacija o nekoliko dalekovidnih Europejaca koji su sanjali „ujedinjenu, a ne podijeljenu, pomirenu, a ne posvađanu Europu“. Narodi Europe, među kojima i Hrvati, nisu ovdje od jučer i nisu bez „osobne karte i osobne prtljage“. Prepoznatljivi su po „vlastitom imenu i povijesti“ po čemu ih i drugi prepoznaju. A u odgovoru na pitanja „tko je i odakle dolazi“, čovjeku su pomagale brojne znanosti poput povijesti, filozofije, teologije, arheologije i antropologije. Slična pitanja postavljaju se i s obzirom na ovaj stari kontinent koji Europom zovemo. Gdje ona počinje i gdje završava? Može li se Europu „opisati i izreći samo riječima zemljopisa“, ili se u traženju odgovora treba poslužiti drugim pojmovima: kulturalnim, povijesnim, umjetničkim, vjerskim?! U odgovoru na ta pitanja mogu nam pomoći i neki „dalekovidni Europejci“ koje nazivaju „ocima Europe“. U traženju odgovora zanimljivi su stavovi i razmišljanja nekih papa, među kojima posebice spisi Karola Wojtyłe koji je dvaput sazvao i specijalnu sinodu o Europi.
Nakon uvodnih predavanja, izlaganja su držali Elżbieta Osewska o temi „Učenje Ivana Pavla II o dostojanstvu ljudske osobe“, Pawel Mąkosa o temi „Sveti Ivan Pavao II. i katoličko obrazovanje. Pregled njegova nauka“, Jelena Hrgović Tomaš o temi „Dijalog mira Ivana Pavla II. u prigodi posjeta Splitu i Solinu 1998.“, Božidar Nagy o temi „Papa Ivan Pavao II. i njegovi govori Hrvatima 1978.-2005.“, Ante Akrap o temi „Personalizam Ivana Pavla II.“, Alojzije Čondić o temi „Poruke Ivana Pavla II. za hrvatsku pastoralnu obnovu“, Arkadiusz Krasicki o temi „Uloga Duha Svetoga u govorima Ivana Pavla II Hrvatima“, Stipo Kljajić o temi „Biblijska mjesta u homilijama i govorima Ivana Pavla II prigodom pastirskog posjeta Bosni i Hercegovini, 12. i 13. travnja 1997.“, Antun Japundžić o temi „Ekumenski naglasci pape Ivana Pavla II. u kontekstu hodočašća u Hrvatskoj“, Stanislav Šota i Marija Hardi o temi „Sveti Ivan Pavao II. u žitnici Hrvatske – teološko-pastoralni naglasci pohoda“, Emanuel Petrov o temi „Ivan Pavao II. papa (hrvatskih) obitelji“, Mihael Prović o temi „Utjecaj pastoralnog pohoda pape Ivana Pavle II. na vjerski odgoj mladih u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji“, Angelina Gašpar i Jadranka Garmaz o temi „Sveti Ivan Pavao II. vizionarski vođa i primjer vjeroučitelja“.
Drugoga radnoga dana naglasak je stavljen na povijesne teme. Prvo predavanje održao je jedan od glavnih organizatora Mario Matijević o temi „Uloga don Frane Bulića i don Lovre Katića u očuvanju i osnaživanju odnosa rimskoga prvosvećenika i Crkve u Hrvata“. Predavanje „Neka arheološko-topografska pitanja iz akta crkvenih sabora održanih u Saloni 530. i 533. godine“ održao je ravnatelj Konzervatorskog odjela u Trogiru Miroslav Katić. Pročelnik Konzervatorskog odjela u Imotskome Ivan Alduk govorio je o temi „Franjevci i pape u unutrašnjosti Dalmacije u srednjem vijeku. Odabrane teme“. Predavanje „Kanonsko-pravni korijeni salonitanske Crkve i kulture“ održao je doktorand na studiju kanonskog prava na Papinskom sveučilištu Santa Croce u Rimu Vladimir Smoljo. Arhivist Nadbiskupskog arhiva u Splitu Ivan Balta održao je predavanje o temi „Don Frane Bulić i rekognicija salonitanskih mučenika u oratoriju svetog Venancija u Rimu“. Profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu don Ante Mateljan održao je predavanje „Karol Woytiła (Ivan Pavao II.) pjesnik i recepcija njegova književnog djela u Hrvatskoj“. Profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu te jedan od glavnih organizatora manifestacije don Ivan Bodrožić održao je predavanje „Povijest spasenja u povijesti Hrvata prema Ivanu Pavlu II.“. Predavanje „Sveto savezništvo predsjednika Ronalda Reagana i pape Ivana Pavla II“ održao je profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu Ivan Matijević. Novinar Ivan Ugrin govorio je o temi „Hodočašća mladih Hrvata papi Ivanu Pavlu II u Rim osamdesetih godina“. Posljednje predavanje održala je voditeljica Tiskovnoga ureda Splitsko-makarske nadbiskupije Silvana Barilović Crnov o temi „Papa Ivan Pavao II. u misli prvakinje hrvatskog katoličkog novinarstva Smiljane Rendić“.
U sklopu programa u Pastoralnom centru Gospe od Otoka u četvrtak, 5. listopada 2023. otvorena je izložba „Blago vjere“.
Otvarajući izložbu jedan od glavnih organizatora te moderator cijeloga programa, Mario Matijević rekao je da je ideja o izložbi nastala je iz želje da se izvuku svi važni podaci koji su potom trebali postati vjeronaučni i katehetski materijal. To su podaci i fotografije koje su stručnjacima itekako poznate, no široj javnosti, napose učenicima, mnogi podaci nisu poznati. Željeli smo da se svi podaci izvuku na svjetlo dana te da se predstave široj javnosti. Poanta cjelokupne izložbe je da se pokaže povezanost Salone, salonitanskih biskupa, početaka kršćanstva na ovim prostorima, kasnijeg Hrvatskog kraljevstva s Rimom, odnosno Rimokatoličkom Crkvom na čelu s rimskim prvosvećenikom“, istaknuo je.
Pastirski pohod rimskoga prvosvećenika mjesnoj, partikularnoj Crkvi na jedinstven je i simboličan način priznanje njezinoj ucijepljenosti na „pećinu na kojoj je Krist sazidao svoju Crkvu“. Četvrt stoljeća od drugoga pastoralnog pohoda Hrvatskoj pape hodočasnika svetoga Ivana Pavla II više je no prikladna prilika za prisjećanje tisućljetnih veza Crkve iznikle u starokršćanskoj Saloni i starohrvatskome Solinu i rimskih prvosvećenika. Iako četvrt stoljeća u životu pojedinca izgleda tek kao kap u moru tisućljeća spomenutih veza, u toj se kapi danas u cjelovitosti ogleda izričaj vjere, kulture, identiteta onih koji su možda upravo te (davne) hodočasničke 1998. došli na svijet.
Štoviše, prilike u kojima se naša partikularna Crkva danas nalazi, a koje su odraz onih globalnih, obvezuju nas da preko ovakvih malih i skromnih interpretacija nastojimo novim naraštajima približiti barem djelić obzora te povijesti. Izložba fotografija, dokumenata, liturgijskih predmeta i relikvija donoseći one dobro poznate djeliće povijesti partikularne Crkve ima ulogu svojevrsne ilustracije znanstvenoga skupa i tema na njemu zastupljenih. Počevši od ranokršćanskoga salonitanskoga vremena, preko vremena hrvatskih kraljica i kraljeva sve do zavjetne godine 1976. i dolaska Ivana Pavla II. u solinsko prasvetište ona govori o odnosima koje je Crkva stasala iz solinskoga vrela kroz povijest imala s rimskim prvosvećenicima. Štoviše tek otvaranjem izložbe vjerničkomu puku, vjeroučenicima i svim posjetiteljima prasvetišta ona ispunja svoju ulogu posvješćivanja povijesti spasenja. Proučavanje povijesne punine toga odnosa, kako kaže papa Pavao VI. u svome pismu za zavjetnu 1976., ne smije ići za tim „da se obnove povijesna slavna djela, nego naročito da se spomenemo događaja koji će jače prožeti našu pobožnost, a po tome dati spasonosne snage i za sadašnji kršćanski život.
U drugom djelu programa, javnosti je predstavljena knjiga mladoga svećenika Vrhbosanske nadbiskupije don Bojana Ivešića. Don Bojan je rođen u Zavidovićima 1990. Osnovnu školu završio je u Žepču kao i gimnaziju u Katoličkom školskom centru „Don Bosco“. Teološki studij je završio na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. Red đakonata primio je 1. prosinca 2013. u Žepču, a za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je u sarajevskoj katedrali 29. lipnja 2014. Neko vrijeme tajnik kardinala Vinka Puljića, a trenutačno postdiplomac na Fakultetu Crkvene povijesti na rimskom sveučilištu Gregorani s boravkom u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima. Vlč. Ivešić nije nepoznat Crkvenoj javnosti, a dosadašnjim istraživačkim radom ukazao je na nužnost istraživanja i objavljivanja „zaboravljenih“ dokumenata, spisa i publikacija. Tako je naime napisao i obranio magistarsku radnju 2020. In difesa dei propri ideali: La vita e l’operato di Krunoslav Draganović fino al 1945. – U obranu vlastitih ideala: život i djelo Krunoslava Draganovića do 1945. Riječ je o habilitacijskoj radnji dr. Krunoslava Draganovića (1903.-1983.) u njegovu znanstvenu natjecanju i usponu za sveučilišnog docenta na katedri Crkvene pojesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, 1940. Radnja, ocjenjena kao sustavna i izvorna, ostala je u ladicama KBF-a više od 80 godina, sve do njezine cjelovite objave u Rimu, a jedan je njezin dio od četrdesetak stranica bio već objavljen u časopisu Croatia Sacra u Zagrebu. Doktorand Ivešić sada je priredio drugu knjigu, također s povijesnom tematikom, o navodnu „Stepinčevu pismu“ papi PijuXII. od 18. svibnja 1943., i to izvornu vatikansku inačicu koja do sada u cijelosti nije bila predočena javnosti. Pismo je izvorno napisano na talijanskom jeziku na 16 stranica s 41 prilogom ratnih dokumenata, ponajviše četničkih nedjela na području NDH. Prilozi nisu bili tada prevedeni na talijanski. Ovom Ivešićevom obradom je dokazano kakvim su se sve neutemeljenim konstrukcijama na osnovi nevjerodostojnih vrela protiv kardinala Stepinca i Katoličke Crkve služile komunističke sudske vlasti i kasnija propagandna pseudohistoriografska literatura povlačeći za sobom njezine zaključke.
Dio naslova u kojem se spominje „vatikanska verzija“, ukazuje na to da postoje i druge. I zaista je tako. Jedan primjerak radne verzije pisma pronađen je u arhivu Ministarstva vanjskih poslova NDH, i korišten kao dokazni materijal protiv Stepinca. Danas se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu. Na dokumentu nema zaglavlja, broja protokola, potpisa ili pečata. Dvije radne verzije nađene su u arhivskim spisima vlč. Krunoslava Draganovića, koji se čuvaju u arhivu Zavoda sv. Jeronima u Rimu. Obje verzije obiluju, jedna više, druga manje, rukopisnim ispravcima, izmjenama i dopunama. Također bez zaglavlja, broja protokola, potpisa i pečata.
Sve tri navedene verzije (jedna zagrebačka i dvije rimske) objavljene su, po prvi put u cijelosti, u knjizi „Nada koja ne postiđuje“, biskupa Ratka Perića, s opširnom i preciznom raščlambom pisama i povijesnih okolnosti njegova nastanka. Ako bi se dotične 104 stranice iz knjige mons. Perića mogle sažeti u jednu rečenicu, ona bi glasila: Nema nijednog dokaza ili naznake da je nadbiskup Stepinac pisao ili sudjelovao u pisanju tog pisma; ima mnoštvo dokaza i naznaka da nadbiskup Stepinac nije pisao ili sudjelovao u pisanju toga pisma. Međutim, biskup Perić prilikom pisanja svoje knjige, 2018. godine, nije imao uvida u „krunski dokaz“ – primjerak pisma koji se nalazio u nedostupnom dijelu Vatikanskih arhiva. Ima li možda na njemu Stepinčeva potpisa? Istina, postojala je službena izjava Državnoga tajništva Svete Stolice iz 1946., u kojoj se formalno potvrđuje postojanje „nekih listova“ čiji sadržaj djelomično odgovara sažetku koji je čitao jugoslavenski javni tužitelj, ali taj je dokument, navodi Državno tajništvo – „bez impressuma, u neuobičajenu obliku (…) bez pečata i (…) nepotpisani“. Iako ova izjava jasno daje do znanja kakvo je stanje stvari, ostaje činjenica da u to pismo, odnosno „neke listove“, ni šira javnost, niti uža znanstvenoistraživačka zajednica nikada nisu imali neposredna uvida. Odluka pape Franje iz 2020., da se kvalificiranim istraživačima stave na raspolaganje dokumenti iz pontifikata pape Pija XII. omogućila je i to. Upravo u tomu leži glavni doprinos knjige don Bojana Ivešića – uz već poznatu zagrebačku i rimsku verziju pisma, predstaviti javnosti i onu vatikansku, te donijeti konačan dokaz da ni na toj verziji nema Stepinčeva potpisa, niti drugih elemenata službenoga dopisa.
Osim samoga pisma, novost knjige vlč. Ivešića jesu referencijalni dokumenti. Naime, kroz čitav tekst pisma provlače se reference na dokumente koji potkrjepljuju iznesene tvrdnje ili na fotodokumentaciju. U pismu se navodi čak 45 takvih referencijalnih dokumenata, a vlč. Ivešić u knjizi je objavio njih ukupno 28. Od toga osam potječe iz Povijesnoga arhiva Državnoga tajništva Sv. Stolice; devetnaest se nalazi i u arhivu Drž. taj. i u spisima Krunoslava Draganovića, a jedan je dokument iz drugih izvora. Po vrstama, najviše je fotografija, njih šesnaest. Ostali dokumenti odnose se na vojnu korespondenciju i dokumente četničkih postrojbi (četiri); novinski tekstovi (tri); crkvena korespondencija i izvješća (tri), te jedno pismo i jedan dokument talijanske vojske.
Dokumenti primjerima „s terena“ u potpunosti oslikavaju ideologiju iznesenu u pismu i neskrivene planove za njezino provođenje. Ne nedostaje ni dokumenata koji opisuju teška stradanja na području Hercegovine: u Sovićima kod Imotskog, u Klepcima, u Ostrošcu kod Jablanice, itd. Za razliku od neautentična, navodno Stepinčeva pisma, ovdje je riječ o izvornim, potpisanim i arhiviranim dokumentima, koji bi, da je pravde, poslužili kao sudski dokaz.
Manifestacija je duhovna priprava za Jubilarnu, Svetu 2025. godinu, najavljenu od Svete Stolice, a koja će se odviti pod nazivom „Hodočasnici nade“.
